..i haaški optuženik i zatočenik,kao i Josip Jović,pa sam čuo da je štrajk'o glađu?Jusufe(napiši na googlu samo Domagoj Margetić) imaš na internetu,da je izdajnik,izraelski špijun i to sve iza takvih objeda veliki ???Zatim g.Tony..Vi sad kad bi napisali moje ime i prezime također bi dobili 20-ak tisuća rezultata i sve kao Nikola Tesla,ali da se vlasti zamjerim to se rapidno mjenja...i to se uči u kontrašpijunskim školama ili kod Kinga ...sad mi nije ništa jasno,ako su ti objedi mož'bit istiniti...ipak g.T.Serdar tu se treba malo pričekati po mom mišljenju??!!? MFP!

Neobjavljeni memoari ratnog zločinca Šakića kriju tajnu Zagorčevih dragulja
Jul 25, 2010 at 12:15 PM
U svojim je memoarskim zapisima, sada već pokojni, zapovjednik zloglasnog koncentracijskog logora Jasenovac, osuđeni ratni zločinac Dinko Šakić, vrlo detaljno opisao svoje i Luburićeve susrete sa Stepincem nekoliko dana prije napuštanja Zagreba, i u tim je zapisima zapisao i ono što mi je osobno prepričavao po sjećanju o zadnjim sastancima sa Stepincem. Međutim, možda najvažniji dio tih zapisa, bila je mala crvenkasta bilježnica na dnu Šakićeve kutije označene natpisom „Stepinac“. Bio je to, vjerojatno, jedan od najtajnijih dokumenata kraja fašističke endehazije, a ja sam ga, sasvim slučajno, stjecajem čudnih okolnosti zbog kojih sam se našao u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, držao u ruci. U toj je maloj crvenoj bilježnici, izlizanih stranica, uništenih rubova, naliv perom bio ispisan popis svega što su Maks Luburić i Dinko Šakić, iz tajnih riznica Pavelićeve vlade, krajem travnja 1945. godine predali „na čuvanje“ nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu. Kada sam jednom prilikom pitao Šakića, mogu li prepisati ponešto iz te tajne bilježnice, samo mi je kratko odmahnuo rukom. „Cijelu ću bilježnicu objaviti zajedno s mojim memoarima. Biti će to bomba. Ali neka se zna da se i tim novcem iz riznice NDH kupovalo oružje za obranu Hrvatske. Zato ću objaviti cijelu ovu bilježnicu u mojim memoarima, zajedno s ovom zadnjom stranicom na kojoj je Stepinčev potpis da je sve popisano u bilježnici osobno preuzeo na čuvanje“, odgovorio mi je na moje pitanje tada Šakić.


Nekadašnjeg ustaškog zapovjednika zloglasnog logora Jasenovac, osuđenog ratnog zločinca Dinka Šakića, upoznao sam krajem kolovoza 2006. godine, tijekom mojeg boravka u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, gdje sam prebačen iz Okružnog zatvora u zagrebačkom Remetincu, nakon dvotjednog štrajka glađu, zbog pritvaranja po nalogu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu.

Star, oronuo od bolesti, sve lošijeg vida, pomalo prigrbljen, Šakić niti kao zatvorenik, osuđen praktički na doživotni zatvor, nije osjećao kajanje niti grižnju savjesti zbog ustaških zločina u Jasenovcu.

„Engelman ... to je židovsko prezime, zar ne?“, obratio mi se Šakić jednom prigodom, kada je na jednom dokumentu prispjelom iz Haaga na mojem noćnom ormariću pročitao djevojačko prezime moje majke.

„Vidite da ih nismo poubijali“, samozadovoljno je zaključio Šakić, komentirajući moje rodoslovlje i djelomično židovsko porijeklo moje obitelji, po majčinoj strani.

„Onda ste i Vi Židov!“, rekao je pogledavši me prodornim plavim očima, točno onakvim pogledom kakav je zabilježila njegova stara fotografija iz Drugog svjetskog rata, kada je fotografiran kao zapovjednik ustaškog koncentracijskog logora.

Usprkos godinama i bolesti, borama i sijedoj kosi, drhtavim rukama i zatvorskoj ćeliji u kojoj se nalazio, bio je to na trenutak onaj isti Dinko Šakić koji je zapovjedao Jasenovcem.

Njegov je pogled bio jednako zastrašujući, poput pogleda mladog ustaškog oficira u Jasenovcu, sa fotografije koja mu se nalazila na zidu iznad kreveta i noćnog ormarića u njegovoj sobici – uredu u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu.

