'Dvije lignje' blokirale pregovore

Predsjednik SDP-a Zoran Milanović izjavio je komentirajući sastanak hrvatskog premijera Ive Sanadera i slovenskog Boruta Pahora u Mokricama, kako je, eto, «na naplatu došlo pet godina neaktivnosti i odugovlačenja rješavanja problema sa Slovenijom». Jasno da se radi o isključivo aktualnoj Vladi. Dodao je međutim, kako se ne može ne spomenuti nekorektan i ucjenjivački stav Slovenije što je otežavajuća okolnost koja, kako je kazao, ide u prilog(?) premijeru Sanaderu i hrvatskoj Vladi. Vjerujem kako je i Milanoviću jasno da odugovlačenje rješenja pitanja granica generira upravo slovenska strana godinama izbjegavajući ili odbijajući rješenje tog problema pred međunarodnim sudovima. Nu, možda je i on zaboravio kako su njegovi SDP-istomišljenici ne tako davno, ordinarnom ugrozbom hrvatskih interesa pokušavali riješiti granični spor na moru i od problema napravili pravu 'trakavicu' kojoj se, nažalost, ni danas ne nazire kraj. A posljedice su nesagledive.

Uostalom, evo kako je to bilo: Pregovori u četiri oka koji su rezultirali famoznim sporazumom Drnovšek-Račan vođeni su iza zatvorenih vrata i za njih nisu znali čak ni članovi Državne komisije za granicu, koju je predvodio vrhunski stručnjak za to pitanje, danas potpuno zaboravljeni Hrvoje Kačić. Neposredno prije predstavljanja toga sporazuma u ljetu 2001.g. u Rijeci tadašnji je hrvatski premijer Ivica Račan čak i Komisiju raspustio. Članica Komisije bila je i Maja Seršić, prof. na Katedri za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu: «To nije ugovor. Postoji određena pravna procedura da bi nešto postalo ugovor. Takozvani sporazum Račan-Drnovšek bila je samo jedna faza u pregovorima koja je završila, a na tom papiru su samo inicijali vođa pregovaračkih skupina, Mihe Pogačnika i Olge Kresović Rogulje. Uglavnom, to nije ugovor, što ne znači da se neće uzimati kao činjenica u (političkim)pregovorima o granici», rekla je tada Maja Seršić……i imala je potpuno pravo.

Međutim, kako se je u dijelu tadašnje Vlade gledalo na hrvatsko more, zapravo na državnu morsku granicu sa Slovenijom, 'zgodnom metaforom' pojasnio je tada potpredsjednik Goran Granić. Prema njemu je čitav problem u bespotrebnom «trošenju energija za dvije lignje u Piranskome zaljevu». Toliko su, dakle, tadašnjoj hrvatskoj Vladi bili važni državni teritorij i državna granica. A čule su se i druge 'lipe stvari' kao: «zapeli smo, kore nas javno, za pedalj mora u dva pedlja velikome Piranskom zaljevu» (Vice Vukov), kao da je riječ samo o pedlju mora i samo o Savudrijskoj vali, ili: «previše pozornosti posvećujemo jednom komadiću teritorija» (hrvatski Mefisto, Žarko Puhovski)… Za naše 'dobre susjede' Slovence međunarodno je pomorsko pravo, izgleda, podređeno isključivo slovenskim nacionalnim interesima. «Tako oni i misle, ali nije tako.

Međunarodno pravo ne trpi asocijalnost»(kaže kap. Darko Belavić). Međutim, Slovenci ne poštuju nikakvo pravo osim 'svojega' a najbolji primjer je jučerašnje izlaganje Jelka Kacina u tv-emisiji 'Otvoreno' kad se on sasvim otvoreno poziva upravo na taj, nikad ratificirani sporazum Račan-Drnovšek. Slovenci promiču svoje nacionalne interese 'a prori' negirajući argumente druge strane koji dokazuju neutemeljenost njihovih zahtjeva. Famozno proglašenje «Slovenske ribolovno ekološke zone» daleko od njihovog mora i obale a nadomak hrvatskoj obali, jedan od najvećih svjetskih paradoksa u pomorskom pravu koje je učinila neka međunarodno priznata država. A fatalna greška lakomislenog ustupanja hrvatskog suvereniteta na moru, koju je svojim parafom napravio tadašnji predsjednik hrvatske vlade Ivica Račan i cijela njegova vlada, pa čak i uz iskazanu naklonost predsjednika Stjepana Mesića, također pravnika, ipak nije promakla hrvatskom Saboru.

