Otvoreno pismo Ivi Josipoviću i Jadranki Kosor

Na ponovno obraćanje potaknulo me je vaše stalno derogiranje postojećih zakona RH-e i potpuno ignoriranje mišljenja građana kao i bezobzirno nanošenje novih nepravdi svim građanima, osim takozvanim srpskim izbjeglicama iz gradova izvan područja posebne državne skrbi, kao i stavljanje novih financijskih troškova na teret osiromašenih.

Izjave da EU zahtjeva prodaju stanova u državnom vlasništvu nije vjerodostojna, jer je poznato da svaka članica EU-je samostalno uređuje Zakon o vlasništvu kao i Zakon o najmu stanova, osim ako vas predstavnici EU-e, zbog nekih viših razloga ne prisiljavaju na kršenje vlastitih zakona. I u potpisanoj Konvenciji o ljudskim pravima, koja je iznad naših zakona, takove situacije nisu navedene. Društveno vlasništvo je u komunističkim zemljama predstavljalo ideološku osnovicu vlasti birokracije i degeneriranje socijalizma u svojevrsni državni kapitalizam i kao takovo nije razumljivo predstavnicima demokratskih društava. Konačno je taj oblik vlasništva ukinut Ustavom RH-e. Zbog toga su prema Zakonu o prodaji društvenih stanova isti išli u prodaju, a ne zbog toga jer je u njima stanovao stanar sa stanarskim pravom.

Nakon raspada socijalizma – komunizma država je postala vlasnik ne samo stanova već i svih proizvodnih sredstava, koja je prema svojim modelima privatizirala ili ih još želi privatizirati. Država je vlasnik i može samostalno raspolagati svojim vlasništvom ali na korist svih građana RH-e. Zbog čega naši dosadašnji političari na vlasti nisu uspjeli objasniti raznim zapadnim emisarima način stambene izgradnje u komunizmu ili sadašnjoj prema tržišnim uvjetima? Svi koji su se iselili svojom voljom iz stanova, a koji nisu bili u njihovom vlasništvu i otišli u državu koju su smatrali svojom domovinom, nemaju pravo na stambeno zbrinjavanje a još manje na kupovinu tih stanova. Da smo human narod pokazali smo za vrijeme rata prema izbjeglicama i prognanicima, koliko smo mogli.

Svim „vlasnicima nekretnina" koje su im nakon 1990. na bilo koji način uzurpirane, treba vratiti. Svim nasilno izbačenima iz stanova treba osigurati novi stan.

Kojom uredbom, pravilnikom ili zakonom ste definirali tko se smatra „srpskom izbjeglicom", a koji su napustili svoje stanove s pokretnom imovinom prije donošenja Zakona o prodaji društvenih stanova 1992.? Koji rokovi za prijavu povratka se poštuju? Većina ih je ostala, pretežito vojni umirovljenici ili oni koji su pristali biti građani RH-e pa su stanove u kojima su stanovali otkupili, ili ih otkupljuju. Vojni, policijski, carinski, obavještajni djelatnici su bili raspoređeni prema potrebi službe u gradove i jesu li oni stvarno imali stanarsko pravo ili su koristili stanove dok su bili na službovanju u tom gradu, a prebivalište su mogli birati tek kod odlaska u mirovinu? Jeste li postavili pitanje što je s vojnim ili državnim stanovima u svim novonastalim državama bivše SFRJ počevši od RS-e do Makedonije koji su građeni i sredstvima tadašnje SRH-e?

Koga želite zadovoljiti i dokazati da poštujete Konvenciju o ljudskim pravima na način da derogirate vlastite zakone?

Kupujete li na taj način mogućnost vladavine s koalicijskim partnerom SDSS na štetu većine ostalih građana?

Zbog čega veći popust pripadnicima JNA nego braniteljima (Večernji list od 29.09.2010.)?

Jesu li oni prognani prije 1992. javnim ukazom VRH-e?

U kojoj državi EU-e se je na takav način rješavao problem stambenog zbrinjavanja izbjeglica i prognanika? U SRNJ-oj su bili zbrinjavani u barakama bivših konclogora – što je bilo užasno.

Članak Večernji list od 30.09.2010. Stanimirović: Radnici Borova prijetili balvan-revolucijom.

Od balvan revolucije nas je spasio bivši potpredsjednik VRH-e Polančec, prema uputi Sanadera, također na nezakoniti način, jer inače ne bi bio sada optužen zbog pola milijuna kuna danih odvjetniku u Vukovaru.

Dakle nije se poštivao Zakon o mirovinskom osiguranju, a niti Aneks E Sporazuma o sukcesiji. Očito se zahtjev srpskih radnika Borova nije mogao legalno riješiti pa se je opet postupilo prema Titovoj izreci „druže snađi se". Staž im je morala priznati država, kao i onima u SRK-ni, pod okriljem koje su tada živjeli. Poznato je kako prolaze građani propalih država, banaka i ostalih institucija.

Znači li sve to skupa da je hrvatski narod, pomoću vlastite političke „elite", vječni talac srpskih ucjenjivača? Koriste li nezakonita rješavanja ulasku u EU-ju, koja stalno od nas traži vladavinu prava, ili samo strankama za mogućnost vladanja?

Što nas čeka ako ne povučemo tužbu, između ostalog i za ratne štete, iz Haaga? Koje ucjene, balvani ili nešto još gore?

Nakon današnjih otkrivanja raznih manipulacija isisavanja sredstava iz poduzeća u državnom vlasništvu, zapravo potkradanju svih poštenih platiša struje, vode,plina, cestarina i ostalih nameta, pokazuju da većinu političara nije briga za razvoj i bolji život svih građana već samo vlast i vlastita materijalna korist. Zbog svoje lakomosti nemaju vremena proučavati zakone prije svojih nerazumnih odluka, pa ih jednostavno derogiraju.

Sramota!

Mira Ivanišević