Dinko Šakić niti u jednom trenutku nije se pokajao za svoje zločine, a još manje za zločine fašističkog ustaškog režima u endehaziji. Naprotiv, u svojim dnevničkim bilješkama koje sam čitao, Šakić je te zločine opravdavao i jednim dijelom negirao.

Sjećam se tog kasnog poslijepodneva, negdje u drugoj polovici kolovoza, kada su me doveli na drugi kat Zatvorske bolnice, na Odjel interne medicine, gdje je u zadnjoj sobici s desne strane, na samom kraju hodnika tog odjela, svoje zatvorske dane provodio Dinko Šakić.

Bila je to mala sobica, s tek dva jedva nagurana kreveta, jedan točno nasuprot vratima ćelije, a drugi s desna vratima, na kojemu je ležao Šakić. Uz Šakićev krevet bila je jedna stolica, poput onih stolica kakve smo koristili u školskim klupama. Tu sam obično, između Šakićevog kreveta, noćnog ormarića i njegovog radnog stola sjedio tijekom tih zatvorskih razgovora sa zloglasnim zapovjednikom logora smrti u Jasenovcu.

S lijeve strane Šakiću je za njegove potrebe dovezen radni stol, dok je uz njegov krevet bio limeni noćni ormarić, u kojemu je zapovjednik zloglasnog Jasenovca čuvao preostale uspomene, njegove fotografije s ustaškim poglavnikom Antom Pavelićem, te Maksom Luburićem, kao i brojnim drugim visokim ustaškim dužnosnicima i vojnim zapovjednicima.

Ispod kreveta, Šakić je čuvao pet kutija, u kojima su se nalazili njegovi dokumenti iz vremena tzv. „NDH“, te dokumenti iz boravka u emigraciji s Pavelićem, Luburićem i drugim ustaškim čelnicima, kao i njegovi osobni dnevnici, zabilješke, sjećanja ispisana na raznim hotelskim blokovima, bilježnicama, listovima i komadićima papira, rokovnicima i raznim priručnim papirnatim predmetima na kojima je Šakić imao svoje bilješke.

Jedna kutija skrivala je dio Šakićevih memoara koje je pisao tijekom boravka u zatvoru, i to dio koji se odnosio na zadnje dane boravka u Zagrebu 1945. godine, tajne razgovore koje su Maks Luburić i Dinko Šakić vodili s nadbiskupom Alojzijem Stepincem prije napuštanja Zagreba, točnije pregovore koje su Luburić i Šakić vodili preko nadbiskupa Stepinca s Englezima, oko izvlačenja vodstva tzv. „NDH“ i povlačenja njihovih vojnih snaga iz Zagreba.

Šakićevi zapisi su već tada, dakle krajem kolovoza i početkom rujna 2006. godine brojali oko tisuću i pet stotina stranica, A4 formata papira, veličina fonta slova ako se dobro sjećam Times New Roman 12, pisanih na njegovom laptopu, za što je imao posebnu dozvolu Uprave za zatvorski sustav Ministarstva pravosuđa.

Uz laptop, Šakić je u zatvorskoj sobi koristio i printer, pa je svakoga dana, negdje nakon večere, obično isprintao tijekom tog dana napisane stranice memoara i davao mki ih je na čitanje, kako bi čuo i moje mišljenje o napisanom.

U jednom trenutku dao mi je na uvid i zapise o tajnim pregovorima koje su Luburić i Šakić vodili sa Stepincem krajem travnja 1945. godine.

„Jednog prijepodneva krajem travnja 1945. godine, kada je bilo jasno da je pad NDH neizbježan, Pavelić je imenovao posebno izaslanstvo koje je sa nadbiskupom Stepincem trebalo pregovarati o primopredaji vlasti, odnosno o uspostavi nove, prijelazne Vlade NDH, nakon što Pavelić i ustaška Vlada napuste državni teritorij.

Pavelić je smatrao kako je u takvoj situaciji uloga zagrebačkog nadbiskupa od neizmjernog značaja, jer je smatrao kako u situaciji raspada NDH i potrebe da njezina trenutna ustaška Vlada pobjegne, treba primjeniti povijesno pravni temelj za preuzimanje vlasti na čelu koje bi se po tadašnjem Pavelićevom planu našao osobno nadbiskup Alojzije Stepinac.

Odnosilo se to na povijesnu ulogu zagrebačkog nadbiskupa iz vremena kada je on istovremeno bio i zamjenik hrvatskog bana.

Po toj logici, Pavelić je smatrao da treba sa Stepincem dogovoriti preuzimanje vlasti, te je bio mišljenja kako bi takva prijelazna vlast NDH na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom saveznicima mogla biti prihvatljiva u nekom prijelaznom vremenu“, govorio je Šakić o tim zadnjim danima tzv. „NDH“.

