Spomenici koji će se podizati u čast uglednima

Nekadašnji novinar 'Slobodne'(?), Joško Čelan-autor knjige, i Josip Jović kao promotor prezentirali su, 2. veljače, u Gradskoj knjižnici u Omišu knjigu "Spomenik izdaji", ali u vlastitoj, Čelanovoj nakladi što je samo još jedan dokaz rascvale demokracije i slobode javne riječi našeg medijskog prostora u kandžama nikad dotučene, udbo-komunističke Orjune. Autor i promotor dobro su znani splitskoj, dalmatinskoj i široj hrvatskoj javnosti a nažalost poznatiji su po tomu što ih se već poodavno odrekla najjača, Soros-EPH, medijska kuća juga Hrvatske koja u svom nazivu još uvijek ima farizejski epitet 'Slobodna'. Doduše, građani je kupuju ponajviše zbog, uistinu, vjerodostojnih osmrtnica ili prognoze vremena. Promociji je, nažalost, nazočio malen broj 'desnih', svega dvadesetak ljudi, a uzrok tomu podsjeća upravo na jednu scenu iz 'Malog mista':

Gradom su bili nalijepljeni plakati (slika.) ali su ih 'lijevi' tog popodneva marljivo poskidali….pa, sjetimo se don Karmela iz Marušić-Smojina serijala koji je u jednoj epizodi rezao žice kako preglasni zvučnik ne bi ometao crkvenu službu. Ovaj put su se samo uloge izmijenile, dakle, 'lijevima' je očito smetala Čelanova istina o 'njihovom' Smoji…i 'Slobodnoj'. Nu, vratimo se na temu: Naime, 1. veljače 2007. g. 'EPH-Slobodna' donijela je preko cijele stranice senzacionalnu vijest: «Gradska komisija odlučila je o spomenicima koji će se podizati u čast uglednima…'u broncu' će Tuđman, Smoje, te 18 velikana» (u sredini je bio Smoje, s lijeva Tuđman a s desna papa Ivan Pavao II….kojeg li rafiniranog sprdanja.). Pita se autor ove knjige:

Hoće li slobodarski i hrvatski Split doista podignuti spomenik Miljenku Smoji, svom kroničaru i 'oličenju splitskog duha' (orjunaške manjine.?), ali i čovjeku koji je, kako je i sam naslutio, na posljednji počinak ispraćen kao…četnik? Ako se to desi ne bi bilo nikakvo čudo da sutra niknu spomenici i živima, primjerice po Mesiću već odlikovanom 'jugoslovenu', Predragu Matvejeviću, možda i Lo(u)rdanu Zafranoviću, Borisu Dežuloviću, Milenku Jergoviću,….pa i bivšem 'Slobodankinom Splićaninu' Aleksandru Tijaniću i drugim medijskim i literarnim 'veličinama'. (Usput: Mesić, za razliku od Tuđmana, odlikuje protivnike hrvatske državne samostalnosti. A oni mu - premda ne podnose Republiku Hrvatsku - 'jedu iz ruke'. Tako se krijepe integracionistički poroci hrvatskih državljana; cit.: Benjamin Tolić).

Promovirana knjiga mogla bi se zvati i kronologijom zbivanja vezanih uz punokrvnog splitskog orjunaša Smoju, ona apsolutno sadrži i subjektivna zapažanja autora ali joj nitko pa ni najžešći predstavnici nove Orjune ne mogu poreći objektivnost svega onoga što se u Splitu dešavalo u posljednja dva desetljeća; posebno ne ono što je vezano uz lik i djelo Miljenka Smoje, čiji duh i danas svjedoči o žilavosti avetinja naše mračne prošlosti, pa pođimo redom: Nesporna je činjenica da je Smoje bio žestoki protivnik skidanja komunističke crvene zvijezde s Hajdukova grba, zakleo se da više nikada neće na utakmicu dok je hrvatski grb na prsima hajdukovaca, što je i održao, nije otišao na niti jednu utakmicu. U Beogradu, baš u vrijeme Domovinskog rata, 1994. godine, obećao je da će se crvena zvijezda kad-tad vratiti na hajdukov grb; povratak zvijezde, što se hvala Bogu, nije dogodilo.

