Pospremanja

Kroz nekoliko godina života skupi nam se mnogo predmeta, pogotovo nakupljenih na tavanu. Od predmeta se možemo odvojiti. Ali što s kutijama knjiga, za koje više nije bilo mjesta u stanu? Kod prebiranja naišla sam na mnoge zanimljive. Jedna od njih je „Izabrani članci" – Životopisne crtice u dva dijela (nedostaje stranica s godinom tiskanja – cijena izražena u krunama). Autor knjige je Dinko Politeo (1854-1903) publicist i političar, urednik Obzora, osnivač časopisa Mlada Hrvatska i Prava hrvatska misao. U knjizi se nalaze svi objavljeni članci i posmrtni govori o uglednim hrvatskim muževima 19.stoljeća, priznatim u kulturnom svijetu Europe.

Navodim samo neke: - Juraj Biankini (1847-1928), publicist, političar i urednik Narodnog lista, - dr. Franjo Rački (1828-94), povjesničar i političar, - don Mihovil Pavlinović (1831-87) političar i književnik, tražio sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, - dr. Miho Klaić (1829-96) političar i zastupnik i drugi. Bez obzira kojoj su političkoj opciji pripadali svi su se zalagali za hrvatski jezik, škole, knjižnice, za sve ono što predstavlja identitet jednog naroda. Kroz političko djelovanje nisu se obogatili, već su mnogi napustili politiku siromašniji nego što su u nju ušli.

Veliki dio naših današnjih političara mjeri svoj uspjeh prema onom koliko su se na razne načine obogatili a ne koliko su napravili za dobrobit domovine. Bolno je čuti prijatelje koji kažu da mi Hrvati ne zaslužujemo svoju državu. Jesu li mnogi političari izgubili svoje poštenje već nakon 1918., pa onda nakon 1945. kada su svoje karijere gradili na političkoj podobnosti, prodaji svoje nacionalne pripadnosti, špijuniranju, uništavanju građanskih vrijednosti itd. Umjesto da crpe svoju političku snagu iz djelovanja mnogih hrvatskih političara u prošlosti i da angažiraju svu pozitivnu energiju građana, oni prihvaćaju naredbe pojedinih političara iz EU-e i namjerno razjedinjuju narod. Svoj međunarodni ugled i karijere baziraju na: svi smo za sve jednako krivi, na bratstvu i jedinstvu naroda ali samo nakon slovenske granice, oprostu, diktiranoj trgovinskoj povezanosti po sistemu iz komunizma, valjda zaboravljaju da tržišno gospodarstvo djeluje prema potrebama tržišta i kapitala.

Školska lektira

Sačuvala sam bila i mali Brodomerkurov kalendar za 1995. godinu, izdavač Katedralni ured Split. Kalendar sadrži razne osvrte pok. župnika don Ivana Cvitanovića na Očenaš, na misli apostola i raznih književnika. Zanimljiv je njegov osvrt na „Oprost dugova", jer je najbliži razmišljanju vjernika koji posjeduju i ljudske slabosti. Pitanje oprosta me već dugo zaokuplja, jer politički i vjerski poglavari stalno govore o „oprostu", u našem slučaju srpskom agresoru a valjda i „antifašistima".

Citiram razmišljanja don Ivana Cvitanovića:

