Niti jedno od obećanja genetičkog inženjerstva nije ispunjeno

Preko pertnaest godina pišem, govorim i tumačim zablude vezane uz GMO. Proglašenje svih hrvatskih županija GMO-slobodnim, i negativan stav oko 80% građanstva prema GMO je rezultat i djela i moje aktivnostoi. No ipak ostajem zapanjen činjenicom da mnogi moji sljedbenici i protivnici GMO-a ne znaju objasniti svoj stav protiv GMO-a. Stoga bih volio da ovim člankom još jednom pojasnim koje su to najavljivane – a nikad ostvarene prednosti, te koje su stvarne mane i opasnosti GMO-a.

Korporacije deklariraju svoju dobru namjeru obećanjima, od kojih ni danas ne odustaju:

1. Rješenje pitanja gladi - povećana proizvodnja hrane za potrebe rastuće populacije i

2. Manje zagađivanje okoliša - manja uporaba pesticida u poljoprivrednoj proizvodnji.

Rješenje pitanja gladi

Budući da su proizvodne površine na zemlji ograničene, povećanje proizvodnje hrane moguće je ostvariti jedino povećanjem uroda pojedinih usjeva. Kao profesor, učio sam studente da je urod složeno (kvantitativno) svojstvo, podložno interakciji genotipa (brojnih, a ne jednog gena) i okoliša. Dakle, bitno je shvatiti: ne postoji jedan gen za rodnost, niti se prenosom jednog gena ista može uvećati.

Kako se znanost sve više specijalizira, ona je sve manje holistička, pa nije čudno da izvrstan molekularni biolog – stručnjak za genetičko inženjerstvo, naprosto ne razumije područje proizvodnje hrane, na kojem bi želio djelovati. Tako, cilj postavljen na klimavim nogama, nikada ne može biti ostvaren.

Mnogogodišnje iskustvo komercijalnog uzgoja GM usjeva ukazuje da oni nisu rodniji – RR-soja u Argentini zbog napada novih bolesti daje i do 40% manje urode, a urodi GM kukuruza su za sada na nivou klasičnih hibrida – ništa bolji.

Pitam se zašto bi netko kupovao skuplje GM sjeme i postizao iste ili manje urode proizvoda, koji će teško plasirati na tržište, jer ga nitko ne želi kupiti? Možda će neki od zastupnika Hrvatskog Sabora moći dati odgovor i na ovo moje pitanje?

Manje zagađivanje okoliša

Korporacije koje zastupaju genetičko inženjerstvo (a istovremeno su proizvođači herbicida i insekticida) tvrde da će se sjetvom GM usjeva smanjiti potrošnja herbicida i insekticida.

Preko 15 godina komercijalne proizvodne RR-soje na velikim površinama u Argentini i SAD uzrokovala je pojavu preko 20 vrsta t.zv. 'super korova' – korovskih vrsta koje su postale otporne na primjenjene koncentracije totalnog herbicida Roundup-a. (vidi: the International Survey of herbicide Resistant Weeds, www.weedscience.org).

Sada, da bi se ti korovi uništili potrebno je povećati, a ne kako su genetički inženjeri najavljivali, smanjiti količine primijenjenih herbicida. O učinku tih povećanih količina herbicida na zdravlje čovjeka i okoliša pisati ću kasnije.

Bt-kukuruz proizvodi vlastiti toksin, koji bi ga trebao štititi od nametnika, npr. kukuruznog moljca. Znanstvenici koji rade u laboratoriju, izgubili su kontakt s prirodom, a time i poštovanje prema njoj. Priroda je čudovita, uvijek nastoji ponovo uspostaviti poljuljanu ravnotežu, pa je tako u ovom slučaju proizvela mutante kukuruznog moljca otporne na Bt-toksin. Dakle farmeri su primorani vratiti se na klasične sintetske insekticide.

Dakle pokazalo se da su gore naznačeni ciljevi genetičkog inženjerstva samo pusti, nikada ostvareni snovi.

Tako i nemoralnom proizvođaču, kojeg ne zanima učinak GMO na zdravlje ljudi, životinja i okoliš, i koji je zainteresiran samo za što veći ostvariv profit, već je ova spoznaja dovoljna da se nikada ne upusti u proizvodnju GM usjeva.

Ostaje logično pitanje: Zašto su farmeri SAD-a, Argentine i Indije počeli sijati GM usjeve? Tehnika korporacija je perfidna: prvo uz velika obećanja idu i popusti na cijenu sjemena, a kasnije metodama ucjene i prisile proizvođačima se ne dozvoljava odustajanje.

Znanstvena neutemeljenost genetičkog inženjerstva

Genetičko inženjerstvo temelji se na Centralnoj dogmi molekularne biologije (F. Crick, 1958.) po kojoj jedan gen kodira jednu bjelančevinu. Međutim, po završetku projekta sekvencioniranja humanog genoma (C.J. Venter, Science, 2001.) utvrđeno je da čovjek ima oko 30 tisuća gena, koji kodiraju oko 250 tisuća bjelančevina ljudskog tijela. Prema centralnoj dogmi broj gena i broj bjelančevina trebao bi biti jednak. Dakle, očito je da određeni gen, u određenim uvjetima, može kodirati, ne jednu, već veliki broj različitih bjelančevina, što je i dokazano.

Dakle, proizlazi da su postavke na kojima se temeljilo genetičko inženjerstvo netočne, te shodno tome ciljevi genetičkog inženjerstva su neostvarivi. Dakako, korporacijama koje stoje iza genetičkog inženjerstva neprihvatljivo je priznati ovu činjenicu, pa još uvijek svim mogućim sredstvima nastoje uvjeriti vlade pojedinih zemalja o potrebi sjetve GMO. Igra interesa i velikog biznisa nije zaobišla niti Europsku komisiju (EC) koja se zalaže da EU nametne GMO usjeve, a putem Codex Alimentarius-a i GM hranu.

Smatram da je za Hrvatsku osnovno pitanje može li i smije li Hrvatski Sabor zanemariti činjenicu da su se sve hrvatske županije proglasile GMO-slobodnim, ili je ipak i u nas demokracija samo prića za malu djecu.

dr. Marijan Jošt