Povijest je učiteljica života

Povijest je učiteljica života. Tu izreku možemo svaki dan čuti na HKR-u, kao i neki dan još jednu lijepu «Dok imamo sjećanja – imamo prošlost, kad imamo nadu – imamo budućnost i dok imamo prijatelja – imamo sadašnjost».

A je li baš tako u stvarnom životu? Oni koji nam kroje sadašnjost i budućnost zanemaruju prošlost, lažu o njoj i svim snagama ju žele prikazati prema svojim interesima ili svojih nalogodavaca. Kao da se nalazimo u začaranom krugu pod utjecajem svih medija. Često se radi o ispoljavanju prave mržnje prema svemu što ima hrvatski predznak. Ističu se negativni događaji, čak i laži, a pozitivni se zanemaruju. Kod Hrvata treba što jače uništavati ponos.

Većini građana, u žurbi življenja i brizi za svakodnevnicu, je glavni izvor informacija TV s kratkim informacija. Eventualne analize stvarnog stanja u državi daju se u kasnim ili popodnevnim satima. Manji broj građana čita hrvatske tjednike, pa i oni nemaju mogućnost novinske sadržaje prenjeti prijeteljima ili svojim najbližima.Rezultat toga je nezainteresiranost, što je i pokazao mali broj izlazaka na izbore.

Na Portalu Hrvatskog kulturnog vijeća objavljuju se dobri članci, analize, osvrti na dnevno-politička stanja i prije svega prekrasne reportaže o hrvatskim samostanima, crkvama i za hrvatsku povijest važnim mjestima. Ali kao da kod čitatelja sve informacije ostanu samo registrirane. Na rijetke sadržaje se pokrenu komentari u vidu, neka mi se oprosti, često kao prepucavanja. A poneke organizirane akcije za promjenama ostaju neuspješne jer kod političkih moćnika, šarenih koalicija, ne postoji politička volja za rješavanje postavljenih zamolbi ili zahtjeva.

1.

01.02.2010. na ovom portalu objavljen je članak «To su samo novci hrvatskih poreznih obveznika» na temu osiguravanja stanova na područjima izvan posebne državne skrbi, a na osnovi nepostojećih stanarskih prava.

O tom problemu sam pisala i na ovom portalu već 2007., a dostavljala sam godinama predstavke i zamolbe predsjednicima vlada, sabora, raznih stranaka, ministarstvima, OESS-u, Europskom parlamentu i udrugama za ljudska prava, sve bez rezultata ili povratne informacije.

Ne radi se samo o proračunskim sredstvima, koja se pune i kriznim porezom, već o kršenju hrvatskih zakona.

Stanarska prava nisu bila pravo vlasništva. To je potvrdio Ustavni sud RH-e i Sud za ljudska prava u Strasbourgu.

Društveni stanovi išli su u prodaju zbog toga, jer je društveno vlasništvo Ustavom ukinuto, a ne zbog toga, jer je netko imao na njemu stanarsko pravo.

80 % građana uplatitelja u tadašnje stambene fondove nije dobilo društveni stan.

Do 1996. vrijedio je Zakon o stambenim odnosima SFRJ u kojem je točno navedeno kada se gubi stanarsko pravo, a od 1996. vrijedi Zakon o najmu stanova RH-e s kojim je ukinuto stanarsko pravo. Stanari su postali zaštićeni najmoprimci.

U Aneksu G Sporazuma o sukcesiji je navedeno da će stanarska prava rješavati svaka država sljednica prema svojim zakonima. Zbog čega se vladajući ne pridržavaju te odredbe?

Prema tom aneksu bi i građani hrvatske nacionalnosti morali dobiti naknadu za svoje srušene i pokradene nekretnine iako imaju prebivalište u drugim mjestima. A je li tako u praksi?

Vojni stanovi u Hrvatskoj također su se gradili sredstvima RH-e. Vojno osoblje je moglo birati svoje prebivalište nakon odlaska u mirovinu. Do odlaska u mirovinu koristili su stanove u mjestima i gradovima u kojima su službovali.

Svi građani RH-e imaju pravo na stan, zbog čega onda diskriminacija? Zbog čega stvaranje antagonizma i otežavanje suživota? Želi li netko da se ponove strahote iz prošlosti?

Do sada se nijedan sabornik, parlamentarna stranka ili oporbena stranka nije javno izjasnila o tom problemu i tražila od zakonodavne i izvršne vlasti da donesu jasan zakon ili pravilnik o tome tko je izbjeglica, prognanik ili srpski povratnik u skladu s konvencijama o izbjeglicama, jer ne mogu za Hrvatsku važiti drugi propisi i obveze. Da se kod uvjeta pridržavaju svi zakoni RH-e koji se odnose na stanovanja i prodaju društvenih stanova.