- Meni je opraštanje oduvijek bilo jedan od najvećih paradoksa. – Uostalom, čovjek koji oprašta uvijek zauzima položaj nedodirljivog, nadmoćnog. I da bismo privid nadmoći sačuvali dijelimo oproštenja šakom i kapom. – „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim". To problem beskrajno komplicira. Ne samo da se problematizira sam čin ljudskog opraštanja nego se ljudsko opraštanje postavlja kao uvjet Božjeg opraštanja. Još manje sam siguran da sam bolji što više drugima opraštam, iako vjerujem da će i meni Bog oprostiti moje grijehe po mjeri mog oprosta drugima. – U ljubavi je sve moguće. A očito je da je Očenaš izričaj ljubavi. Za naše grijehe Krist je platio kaznu, a mi molimo da nam grijehe oprosti zato jer ga ljubimo..Opraštati može i smije samo onaj tko ljubi. I zato mi nemamo pravo, niti možemo opraštati uvrede nanesene drugima, jer one nisu u domeni naše ljubavi. – „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla". Ne znam zašto je to tako, ali znam da je zlo uvijek povezano s čovjekom. Ono ga poput sjene svugdje prati. – Zlo nije biće, već nedostatak bitka.Zato je ništavilo apsolutno zlo. – I zato molitva upućena Bogu da nas oslobodi od zla ima u osnovi isti smisao kao i sve druge prošnje u Očenašu. I tu se moli za ljubav. – A kad je tako, onda se bojim da je u srpskom pravoslavlju i sami njihov Bog i zao i dobar. On im dozvoljava, da u njihovo ime osvajaju tuđe zemlje, pale domove, kolju nevine. On je postao plemenski Bog koji naređuje herem! Ali, kako onda zajedno možemo moliti Očenaš?

Između knjiga školske lektire našla sam „Knjigu o Titu" autora France Bevka, tiskanu 1974. godine. Sve knjige koje je izdala Biblioteka školska lektira bile su odabrane prema programu lektire za osnovnu školu. Prelistala sam sve pričice i ne mogu se sjetiti tadašnje reakcije moje djece na sadržaj, ali moja današnja reakcija je da se pitam „pa ljudi moji je li to moguće" da su takovi sadržaji bili lektira. Kraj knjige završava s odlomkom „Okvir za ove priče" u kojem je navedeno: „ Mi mu vjerujemo. Doveo nas je do slobode, dovest će nas do ljepše budućnosti. Znam da volite druga Tita. A pošto ga volite, učite se na njegovim riječima i njegovom životu. Istom vatrom kao i on borite se za pravičnu stvar. A kada izgovarate ime Tito, neka ne bude to tek prazan zvuk. Neka znači sve što je najljepše: sloboda, pravičnost – socijalistička otadžbina.

Aktivan predsjednik

Jesmo li i danas na istom stupnju gluposti, pranju mozga i pretvaranja? U dnevniku na HTV-ju smo imali priliku vidjeti predsjednika Josipovića kako drži za ručice dječicu i vodi ih u šetnju po Pantovčaku, samo što su srne bile neposlušne pa su pobjegle. Da je vjernik mogla sam oko njegove glave zamisliti aureolu. Hoće li se uskoro dogoditi i štafeta mladosti ? U Kaštelima su ga dočekale žene SDP-ja posipanjem laticama cvijeća (SD od 16. srpnja 2010.). Kako je već otac predsjednika bio član najviše vlasti - CK Hrvatske (HV od 27. siječnja 2010.) možda je normalan tijek vlasti da ga u vlasti naslijedi njegov sin i da nikada ne dođe do lustracije.

Predsjednik je aktivan od Vardara do Triglava i preko granica. Ima ugodan glas, govori odlučno kao sveznalac, što nije niti čudno uz preko 70 savjetnika, čeka se samo kada će se početi sa zapisivanjem njegovih mudrosti.

Ali što ostaje iza njegovih lijepih, staloženih riječi? Jedno veliko ništa. Možda samo samouvjerenost o vlastitoj veličini.

- Kod izglasavanja saborske podrške Arbitražnom sporazumu sa Slovenijom, napustio je kao znak neslaganja Sabor. Nakon što je postao predsjednik, dobio je veću moć, pa je mogao predložiti izvršnoj i zakonodavnoj vlasti da ponovno razmotri proglašavanje zaštićenog ribolovnog pojasa i proglašenju ekološke zone. Za Jadran je odgovorna Hrvatska.