Prema Šakićevom svjedočenju, prva dva sastanka sa Stepincem održana su krajem travnja 1945. godine, a u pregovaračkom timu su bili dvojica Pavelićevih ministara dr. Mehmed Alajbegović i dr. Edo Bulat, te Maks Luburić i Dinko Šakić.

„Kada je postalo očito da je Pavelićev plan o prijenosu vlasti na nadbiskupa Stepinca neprovediv, odnosno kada je bilo jasno da je bilo kakva Vlada NDH neprihvatljiva saveznicima, a o čemu je očito upute dobio i sam Stepinac iz Vatikana, intenzivirane su pripreme za bijeg Pavelićeve Vlade iz države.

Međutim, i u tom planu, nadbiskup Alojzije Stepinac odigrao je izuzetno važnu ulogu.

Naime, preko vatikanskih veza Stepinac je uspostavio nekako komunikaciju sa generalom Haroldom Alexanderom, britanskim savezničkim zapovjednikom u Italiji.

Tada je Stepinac pozvao na novi tajni sastanak samo Luburića i mene“, svjedočio je Šakić o tim zadnjim danima fašističke „NDH“.

„Odazvali smo se, naravno, uz prethodne konzultacije s Pavelićem, koji nam je odobrio nove tajne sastanke sa Stepincem i da vidimo što nadbiskup želi.

Na prvi smo sastanak Luburić i ja došli potpuno nepripremljeni.

Nismo mogli biti očekivati što bi bila tema razgovora, pretpostavljali smo da možda i Stepinac i nekolicina njegovih bliskih suradnika planira bijeg iz države, pa da o tome žele razgovarati i koordinirati aktivnosti možda s nama, iako je to od samog početka izgledalo nevjerojatno“, govorio je Šakić o tim zadnjim danima koje je proveo u Zagrebu uz Pavelića i Luburića.

„Međutim, kada smo došli do Stepinca, bilo je jasno kako on nastupa kao posrednik između nas i savezničkih snaga, odnosno britanskog generala Alexandera, čiju nam je poruku, koju je primio preko veze iz Vatikana, nadbiskup tom prilikom i prenio.

„Gospodine Luburić, imam poruku za Vas i Vladu od generala Alexandera, zapovjednika savezničkih snaga u Italiji.

Ukoliko napustite Zagreb, bez pružanja otpora, odnosno ukoliko pristajete napustiti i predati Zagreb bez borbi, imate jamstvo da će savezničke snage u Austriji primiti pripadnike hrvatske vojske, te izbjeglice, i biti će im pružena zaštita od partizana.

U protivnom saveznici će bombradirati Zagreb i sravniti ga sa zemljom“, tvrdio nam je tada Stepinac, prenoseći poruku Alexandera u ime saveznika.

Luburić mu je odgovorio kako o tome mora izvijestiti Pavelića, te će odgovoriti do kraja dana“, opisivao mi je Šakić tajne pregovore sa Stepincem.

„Vratili smo se na sastanak s Pavelićem, koji je nakon vrlo kratkih konzultacija prihvatio Stepinčevu ponudu i poslao Luburića i mene sa pozitivnim odgovorom natrag nadbiskupu, uz jedan uvjet.

Pavelić je tražio od Stepinca da mu Vlada NDH preda na čuvanje blago iz Vladine riznice, te sadržaj riznice koju je kontrolirao sam Luburić.

Radilo se uglavnom o dijamantima, odnosno draguljima, zlatu, srebru i umjetninama, koje su oduzete Židovima i Srbima, koji su bili osuđeni i odvedeni u radne logore, a koju imovinu Pavelić i njegova Vlada nisu mogli u cijelosti prebaciti sa sobom u zbijeg, odnosno nisu mogli ponijeti u bijegu sav sadržaj tih riznica“, tvrdio mi je u razgovorima u kolovozu i rujnu 2006. godine Dinko Šakić.

Pregledavajući njegove memoarske zapise, pogotovo kutiju označenu natpisom „Stepinac“, koja se nalazila u njegovoj zatvorskoj sobici, u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, ispod njegova uzglavlja, (i koju je redovito provjeravao pri svakom izlasku i povratku u ćeliju, kako bi provjerio je li netko dirao sadržaj te kutije, sumnjajući na to kako bi moguće netko od čuvara mogao biti zainteresiran za njezin sadržaj), uvjerio sam se u istinitost ovih Šakićevih tvrdnja.

