Diktatura manjine nad većinom

Neizlazak na izbore omogućava izabranima, često s manje od 20% broja svih birača, da nas ponižavaju, rasprodaju državnu imovinu, nekontrolirano zadužuju, namjerno smanjuju broj građana i obitelji većinskog naroda, dozvoljavaju mijenjanje povijesti, derogiraju vlastite zakone itd. Uzmimo neke od posebno ilustrativnih primjera.

Dok mladi ne mogu do stana

Na HTV-ovoj emisiji „Prizma" 30. srpnja 2011., predstavnik se izvršne vlasti pohvalio:

„Produžili smo rok srpskim izbjeglicama/povratnicima za prijavu za stambeno zbrinjavanje, pretežito u urbanim sredinama, do 9. 12. 2011. Novinarka je objasnila da je to bio uvjet za zatvaranje Poglavlja 23."

U Poglavlju 23. točno je navedeno koliko stanova se do sada osiguralo i koliko se još mora osigurati, na teret proračuna. U njemu je navedeno:

"Na području izvan područja posebne državne skrbi mora se prema zahtjevima iznad mjerila (koja su to mjerila bar meni nije poznato) osigurati u 2011. samo 50., jer neki su već podijeljeni, u 2012. godini 396, u 2013. godini 521, u 2014. godini 456 a na PPDS još 927 stana, ukupno 2350 stanova."

Za konačnu procjenu potrebnih proračunskih sredstava nedostaje podatak o broju zahtjeva koji će se još moći predati do 9. prosinca 2011. Sigurno će se naći neki revan hrvatski činovnik koji će putovati po Srbiji, uz dnevnice, i pozivati svojom voljom odseljene iz Hrvatske da se prijave. Dobit će stan, prvenstvo kod zapošljavanja, socijalnu skrb i ujedno naseliti ispražnjenu Hrvatsku, a uskoro postati i državljani EU.

Stanovi za povratnikeProduljen je rok za prijave za stambeno zbrinjavanje srpskih izbjeglica/povratnika do 9. 12. 2011. Prema Poglavlju 23, Hrvatska mora osigurati još 2350 stanova, najmanje vrijednosti 282 milijuna € ili 2 milijarde kunaIstovremeno, što je posebno tužno, hrvatskoj državi kao da nije u interesu graditi stanove, uz normalnu najamninu, za stambeno nezbrinute obitelji, samohrane majke i ostale i to bez obzira na njihovu nacionalnost.

Pupovac i Radin

Predstavnici talijanske i srpske manjine u Hrvatskom saboru ne prihvaćaju Odluku Ustavnog suda o izbornom zakonu. Jedan prijeti da će se obratiti svim EU institucijama i da Ustavni sud ne može mijenjati saborske zakonske odluke, a drugi će ispitati sve zakulisne mogućnosti u ostvarivanju posebnog statusa svojoj manjini. Obojica nisu upoznati s člancima 128. i 130. Ustava RH ili su već naviknuti da se Ustav RH može mijenjati, bez referenduma, kako kome odgovara.

Očekuju intervenciju EU na način kao što je EU ucjenjivala, one koje može, po pitanju zatvaranja generala i nepostojećih dnevnika, a nije im poznat ni put traženja pravde u svezi nezadovoljstva s Odlukom Ustavnog suda. Sve se može mijenjati samo ne dirajte u manjinska prava. U Poglavlju 23. navodi se da mora 5,5% predstavnika manjina biti zastupljeno u svim državnim službama i da je u MUP-u već postignuta zastupljenost od 5,4%. Pohvalno, samo nisu naveli koliko je u tom postotku zastupljeno nprimjerice Roma, Slovaka, Bošnjaka, Srba i drugih.

