Problem 70.000 navodnih izbjeglica iz Hrvatske

U Večernjem listu 12. i 29. srpnja ove godine objavljeni su članci u svezi povratka 70.000 „izbjeglica" u Republiku Hrvatsku, odnosno na područja izvan područja posebne državne skrbi. U tu svrhu planira se osnivanje međunarodnoga humanitarnog fonda za stambeno zbrinjavanje istih, a sam čin osnivanja trebao bi se dogoditi u Beogradu do kraja ove godine. Moja preporuka bi bila da to bude u Sarajevu, pa da se uključi i obnova srušenih hrvatskih kuća i povrat Hrvata u BiH - jer oni su prave izbjeglice.

Posjeta gospođe Raquel Rolnik, posebne UN izvjestiteljice za stanovanje, koja je ukazala na potrebu konačnog rješavanja stambenog zbrinjavanja 70.000 izbjeglica. Ako je izvjestiteljica za stanovanje, onda se je morala interesirati za opće stanje oko stambenog zbrinjavanja svih građana. Onda bi saznala da građani u Hrvatskoj nemaju mogućnost uzeti stan u najam uz normalnu najamninu, prisiljava ih se na kupnju stanova uz dugogodišnje kredite uz sve rizike gospodarske nestabilnosti i nesigurnosti u radna mjesta, da i više generacija stanuje u jednom stanu, da je i prije Blijeska i Oluje u srpskoj agresiji na Hrvatsku srušeno oko 300.000 stambenih jedinica, da u Hrvatskoj još uvijek postoje privatni vlasnici stanova u čije stanove su se s dekretom komunističkih vlasti useljavali stanari, koji još i sada stanuju u njima kao zaštićeni najmoprimci i plaćaju najamninu 2,36 kuna/m². Zar ne bi bio prioritet države da sagradi zamjenske stanove tim najmoprimcima, a izvornim vlasnicima nakon 60 godina komunističkog izrabljivanja omogući da konačno dobiju svoje vlasništvo u posjed.

Što naši političari nisu rekli

Prije dolaska u našu ratom uništenu zemlju i dijeljenja opomena morala se je upoznati da su Srbi nanijeli Hrvatskoj ratnih šteta u visini 32,5 milijardi €, te bi mogla predložiti Srbiji da u dijelu tih sredstava sagradi stanove uz osiguranje radnih mjesta, socijalne i zdravstvene skrbi i sveg ostalog, jer radi se o Srbima koje se ne može tretirati kao izbjeglice, već kao srpski narod koji nije htio živjeti u samostalnoj Hrvatskoj. Ta njihova lojalnost prema svojoj domovini Srbiji bi to zaslužila.

Mora imati podatak koliko se je Republika Hrvatska zadužila, na taj način i moje praunuke, za obnovu stambenih objekata i uništene infrastrukture na području posebne državne skrbi i da je nepristojno i neprimjereno, obzirom na gospodarsku krizu, govoriti o stambenom zbrinjavanju 70.000 navodnih izbjeglica.

Jer smatram da naši političari ne zastupaju interese svih građana RH i to možda iz razloga jer su mnogi bili i u komunizmu politički angažirani i u tom režimu naviknuti na izvršavanje zapovijedi i na nemogućnost razvijanja samostalnog djelovanja i kreiranja društvenog života, a taj način političkog ponašanja je započeo već nakon 1918. pod diktaturom kraljevine Jugoslavije.

Oni vama s dugogodišnjom tradicijom demokracije nisu ravnopravni partneri. A vi umjesto da nam pomognete u tom razvoju i svojim iskustvom pomognete u normalnom demokratskom razvoju koji bi pridonio pomirbi, gospodarskoj i drugim suradnjama između bivših Republika SFRJ vi s ucjenama oko ulaska u EU s nepostojećim našim proračunskim sredstvima, diktirate stambenu izgradnju za navodnih 70.000 izbjeglica. Nije mi poznat broj članova domaćinstva, ali ako je potrebno osigurati 20 000 stanova od 50 m² to iznosi oko 2 milijarde € - proračunskih sredstava ili novog zaduženja. U Večernjem listu od 29.07. objavljen je članak „100 mil. eura za stanove Srbima gdje požele: u Hrvatskoj ili Srbiji – Zbrinjavanje izbjeglica SAD, EK i UNHCR pripremaju donatorsku konferenciju". Na koji način će se pomoću donacije doći do 2 milijarde €? Može li u takovu svrhu uložiti sredstva bogate SAD ili države EU. Česi nisu prije ulaska u EU davati naknade za oduzete nekretnine potjeranim Njemcima. Dok mi nismo nikoga potjerali.

Možda su za sve nerazumnosti krivi naši političari jer vas nisu argumentirano informirali o:

-Da je pojam „stanarsko pravo" postojao samo u komunizmu – u demokratskim državama bi ti stanari bili stanari s ugovorom o najmu stana na neodređeno vrijeme.

-Da je Zakon o stambenim odnosima SFRJ bio u RH-oj na snazi do 1996. godine, u kojem su navedeni uvjeti u kojim slučajevima stanar gubi stanarsko pravo. Od tada do danas je na snazi Zakon o najmu stanova.

-Da su se u komunizmu društveni stanovi gradili uglavnom na pokradenom ili minimalno plaćenom zemljištu privatnih vlasnika. Da su za gradnju društvenih stanova izdvajali u stambeni fond svi zaposleni građani, a da je stan dobilo manje od 20% uplatitelja, prvenstveno podobnih komunističkom režimu. Što je s ostalim uplatiteljima? Njih 80% nije dobilo ništa.