Da je kojim slučajem hrvatski Sabor potvrdio parafirani sporazum dvojice premijera bio bi to najveći debakl učinjen na štetu hrvatske nacije u njenoj dugogodišnjoj pomorskoj povijesti; slovenske kočarice 'orale' bi dno našeg mora sve do Vrsara! A to se je moglo lako desiti, jer: «Gotovo godinu dana slušali smo predsjednika Vlade Ivicu Račana, i mi i Slovenci, kako su on osobno i hrvatska Vlada, privrženi spora Izjave predsjednika Vlade, predsjednika države i ministra vanjskih poslova imaju svoje učinke u međunarodnim odnosima» (cit.: Davorin Rudolf, Vjesnik, 7.listopada 2002.g.). Upravo zbog toga Slovenci i danas uporno odbijaju rješenje problema granica putem međunarodnih sudova, pa forsiraju jedan novi način rješavanja putem takozvane medijacije što je ustvari 'sofisticirani' izraz za (političku) arbitražu. Hrvatskoj je štetna i sama riječ «arbitraža», njoj pogoduje meritum pravnog razrješenja tog problema isključivo na međunarodnom sudu za pravo mora u Hamburgu ili na sudu u Haagu.

«Međunarodna arbitraža» može značiti i to da Hrvatska izabere primjerice jednog lobistu Engleza koji će nju zastupati, Slovenija izabere jednog Francuza koji će biti «njen», a njih dvoje izaberu jednog Srbina koji će biti neutralan; Slovenci bi svakako predložili srbijanskog ministra Vuka Jeremića. I onda dodajmo tomu one famozne Granićeve, bagatelizirajuće «dvije lignje», pa svakom od arbitara po jedna i ode hrvatsko more u Sloveniju(parafraziram kapetana duge plovidbe, Darka Belavića). Slovenci koji se danas zalažu jedino za (političku) medijaciju pod nadzorom mirotvorca-Nobelovca Matti Ahtisarija samo maskiraju svoje ničim opravdane imperijalne prohtjeve, kako bi se danas-sutra mogli opravdati pred vlastitom javnošću za svoju već, u državnom Zboru javno obznanjenu verbalnu agresiju u 'Piranskom zaljevu' pozivajući se još uvijek na parafirani ali ne i ratificirani sporazum Račan-Drnovšek. I još nešto:

Kad se je ljeta 2001.g. objelodanio sadržaj tog, tek parafiranog, kvazi-sporazuma, akademik Vladimir Ibler otišao je premijeru Račanu te mu rekao da je to bilo veoma neodgovorno s njegove strane. Račan se, prema svjedočenju njemu bliskih ljudi, u prvi mah ljutio na Iblerovu kritiku, a potom se pokušao izvući rekavši: «Pa, znate, bio sam loš student». No, 'razljutili su se' i drugi članovi tadašnje, «treće-januarske» koalicijske šestorke te su, doduše nakon priličnog odugovlačenja i verbalnog natezanja u hrvatskom Saboru odbacili taj akt. Ima Zoran Milanović pravo kad govori o naplati tog 'duga nakon toliko godina'; uistinu na naplatu je došao, ali ne dug nego nepromišljeni paraf njegova SDP-prethodnika pokojnog Ivice Račana, koji može itekako biti od presudne važnosti ako se problem granica bude rješavao medijacijom ili političkom arbitražom, svejedno. Eto, u tomu je problem, nama te 'dvije lignje' ništa nisu značile a Slovenci su ih tako dobro iskoristili, pa onda meditirajmo...

Damir Kalafatić