Početkom devedesetih Freien Universitaet Berlin napravio je ispitivanje na koji način su etničke manjine ustavom zaštićene u Istočnoj Europi, Austriji i Njemačkoj. Na svim razinama Hrvatska daje najviše prava (valjda zbog zaštite pobunjenih Srba), Njemačka najmanje. U nekim državama se uopće ne mogu osnivati političke stranke na etničkoj osnovi itd. Možda bi se sve usporedbe morale posebno analizirati i objaviti ali važna poruka je - da manjinska prava ne mogu biti veća od prava većinskog naroda. Zbog te velike zaštite, posebno jedne manjine, izvršna vlast na neki način pristaje Hrvate prikazati agresivnim nacionalistima.

Građanski rat zamijenio pojam agresije

U zadnje vrijeme se ne govori više o agresiji strane države na Hrvatsku već o nekom građanskom ratu, ratu plemena, svi su jednako krivi, ne traže se grobna mjesta, treba oprostiti, sve na putu pomirbe itd., bar u tom smjeru radi strana i domaća diplomacija. Možda će se retorika malo promijeniti na svečanosti u Kninu.

Ustav RH i manjinePredstavnici talijanske i srpske manjine u HS ne prihvaćaju Odluku Ustavnog suda o izbornom zakonu. Obojica nisu upoznati s člancima 128. i 130. Ustava RH ili su već naviknuti da se Ustav RH može mijenjati, bez referenduma, kako kome odgovaraRadi osvježenja pamćenja, jer sve se zaboravlja, želim prepisati dio članka „7. rujna treba svečano obilježiti" dr. sc. Inge Lisac, objavljenog u Večernjem listu 7. rujna 2010.;

„Dužnost nam je obilježiti 7. rujna, što je 19. obljetnica značajnog datuma 7. rujna 1991. godine, poslije kojega se svi sukobi, nasilja, osobito oružana i ljudske žrtve, te rušenje imovine na teritoriju Hrvatske tijekom Domovinskog rata, uvrštavaju u režim međunarodnog sukoba. Taj datum nije označen u našem kalendaru kao što je označen Dan državnosti 25. lipnja, Dan Domovinske zahvalnosti 5. kolovoza i Dan nezavisnosti 8. listopada. Međutim, 7. rujna je dan ugrađen u našu opstojnost, a razlog je u tom što sadržaj događaja vezan uz taj datum utječe na postupke u vođenju hrvatske politike danas. Međunarodno priznanje Hrvatske bio je složen proces, raščlanjen u tri faze:

1. faktičko priznanje postignuto tijekom ljeta 1991.

2. političko priznanje postignuto s datumom 7. rujna 1991. kad je Hrvatska postigla položaj faktičkog objekta međunarodnog prava. Značenje tog datuma temelji se na odluci Badinterove komisije. Nakon tog datuma svi sukobi, a osobito oružana suprotstavljanja i ljudske žrtve, te rušenje, odnosno nanošenje imovinske štete na teritoriju Hrvatske, spadaju u režim međunarodnog sukoba pa se, shodno tome, ispunjavaju potrebni uvjeti za ostvarivanje naknade za pretrpljene štete........

3. diplomatsko priznanje, 15. siječnja 1992., isključivo je deklarativnog karaktera u stjecanju subjektiviteta države. To je postupak, koji je uslijedio nakon faktičkog i političkog priznanja. Diplomatsko priznanje Hrvatske nije, dakle, bio jednokratni čin, nego mu je prethodio složen i trnovit postupak deklariranja njene samostalnosti i neovisnosti......

Taj trnovit i složen put su zaboravili, jer nisu ni željeli samostalnu Hrvatsku, svi oni koji traže povlačenje tužbe protiv Srbije u Haagu, opraštaju ratnim zločincima, na teret svih građana daju na nezakonit način stanove (već su 2006. neki novinari pisali da se u programu zbrinjavanja povratnika u gradove ne razlikuju nasilno izbačeni tadašnji nositelji stanarskog prava od onih koji su stanove napustili bez prisile), uništavaju hrvatsko gospodarstvo i zamišljaju sebe vođama ujedinjenog Zapadnog Balkana."

Mira Ivanišević