- Večernji list. Josipović na Bleiburgu: Ovime je Drugi svjetski rat, što se politike tiče – završen. Pomirenje Predsjednik se poklonio žrtvama „gubitničke strane". Slobodna Dalmacija Josipović zatvara hrvatsku stranicu 2. svjetskog rata. Koji uspješan predsjednik. Treba ga poslati u UN-je pa da na taj način regulira sve ratove u Africi, zaslužio bi Nobelovu nagradu. Zaboravlja da je najveći broj civilnih žrtava i zarobljenika regularne vojske nastao nakon 2. svjetskog rata. I dok ne uđu svi podaci o tim događajima, ne samo partizanske ofenzive, u udžbenike povijesti i dok se ne kazni bar jedan tadašnji ratni zločinac zaborava nema.

- Splitski koncert za generale, koji je bio namjerno loše organiziran. Večernji list: Predsjednik i premijerka osudili nastup klape MORH-a. HRT treba prekinuti prijenos kad se veličaju totalitarne ideologije. (Moji su bili na koncertu a ja sam isti gledala na TV i nismo vidjeli veličanje totalitarne ideologije.) Slobodna Dalmacija: Josipović bi mogao smijeniti Vukelićeva pomoćnika zbog klape Sv.Juraj. A sve te reakcije nastale su na intervenciju engleskog diplomata. Smatra li taj diplomat, ako uopće postoji, možda je protestirao samo gosp. Pusić ili gđa Tešelić, kao i naši predsjednik i premijerka da su naši generali u Haagu ratni zločinci i prije presude. Inače zbog čega ne bi klapa Sv. Juraj mogla pjevati na dobrotvornom koncertu?

- Slobodna Dalmacija: Počast srpskim žrtvama u Lori – Josipović podupire ideju o podizanju spomenika. Počinitelji kaznenog djela su procesuirani a neki i kažnjeni. Nad tim djelima ne postoji zavjet šutnje. Čemu iritiranje javnosti s podizanjem spomenika. Nije mi poznato da je u Splitu n. pr. na Rivi podignut spomenik splitskim građanima poginulima u ovom obrambenom ratu, između kojih je bilo i civila. Imamo pravednog predsjednika. Novinar Ivkošić piše u Večernjem listu: „ Kazna za mučitelje u Lori, spomenik neprijateljskim obavještajcima – ne."

- Nakon posjete u BiH – Srpskoj republici, prijateljskom susretu s Dodikom i njegovim pozivom da se vrate Hrvati, što se događa. Ništa. Je li naš predsjednik zatražio plan obnove hrvatskih kuća i stanova, bar do 2030. godine? Možda moramo prije zadovoljiti Dodikov prijedlog da se ispričamo i možda isplatimo odštetu nedefiniranom broju srpskih žrtava u Jasenovcu? Sve skupa lakrdija.

- U Crnoj Gori je rekao da nije došao zbog prošlosti već zbog budućnosti. Bilo bi mu bolje govoriti o sadašnjosti i o traženju plaćanja ratne odštete.

- U Haagu se svašta događa. Od izjave glasnogovornice tužiteljstva Kavran „Granatiranje nije srž optužnice protiv hrvatskih generala" do intervencije Srbije/Tadića za obnovom suđenja srpskom komandantu Šlivančaninu. Na sve to Josipović, kao pravni stručnjak za suradnju sa sudom u Haagu ne daje svoj komentar. Valjda se sve to ne tiče hrvatskih građana. Za njih je samo važno prihvaćanje komunista kao antifašiste.

- U posjeti Srbiji saditi će drvo prijateljstva. Kako dirljivo. Možda će se sjetiti da traži podatak gdje je pokopano još uvijek traženih preko 1000 nestalih, planove položenih mina po Hrvatskoj i kako će se riješiti srpska prodaja nekretnina u Hrvatskoj norveškoj tvrtki (SD od 07.07.10.), a koje su prema Sporazumu o sukcesiji pripale RH.

- Na zadnje zaduživanje Hrvatske- ministra Šukera predsjednik je rekao da eto ako se već mora, ali da bi on ipak volio da se je to riješilo na drugi način. Cijela Hrvatska bi mu bila zahvalna da on sa svojim savjetnicima pronađe taj drugi način.

Nabrajati bi mogla u nedogled, Sve sliči putujućem cirkusu, kojeg ćemo morati još dugo gledati.

Mira Ivanišević