-Da je i gradnja vojnih stanova na području cijele Jugoslavije financirana sredstvima svih tadašnjih republika. Da su vojni djelatnici mogli birati trajno prebivalište tek kada su otišli u mirovinu, onda su dobili i stanarsko pravo nad tim stanovima.

-Da su društveni stanovi išli u prodaju, ne zbog toga jer je u njima stanovao stanar sa stanarskim pravom, već zbog toga jer je Ustavom RH-e ukinuto društveno vlasništvo. Državno vlasništvo je poznato u svim državama ali društveno vlasništvo je poznata kategorija vlasništva samo u komunizmu.

-Stanarsko pravo nije pravo vlasništva. Jer da je to tako, kako se tvrdi, onda su se stanari sa stanarskim pravom automatizmom mogli uknjižiti kao vlasnici stanova, a ne da ih mnogi još i danas otplaćuju.

-Da vlasništvo nije otuđeno ili konfiscirano, bez obzira gdje vlasnici žive, pod uvjetom da su kao vlasnici uknjiženi u zemljišnim knjigama. Ako uknjižba nije čista onda neka prođu svu proceduru koju moraju prolaziti svi građani Hrvatske kako bi sredili stanje u zemljišniku.

- Da su prema Zakonu o stambenim odnosima izgubili stanarsko pravo i da država Hrvatska i njezini građani nisu dužni u 2010. graditi stanove po tržišnim uvjetima.

-Da se svi koji se žele nastaniti u Hrvatskoj, a nisu počinili ratni zločin, mogu nastaniti pod uvjetima koje prolaze svi ostali građani. (Koliko se samo Hrvata iseljava jer nemaju normalne mogućnosti stanovanja i zaposlenja.)

UNHCR najbolje zna, da svi koji su svojom voljom napustili stanove na području izvan područja posebne državne skrbi sa svojom pokretnom imovinom i otišli u druge države nastale nakon raspada SFRJ nisu prema Konvenciji o izbjeglicama izbjeglice. To potvrđuje i veliki broj Srba i pripadnika drugih manjina koji su ostali u gradovima, u kojima žive i danas, i koji su otkupili društvene stanove. Pojedinih ekscesa je bilo, a koji su bili sankcionirani i ne mogu biti razlog masovnog bježanja s kesicama u ruci.

Čudna podjela "izbjeglica"

OESS je dao jednom pismenu informaciju da bi stanove trebalo osiguravati samo izbjeglicama iz društvenih stanova a ne i onima koji su napustili privatne stanove. Čudna podjela izbjeglica, prema načinu korištenja stana. Zna se što je definicija izbjeglice, pa makar stanovao u kolibi ili šatoru, morao je biti ugrožen od rata ili drugih masovnih pogibelji.

Zbog čega se baš sada ponovno agresivno navodi problem zbrinjavanja navodnih 70.000 izbjeglica? Zbrinjavanje se navodi u svim izjavama zapadnih emisara u svezi ulaska Hrvatske u EU-ju.

Do sada nam je uvjet za ulazak bio zatvaranje Ante Gotovine i drugih generala, suđenje na domaćim sudovima generalima za ratne zločine s visokim kaznama, zabrana proglašenja ribolovne zone, Slovenska blokada zbog granice na kopnu i na moru, nepostojeći topnički dnevnici itd.

Sada kada se je dvogodišnje prepucavanje oko topničkih dnevnika, kućnih pretresa kod vojnih djelatnika, donekle smirilo došli su pod udar stanovi i novo financijsko opterećenje RH-e i njenih građana.

Ako se uzme u obzir: razne europske prijedloge o zajedništvu, kao zajedničke putovnice, ne zna se koji će biti prijedlozi u rješavanju granice sa Srbijom, BiH i Crnom gorom niti što će presuditi arbitraža o granici sa Slovenijom, što će biti s dugom Ljubljanske banke hrvatskim štedišama, da se uopće ne govori o planiranju šengenske granice prema istočnim susjedima i mnoge druge planove zapadnih moćnika, onda samostalni ulazak Hrvatske u EU-ju nije na vidiku. Možemo se nadati eventualno ulasku sa Srbijom ili ostanku u jednoj Balkaniji na čelu s Beogradom.

Zbog čega bi građani Hrvatske uopće mogli vjerovati zapadnim političarima, čak i da nema svih tih ucjena? Sjetimo se da ste mogli spriječiti 1990/1991 pa i kasnije rat na tlu bivše Jugoslavije. Jedan zločinački krvavi rat. Ali niste.Bili ste uvjereni da će Srbija sa svojom jakom armijom sve srediti u najkraćem roku. Niste vjerovali da će goloruki Hrvati i ostali građani obraniti svoju zemlju. Za tu svoju hrabrost i žrtvu moraju danas plaćati danak svom krvniku, ponovno pod nadzorom zapada. Je li to ciljani plan za uništenje ponosa i potpuno beznađe?

Naglašavam, da iskorištavate pohlepne i častohlepne hrvatske političare, koji u većini posjeduju komunistički mentalni sklop, a za položaj i dobrobit ostalih građana nije vas briga.

Čime su Srbi zaslužili taj poseban tretman? Nitko ih ne pita za plaćanje ratnih šteta. Zauzimate li se na takav način za sve stvarne izbjeglice Afrike, Palestine i drugih jadnika po svijetu?

Mira Ivanišević

NAPOMENA

Ovaj tekst u obliku pisma poslan je na adrese više relevantnih međunarodnih organizacija u Hrvatskoj i inozemstvu, poput UN-a, UNHCR-a itd.