Mesićev duh iz boce

Na nedavno održanom Okruglom stolu «Antifašistička Hrvatska (1941.-1945.) u srednjoškolskim i osnovnoškolskim udžbenicima povijesti», održanom 18. prosinca (za vrijeme Adventa) u Zagrebu, u organizaciji Savjeta antifašista RH, glavni orator bio je naš «građanski kavopija». Bilo je to kao da je kralj Artur pozvao svoje stare vitezove za Okrugli stol da dignu svoj glas protiv učinjene im nepravde a da bi cijela ta farsa dobila na povijesnoj težini iznad stola bio je «obješen naš voljeni duh iz boce», maršal Tito. «Koliko je samo hrvatskih grkljana prerezano u ime crvene zvijezde na trorogoj kapi?», parafraziram Mesićevu izjavu vezanu uz njegov komentar o Thompsonovu «Za Dom spremni»!

Međutim, naš Predsjednik, antifašist iznad svih antifašista, govori o jednom drugom 'duhu iz boce', pa, pažljivo poslušajmo o čemu je riječ: «Početkom 90-ih godina prošloga stoljeća pustili smo duha iz boce smatrajući da će nekritički pristup ustaštvu i demoniziranje antifašizma biti najbolji način za homogeniziranje Hrvata u raskidu s Jugoslavijom. Ali povijesno nas iskustvo uči da nikada nikome nije uspjelo nijednoga od tako oslobođenih duhova vratiti u poslovičnu(?) bocu», rekao je Mesić. Da, da, glede duha ima Mesić pravo, pa, duh druga Tita, tog povijesno evidentiranog mega zločinca(među prvih deset), ali ne u ratu nego nakon rata, još uvijek nije spremljen u povijesnu, poslovičnu bocu, on još uvijek lebdi, makar i simbolično, na najljepšem trgu u Zagrebu, Kazališnom.

Avet mračne prošlosti

Predsjedniku očito smeta nešto drugo a to je slobodarski duh Hrvatske koji je komunističkoj satrapiju zvanoj Jugoslavija snagom i voljom hrvatskog naroda, životima i krvlju isključivo njenih branitelja, zauvijek pobjegao iz boce upravo prijelomne 1990.godine. Apsurda li, dugo godina ugnjetavani, pošteni hrvatski narod srušio je najveću Titovu stečevinu-antifašističku Jugoslaviju stvorenu u Titovom Jajcu, porazio moćnu Titovu armiju zajedno s domaćim četnicima, «bit' će mesa klat' ćemo Hrvate», a ti fašistoidni četnici i danas u Srbiji imaju legitimni status antifašista!? I nitko taj slobodarski duh Hrvatske, pa ni jugo-nostalgičar Mesić zajedno s dugovječnim, olinjalim antifašistima, neće i ne smije u tu prokletu bocu vratiti. Rijetko viđenim boljševičkim žarom Mesić zaključuje svoj nadahnuti govor: «Time smo dopustili da malobrojni ustašo-nostalgičari nametnu prikaz nedavne povijesti koji je rezultirao trovanjem mlade generacije, a uz politiku, najpogubniju ulogu u tome su odigrali povijesni udžbenici, a ne mogu i neću amnestirati ni medije», sic!

Stajalište druga Mesića je da dijete koje danas ide u školu mora dobiti punu i potpunu informaciju o svemu, što je ilustrirao primjerom događaja na Bleiburgu, jer, ne smije se propustiti upozoriti samo na taj zločin nego i na zločinačku prirodu ustaškoga režima koje je svoje ostvarenje našlo u logorima poput Jasenovca, Gradiške, Jadovnoga, odnosno da treba upozoriti na ono što je prethodilo Bleiburgu. A 'krvavi Bleiburg' je bio, valjda po Mesiću, pravedna boljševičko-komunistička osveta bez suđenja, nad vojnicima bez oružja i mnoštvom nedužnih civila. Jeli to taj «antifašizam kakvog se nitko ne treba stidjeti» (cit.: Mesić), dodao bih!? Ali, glede potpune informacije u školskim udžbenicima, istine o genocidu zvanom 'Bleiburg' ništa se nije smjelo znati, ta tabu-tema je bila upravo poput duha u dobro začepljenoj komunističkoj boci; samo i govoriti o tomu bilo je po slobodu opasno…i to punih 45 godina! Pa, evo jednog 'banalnog' primjera.

Dana 28.travnja 1990.g. putovao sam iz Dalmacije prema Zagrebu i kod Gračaca, lokacija Gutešino vrelo, doživio tešku prometnu nesreću, hitnom pomoći prebačen sam u kninsku bolnicu a uništeni automobil prevezen je u policijsku-milicijsku stanicu Gračac. Sve stvari iz kola uredno su predane mojoj obitelji, čak i slupane očale za sunce, ali manjkala je jedna stvar: tada još uvijek zabranjeno štivo, knjiga naziva 'Krvavi ministar' autora N.Tolstoja.! Eto toliko o licemjernoj komunističkoj istini glede povijesti koja se je djeci, ali i nama odraslima, nametala punih 45 godina «duge mračne noći»!

Damir Kalafatić