Nove mudre izjave dr. Ive Josipovića

Ovog tjedna gost je Hrvatskog katoličkog radija – Dobrog radija za dobre ljude bio predsjednik RH gosp. Josipović. Vrijeme razgovora je bilo skraćeno, zbog drugih državničkih obveza predsjednika, pa smo možda ostali bez nekih novih povijesnih i ostalih saznanja, a i skraćenog broja pitanja slušatelja. Na neprimjerene izjave zastupnika Stanimirovića beogradskim novinama izjavio je: „Ne smijemo uspoređivati predsjednika Tadića s izjavom Stanimirovića". Dakle radi se o dvije različite politike, pa su tako može tumačiti da su rat u Hrvatskoj vodili hrvatski Srbi kao odgovor na hrvatski nacionalizam i da nije bio agresorski rat od strane JNA i tadašnje Jugoslavije.

O gospodarskim problemima smo čuli, već do sada bezbroj puta rečeno i od predsjednika Mesića, bez proizvodnje i izvoza nam nema spasa. Ali na koji način to postići i s konkretnim programima nam nije rekao ni sadašnji predsjednik premda ima pomoć velikog broja savjetnika. Ustanovio je da na jednog umirovljenika i jednog nezaposlenog imamo samo jednog zaposlenog. Populacija Hrvatske je stara i trebati će nam imigracija radne snage, valjda s istoka. A kako zaposliti preko 300 000 nezaposlenih radnika nije rekao. To je već teža tematika.

Prijevremeni izbori, rekao je, nisu pokazatelj nestabilnosti u državi, već pokazatelji naše demokratske zrelosti. Predstoje nam redoviti izbori i nije nam jasno kako može u kratkom roku oporba napraviti gospodarski preokret, a izgleda da i ogromni troškovi u ovom kritičnom vremenu nisu važni. Glavno je smijeniti vlast i to bez garancije da bi kukuriku koalicija bila bolja od sadašnje. Važno je onemogućiti izlazak na izbore neke treće opcije, kojoj nedostaje vremena.

Rekao je: „I hrvatska politika je kriva što je iz BiH nestalo pola Hrvata, bez nekog šireg objašnjenja, a za deložaciju kardinala Puljića da je sudska presuda donesena koja je izvršna ali da se nada da ta obitelj ne će na ulicu i da će im država valjda osigurati stan."Čudna izjava profesora prava jer po njemu se prema tome ne moraju prema svim jednako izvršavati sudske presude. Presuda je prema mišljenju mnogih sramotna i donesena na štetu Hrvata-katolika u Bosni.

Na upit o njegovoj izjavi da je partizanska kapa s tri roga i zvijezdom lijepa i za njegovo mišljenje o poubijanim nevinim hodočasnicima odgovorio je: „ Moramo dijeliti komunističku diktaturu od antifašističke borbe. A da su hodočasnike poubijali četnici a ne partizani". Kratko i jasno rečeno. Naš prijatelj se sjeća da se je pod trorogom kapom pjevalo „ nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga". Taj predsjednikov odgovor želim nadopuniti s kratkim odlomcima iz knjige „Ratnici bez svoje krivice" – Antiratni zapisi, sjećanja i razmišljanja autora Željka Draganje dipl.oec, rođ.1921., tiskana u Splitu 1998.

- U borbama na moru (partizanskim) su bili stopostotno sinovi naših obala i otoka, dakle Hrvati. Naši ljudi Dalmatinci i Primorci, koji su se zaista borili na drvenim brodicama protiv čeličnih brodova za svoje more i obale na tradicijama koje su im bile zapisane u krvi od Branimirovog vremena iz osmog i devetog stoljeća, gurani su na sve niže komandne položaje, a njihova zapovjednička su mjesta preuzimali oni iz redova braće ujedinitelja, koji nisu do tada nikad ni vidjeli more. I to s vrlo jasno isticanim namjerama da naše more proglase svojim. Ali naši „ političari", svi ostali funkcionari, to kao uopće nisu zapažali, tobože su tako nešto smatrali normalnim. To je za njih bilo potpuno prihvatljivo i prirodno unutar opće koncepcije „bratstva i jedinstva", a ujedno im i davalo velike mogućnosti mahanja repom i dodvoravanja na putu ostvarivanja vlastitih karijera. Oni uopće nisu bili na terenu promoviranja i zaštite interesa svoga naroda, iako su mogli jasno vidjeti kako to rade najviši rukovodioci „bratskih naroda", uključujući i Slovence, uz potpunu podršku njima, obzirom na ponašanje svih ostalih osim Hrvata.

- (Slične stvari se događaju i danas Hrvatima-pobjednicima, a u ime ulaska u EU-u, oprosta i pomirenja.)

- Naši vlastodršci, s Titom na čelu, nisu dozvolili ni da se jedno zrno istine probije do nas. Nisu znali, kao ni ogromna većina običnih komunista, ništa o „našim" masovnim zločinima učinjenih u ratu i odmah neposredno poslije rata. Svakome tko bi se usudio pisnuti o tome bio bi jezik iščupan. Onaj mali broj ljudi koji je učestvovao u zločinima, prisiljen od Partije ili vojnih zapovjednika, bio je dobro nagrađen i zaklet na šutnju pod najstrožim Nadzorom.