Naime, u svojim je memoarskim zapisima, sada već pokojni, zapovjednik zloglasnog koncentracijskog logora Jasenovac, osuđeni ratni zločinac Dinko Šakić, vrlo detaljno opisao svoje i Luburićeve susrete sa Stepincem nekoliko dana prije napuštanja Zagreba, i u tim je zapisima zapisao i ono što mi je osobno prepričavao po sjećanju o zadnjim sastancima sa Stepincem.

Međutim, možda najvažniji dio tih zapisa, bila je mala crvenkasta bilježnica na dnu Šakićeve kutije označene natpisom „Stepinac“.

Bio je to, vjerojatno, jedan od najtajnijih dokumenata kraja fašističke endehazije, a ja sam ga, sasvim slučajno, stjecajem čudnih okolnosti zbog kojih sam se našao u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, držao u ruci.

U toj je maloj crvenoj bilježnici, izlizanih stranica, uništenih rubova, naliv perom bio ispisan popis svega što su Maks Luburić i Dinko Šakić, iz tajnih riznica Pavelićeve vlade, krajem travnja 1945. godine predali „na čuvanje“ nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu.

Kada sam jednom prilikom pitao Šakića, mogu li prepisati ponešto iz te tajne bilježnice, samo mi je kratko odmahnuo rukom.

„Cijelu ću bilježnicu objaviti zajedno s mojim memoarima.

Biti će to bomba.

Ali neka se zna da se i tim novcem iz riznice NDH kupovalo oružje za obranu Hrvatske.

Zato ću objaviti cijelu ovu bilježnicu u mojim memoarima, zajedno s ovom zadnjom stranicom na kojoj je Stepinčev potpis da je sve popisano u bilježnici osobno preuzeo na čuvanje“, odgovorio mi je na moje pitanje tada Šakić.

Doista, na zadnjoj stranici te tajne bilježnice bio je potpis trojice ljudi: Alojzija Stepinca, Maksa Luburića i Dinka Šakića.

„Kasnije, 1991. godine, sve vrijednosti iz dviju riznica NDH kardinal Franjo Kuharić predao je predsjedniku Franji Tuđmanu“, tvrdio mi je tada Šakić.

„Bilo je to namijenjeno kupnji oružja za obranu Hrvatske“, rekao mi je Šakić.

Tajna crvena bilježnica sa dna Šakićeve kutije označene natpisom „Stepinac“, međutim, nikada nije objavljena.

Kao, uostalom niti Šakićevi memoari, koji su početkom rujna 2006. godine, kada sam ih zadnji put vidio u njegovoj zatvorskoj sobici, imali preko tisuću i pet stotina stranica.

Nikada nisam čuo što se dogodilo s dokumentacijom koju je pod svojim krevetom u zatvorskoj sobi držao Dinko Šakić, kao niti s njegovim memoarskim zapisima, ili primjerice laptopom na kojem je pisao svoje memoare i druge bilješke i pisma prijateljima.

Tako je nepoznata ostala i sudbina te male crvenkaste bilježnice, koja skriva tajnu dragulja kojima je devedesetih godina prošlog stoljeća tobože kupovano oružje za obranu Hrvatske.

Tek nakon izbijanja Afere Dragulji, i pokretanja istrage protiv Vladimira Zagorca, jedan poznati zagrebački draguljar ispričao mi je priču koja uvelike potvrđuje informacije koje mi je ispričao Dinko Šakić.

Naime, draguljar koji mi se obratio bio je jedan od onih koje je Zagorec svojevremeno pokušao nagovoriti da sudjeluju u prodaji inkriminiranih dragulja, međutim, moj sugovornik tvrdio je kako je odbio takvu suradnju, jer je po načinu obrade dragulja i drugim specifičnostima, bilo jasno kako se radi o židovskim draguljima, te ih je upravo zbog toga što su predstavljali ustaško ratni plijen opljačkan od židovskih obitelji u endehaziji, bilo nemoguće prodati, čak i na crnom tržištu.

Ustaški su dragulji, jednostavno, bili bezvrijedni, kako mi je to tvrdio zagrebački draguljar koji je i sam vidio nekoliko uzoraka inkriminiranog blaga iz ustaških riznica.

Tajna crvenkasta bilježnica koju je do smrti skrivao Dinko Šakić, iako mi je i danas potpuno nejasno kako ju je uspio unijeti sa sobom u Zatvorsku bolnicu i čuvati je kod sebe bez opasnosti da mu takav dokument oduzmu djelatnici Pravosudne policije, ujedno je i jedan od važnih dokumenata o ustaškim zločinima.

Pravo je pitanje, stoga, tko danas skriva ovu Šakićevu, Luburićevu i Stepinčevu tajnu.

I na koji je način ova Šakićeva tajna povezana s tajnom fantomskih Zagorčevih dragulja?

Domagoj Margetić