«To je bio Smoje kao čovjek, notorni orjunaš, srbofil i izdajnik» (Luka Podrug). Samo u porobljenom narodu spomenici se podižu izdajnicima, a ne herojima. I umjesto da se sudilo Smoji, koji je gotovo cijelo svoje zadnje desetljeće (1986.-1996.g.) bio uz ratnog zločinca Slobodana Miloševića, u Haagu se danas sudi generalu-osloboditelju Anti Gotovini i nizu drugih hrvatskih junaka, a taj 'klokanski sud' bavio se i nizom hrvatskih novinara poput Josipa Jovića, Stjepana Šešelja, Ivice Marijačića, suradnika mu Markice Rebića i dr. (Joško Čelan u HL-u). Evo i nešto što se ne smije zaboraviti: Miloševićeva AB-revolucija poznatija kao jogurt-revolucija krenula je upravo iz…Splita, piše Joško Čelan.

Nakon kninske balvan-revolucije, 17. kolovoza 1990. g., a prije proslave Dana takozvane, tada već neprijateljske JNA, 14. prosinca 1990.g., Milošević i Kadijević odužuju se vjernoj 'Slobodnoj', Kulušiću, Smoji i drugovima za učinjene usluge, srbo-četnička Armija im dodjeljuje najviše priznanje: Veliku plaketu……za Veliku Srbiju. Na trećoj stranici tog lista, subota 15. prosinca 1990. g. stoji izvješće iz novosadske Komande prve vojne oblasti (uskoro zadužene za 'oslobađanje' Vukovara), «Priznanja novinarima u povodu JNA», s potpisom Bore Soleše, novinara iz redakcije, zaduženog za vezu s jugo-vojskom. Posmrtno je tu plaketu dobio i novinar 'Slobodne' Momčilo Popadić. Eto, takva je bila jugo-vojska, a takvi i njeni splitski kolaboracionisti-orjunaši: vjerni do groba pa i preko.

Upravo od Smojinih zasluga za tu Veliku plaketu sačinjena je i ova, Čelanova knjiga. Upitajmo se, komu to treba ovaj spomenik u Splitu, zašto ne u Žrnovnici, daleko od orjunaških očiju i srdaca gdje je Miljenko i pokopan? Evo odgovora kojem nije potreban nikakav komentar: «Kada Splićani-barem oni fetivi, stari, o' kolina (koljena)…žele opisati mižeriju od čovika, gađenja vrijedno čeljade ogrezlo u grijehu, obično se služe frazom kako će dotičnome 'kapsil biti duži od sprovoda'. Povorka 'ožalošćenih' koji su Smoju ispratili do rake bila je jedva veća od pokojnikova kovčega: za lijesom se zbilo tek nekoliko najodanijih prijatelja i Feral u punom sastavu….Split je svojeg kroničara ispratio s mješavinom prezira i ravnodušja (Ivica Ivanišević: «Smoje», naklada Vuković&Runjić, Zagreb, 2004.g.).

I što na kraju zaključiti? Parafraziram Joška Čelana: Jugokomunisti u Hrvatskoj imaju dugu povijesnu praksu služenja neprijateljima hrvatskog naroda, gotovo da imaju genetski ugrađen protuhrvatski i protukatolički nerv; navikli su kao manjina sladostrasno tlačiti hrvatsku većinu. Istina, ta većina je i sama kriva što je nakon pobjede u ratu olako pristala na poraz u miru. U paketu s nekažnjenim/ne-lustriranim komunistima provukao se i Miloševićev obožavatelj, Miljenko Smoje a sutra već možda osvane i njegov spomenik. Splićani i Hrvati moći će ga (za)obilaziti kao živ dokaz vlastite porobljenosti i poniženja…. Smoje nije bio nikakav granični slučaj, on je bio (a kao spomenik i ostao?) trajni i jednoznačni neprijatelj vlastitog naroda, njega će splitska Orjuna ili Soroseva Udba (svejedno) ovjekovječiti, i to namjerno, stotinjak metara od splitskog Trga Franje Tuđmana, istinskog oca domovine.? Umjesto da se takvim opslužiteljima udbaško-masonoidne klike bave lustracijska povjerenstva i sudovi za kolaboracioniste-nositelje Kadijevićeve plakete - većina njih drma 'Slobodnom' bez imalo stida što su za Judine škude i dušu sotoni prodali; uostalom, dušu i nemaju.

Damir Kalafatić