- (Autor u knjizi dijeli i same komuniste na obične i druge ali nije naveo tko su bili ti drugi. Isto tako mislim da baš nije mali broj ljudi sudjelovao u zločinima i da su svi komunisti znali što se je događalo. A kasnije sve do 1990. bezbroj udbaša i ostalih špijuniralo je građane i na taj način sebi osiguravalo bolji položaj, a neki su tu djelatnost zadržali i do danas.)

- Pred kraj rata svi su četnici bježali prema zapadu tzv. „južnim koridorom". Njihovi i naši saveznici su još bili daleko. Od strane Vrhovnog štaba JNA dana je četnicima poruka neka se predaju, bit će im pošteđeni životi, omogućen nesmetani odlazak kućama, a oficiri koji bi pristali ostati u JNA, zadržat će činove koje imaju. Tako im je darovano „dobrovoljno" učiniti ono što su morali. Većina oficira ostali su u JNA zadržavši svoje činove. Nitko ih nije ništa pitao što su prethodno radili kao četnici u borbama protiv partizana i u dodiru s civilnim hrvatskim pučanstvom.

- Nakon završetka rata, velikom broju srpskih izbjeglica iz Hrvatske priznat je „u Beogradu" status partizanskih prvoboraca i dodijeljene su im „Spomenice 1941." Uz sve pripadajuće privilegije i počasti koje su išle uz to i koje su im širom otvarale vrata za bilo koju afirmaciju u socijalističkoj Jugoslaviji. Oni su svoju mržnju prema ustašama proširili na cijeli hrvatski puk. Izvikali su nas po cijelom svijetu kao genocidni narod. Postali su ponovno državotvorni narod voljom Tita i njegovih pobočnika. U svim „saveznim" institucijama, vojnim i civilnim, nastavilo se srbovati na stari kraljevski način. Od ostalih narodnosti tamo su se mogli probiti samo oni koji su se na eklatantan način odricali svoje nacije, oni koji su jugoslavenstvo prihvaćali kao vlastiti put stvaranja vlastite karijere. U stvari, provedena je promišljena kadrovska politika koja je ostvarila dominaciju Srba unutar sustava „bratstva i jedinstva".

- (Ja bih to nazvala u komunističkoj Jugoslaviji. Možda sam ponovno bila preopširna. Ali moramo shvatiti da normalnog suživota na našim prostorima nikada nije ni bilo. Većinski narod je trpio nepravde pod kraljevinom i pod komunizmom. Balvan revoluciju su počeli zbog straha od gubitka vlasti i privilegija. A prema izjavi Stanimirovića u tisku s balvan revolucijom prijete i danas.)

Zaključak: Tiskano je mnogo dobrih knjiga nakon 1990. koje donekle daju bolji uvid u našu blisku prošlost. Svaki autor neke stvari piše i subjektivno, onako kako je razna vremena i sam proživio. Autor Željko Draganja je kao srednjoškolac bio skojevac, bio partizanski borac bez čina, 1941. bio izbačen iz SKOJA, 1949. ga je Vojni sud u Zagrebu osudio na 7 godina zatvora i o tom vremenu je napisao drugu knjigu „Bez nebosklona".

Sva ta razna tumačenja političkih zbivanja koja nam serviraju političari koji nisu povjesničari, a na način da je samo njihovo izlaganje ispravno i da mu se mora vjerovati.

Povjesničari akademici bi se morali zalagati da se napiše stručan udžbenik povijesti, koliko je moguće realan, kratak i pregledan, kojeg bi morala imati svaka obitelj bez obzira ima li školarce ili studente.

Ponovno nam se događa isto nasilje. Pod svaku cijenu treba vratiti u Hrvatsku što više Srba bez obzira jesu li imali do 1990. uopće hrvatsko državljanstvo. Dodjeljuju im se stanovi, premda na to prema zakonima nemaju pravo, rokovi za prijavu povratka se produžuju u nedogled, stanovi im se kupuju po tržnim cijenama, daju u najam po 2,35 kn/m2 i ponovno diskriminiraju većinu stambeno nezbrinutih građana. Uz to dolaze i svi drugi izdaci koje pokriva proračun i svi osiromašeni, nezaposleni građani.. Ne dopuštaju normalnu realizaciju suživota. Sada Hrvati moraju ponovno prihvaćati nepravde, ne pod sloganom „bratstva i jedinstva" već zbog ulaska u EU-u, praštanja i pomirbe. Ne možemo a da ne razmislimo i o tome da se radi možda o namjernom uništavanju našeg gospodarstva, dodatnom zaduživanju i potpunoj ovisnosti od nekog imaginarnog cilja. Ministar Jandroković ima smjelosti u emisiji Otvoreno reći da mi želimo i pomažemo da naši susjedi gospodarski ojačaju. Voditeljica ga nije upitala tko pomaže ili na koji način misli ozdraviti hrvatsko gospodarstvo. On valjda živi u nekom svom nerealnom svijetu.

Mira Ivanišević