Skandalmajstor Stjepan Mesić ili vragove tikve

U utorak, 18. siječnja 2011. g., u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu obilježena je 20. obljetnica Apela majki vojnika. Radi se o Apelu, kojeg je u samo dva dana (17. i 18. 1. 1991.) na Trgu bana J. Jelačića u Zagrebu potpisalo čak 64.000 građana. Apel je bio masovna građanska mirovna inicijativa kojom se suprotstavljalo ratu i zahtijevalo političko rješavanje takozvane jugoslavenske krize.

Apel je potom sljedećeg dana (19. 1. 1991.) uručen Stjepanu Mesiću, posljednjem Predsjedniku Predsjedništva Socijalističke federativne republike Jugoslavije (SFRJ), koja je tada bila na izdisaju. Time što je bio Predsjednik Predsjedništva, Mesić je istovremeno bio i vrhovni zapovjednik Jugoslavenske narodne armije (JNA). Stoga su organizatori – skupina majki vojnika i Radio 101 – Apel predali Stjepanu Mesiću, očekujući da će ga on proslijediti Predsjedništvu SFRJ, Veljku Kadijeviću – sekretaru (ministru) narodne obrane SFRJ i Generalštabu JNA. Jedne od inicijatorica Apela i organizatorice obilježavanja 20. obljetnice (Josipa Milas Matutinović i Marija Slišković) ni sada ne znaju je li Stjepan Mesić to zaista i učinio.

Program obilježavanja 20. obljetnice Apela bio je veoma dobro zamišljen. Na projekcijskom platnu se mogao pročitati tekst Apela, na hrvatskom i engleskom jeziku. Čuo se i tonski zapis kojim je Radio 101 pozivao građane Zagreba na potpisivanje Apela. Nakon dugo vremena je javno – video i tonski – izvedena legendarna pjesma Tomislava Ivčića – Stop the War in Croatia.

Novi biser Bandića

Program obilježavanja je odlično vodila gospođa Slišković, predsjednica udruge Žene u Hrvatskom domovinskom ratu. O motivima nastanka Apela sjajno i osjećajno je govorila njegova autorica, gospođa Milas. O povijesnom kontekstu je stručno loš i suhoparan tekst pročitao dr. Ante Nazor, ravnatelj Memorijalno-dokumentacijskog centra.

Pozdravne govore održali su g. Šprem, predsjednik sadašnje gradske skupštine, te g. Bandić, sadašnji gradonačelnik. Naravno, svemoćni Bandić je i ovoga puta pokazao svoje „veliko" znanje, jer nas je potpuno netočno podučio da je Apel (17.-19. 1. 1991.) bio istovremen sa sedam mjeseci starijim (31. 08. 1991.) veličanstvenim govorom Vlade Gotovca pred zapovjedništvom Pete armijske oblasti JNA (današnje Ministarstvo obrane u Zagrebu).

Organizatorice obilježavanja imale su i jedan veliki propust nedosljednosti, jer nisu pozvale nikog iz tadašnjeg gradskog čelništva, iako ih ima još živih i živahnih u svakom pogledu. No, na koncu se pokazalo da ni to, niti išta drugo nije važno. Čak je i još jedno iskazivanje znanja Bandića ostalo samo nova nevažna crtica u leksikonu Bandić-Kerumove urbane civilizacije.

Jer vrhunac programa obilježavanja trebao je biti završni govor Stjepana Mesića, posljednjeg Predsjednika Predsjedništva SFRJ. I on je to zaista bio.

Mesić ostao majstor skandala

Mesić je za govornicom iz unutarnjeg džepa izvadio hrpicu papira omanjeg formata, što je značilo da se temeljito pripremio. Ta temeljitost se očitovala na samom početku čitanja, kad nas je Mesić nekoliko puta upozorio da je on na ovo obilježavanje morao doći. Pritom nije jasno izrekao zbog čega je morao doći.

Međutim, nakon nekoliko minuta je i to postalo jasno, jer je Mesić krenuo u svoju poznatu partizansku ofenzivu na navodne ratne zločine tijekom Hrvatskog domovinskog rata. Iz publike ga je zadivljeno gledao jedino njegov intimus - komunistički batinaš Fumić, a tri četvrtine posjetitelja je mirno prosvjedovalo te dostojanstveno i u tišini napustilo dvoranu. Napuštanje dvorane trajalo je nekoliko minuta, a Mesić je i dalje jednako zaneseno čitao iz svojih papirića, pa je većina nas koji smo napustili obilježavanje ostala prikraćena za spoznaju: je li Mesić primjetio da nedostaje tričetvrtine posjetitelja, ili se pravio da ništa ne primjećuje? Ostat će nam to vječita tajna.

U svakom slučaju, Mesić je i ovog puta uspio biti zapažen po skandalu, kojim je upropastio obilježavanje veoma značajne i prešućivane građanske mirovne inicijative iz 1991. godine. O tome svjedoči i žurno priopćenje koje su nekoliko sati kasnije organizatorice obilježavanja uputile medijima, navodeći da ime je „uistinu žao" što je g. Mesić u svojem izlaganju „izbjegao govoriti o dobrim namjerama i osjećajima te o nadasve pozitivnim akcijama svih građana u ona gruba i siva vremena već je opet u svojem izlaganju neprimjereno dao značaj nekim negativnim događajima koji apsolutno nemaju nikakve veze s mirotvornim aktivnostima hrvatskih građana."

Nakon ovoga skandala, ostaje se nadati da će i oštećene organizatorice i ostali puk valjda napokon shvatiti staru hrvatsku izreku – „tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbiju!"

Prof. dr. sc. Josip Jurčević