Rasprodaja djedovine

Koliko je siromaštvo hrvatskih građana razlog prodavanju svojih nekretnina, odnosno djedovine?

1) Nakon uspostave1918. godine Kraljevine Hrvata, Srba i Slovenaca odnesene su iz Hrvatske sve novčane rezerve i broj Hrvata u državnim institucijama je bio sustavno smanjivan.

2) Nakon 1945. godine u Srbiji se je za 100 Nedićevih dinara dobivalo 5 dinara. Zamijeniti su se mogli neograničeni iznosi. U Hrvatskoj je istovremeno trebalo za 7 dinara dati 1000 kuna, a pojedinac nije mogao zamijeniti više od 500 tisuća kuna, jer je u suprotnom bio proglašen ratnim dobitnikom, a što se s takvima događalo vjerojatno ne treba reći. Ovom novčanom politikom Srbija je odjednom dobila gotovo 7 puta veću kupovnu moć naspram Hrvatske. Osiromašeni Hrvati prodavali su zbog toga pokretnu i nepokretnu imovinu, često samo da bi preživjeti. Onda je uslijedila nacionalizacija i konfiskacija svih proizvodnih objekata, od obrtništva do industrije, poljoprivrednih imanja, stanova itd. Pri tomu su se morali pljeskati sloganima "bratstvo i jedinstvo" i "proleteri svih zemalja ujedinite se". Danas o tome više nitko ne govori. A kao posljedica ovog osiromašenja preostale nekretnine u Hrvatskoj prodavale su se za 1/3 stvarne vrijednosti, ne bi li se preživjelo ili školovalo djecu.

3) Jesmo li danas u istoj situaciji ? Nakon ratnih grozota, izgubljenih radnih mjesta, poginulim očeva i sinova, jesu li obitelji ponovno primorane prodati i ono zadnje što im je ostalo? Prodaja vikendica pri tome ima naravno manje posljedice, jer vlasnici nisu srasli sa sredinama u kojima su one izgrađene. Ali prodaja zemljišta od strane lokalnog stanovništva bogatim zapadnjacima ili onima koji su stekli novac na nepošteni način ima puno teže posljedice. Tako su već sada prodane mnoge najljepše uvale na otocima onima koji su iskoristili situaciju jeftine kupovine, ne bi li u sljedećem koraku na ovim zemljištima preprodajom zaraditi još više, ne dijeleći pri tome ičim interes lokalne zajednice počevši od potrebe očuvanja okoliša.

Ponavlja li nam se uvijek ista priča? Da li siromaštvo određuje razinu domoljublja, koje određuje odnos prema djedovini? Što je napravila bilo koja vlada u Republike Hrvatske u smislu zaštite rasprodaje dragocjene zemlje? Ni jedna od njih nije ostvarila uspješan model socijalno-tržišne izgradnje stanova, po uzoru na zapadne zemlje, čime bi se spriječilo da mnogi građani prodaju zemlju kako bi djeci omogućili primjerice kupnju stana u gradovima gdje su dobili posao. Štoviše, u Hrvatskoj je omogućeno fiktivno otvaranje tvrtki strancima kako bi mogli bez obveze prema zakonski propisanom reciprocitetu kupovati nekretnine.

Dakle, postavlja se pitanje koliko domoljublje može biti brana rasprodaje djedovine u okolnostima kada su građani ostavljeni snalaziti se sami bez smislene podrške svoje države?

Mira Ivanišević
Split