Da se konačno utvrdi koji je bio krajnji rok za prijave povratka u gradove izvan područja posebne državne skrbi.

Da se utvrdi tko ima pravo na povrat, a tko na povrat i stambeno zbrinjavanje. Valjda samo oni koji su bili izbacivani iz stanova ili su uknjiženi vlasnici stanova, premda vlasnici stanova nisu ni lišeni svog vlasništva.

EU je i u zadnjim uvjetima uz ostale navela i povrat izbjeglih. Ali kojih? I oni povratnike različito nazivaju. To bi trebalo razjasniti i upoznati ih našim zakonima. Taj zahtjev će uvijek postojati kao ucjena, sve dok se ne razjasni. Slaže li se EU da hrvatska vlast u tom slučaju derogira vlastite zakone?

Zbog čega to zbrinjavanje seli iz jednog ministarstva u drugo? Sada se o tome brine Uprava za posebnu državnu skrb pri Ministarstvu regionalnog razvoja,šumarstva i vodnog gospodarstva.

Novi predsjednik Hrvatske stranke prava gosp. Daniel Srb je prvi javno progovorio o tom problemu. Vidjeti ćemo je li njegov nastup samo radi političkih bodova ili će se intenzivno zalagati za razjašnjenje tih pitanja u zakonskim okvirima, a možda će ga vladajući ignorirati zbog minorne zastupljenosti u HS-u.

2.

U Hrvatskom slovu od 29.siječnja čitam članak «Flandrija želi biti samostalna država». Čitajući povijesnu borbu Flamanaca za samostalnost a i svoj jezik podsjeća na Hrvatsku. Država Belgija ima tri dijela jer je 1962. ustanovljena jezična granica unutar zemlje, pa se u Flandriji govori nizozemski. Osamostaljenje malih naroda je bez potpore velikih skoro nemoguće. Mi imamo svoju državu, izborenu u krvi, i ustavom određen službeni jezik hrvatski. Uz sve to nam stvaraju probleme. Tko može uopće predlagati da se u EU-i uvede jedan jezik za države nastale nakon raspada Jugoslavije, a koje još nisu članice EU-e, kojeg ne žele niti Srbi? Neki ipak mogu, pogotovo kada se u svakodnevnoj komunikaciji dio naše političke «elite» zajedno s mnogim novinarima ne služi hrvatskim književnim jezikom. Mnogi izjavljuju da ne postoji jedinstveni hrvatski pravopis, premda postoji Hrvatski školski pravopis Babić,Ham,Moguš usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Povijesne prepirke oko hrvatskog jezika se bez razloga nastavljaju. U članku se navodi da je senator Alexandre Gendebien, također bitna osoba za nastanak Belgije, izjavio da su Flamanci «jedna od najnižih rasa na Zemlji, upravo kao crnci».

Ova izjava me je podsjetila na izjave Marxa i Engelsa u vrijeme neuspjele revolucije 1848. Samo ću navesti neke izvadke iz tih izjava: - Ponavljamo. Osim Poljaka, Rusa i u najboljem slučaju Slavena u Turskoj, nijedan slavenski narod nema budučnost, iz jednostavnog razloga što svim ostalim Slavenima nedostaju primarni povijesni,geografski,politički i industrijski uvjeti samostalnosti i životne sposobnosti. Gdje je povijest ilirijskih Slovenaca,Dalmatinaca,Hrvata i Šokaca?Poslije XI. Stoljeća izgubili su posljedni privid političke nezavisnosti i bili dijelom pod njemačkom,dijelom pod venecijskom, dijelom pod mađarskom vladavinom.iz tih odrpina hoće da skrpaju snažnu,nezavisnu, za život sposobnu naciju? – Ukratko,ispostavlja se da ti zločini Njemaca i Mađara protiv spomenutih Slavena spadaju među najbolje i svakog priznanja vrijedna djela, kojima se naš i mađarski narod mogu u povijesti podičiti. – Mi Njemci u zajednici s Poljacima i Mađarima možemo revoluciju učiniti sigurnom samo najodlučnijim terorizmom protiv slavenskih naroda. – Tako u Austriji panslavistički Južni Slaveni, koji nisu drugo do otpad naroda kao rezultat krajnje zamršenog hiljadugodišnjeg razvoja. …Itd.(Iz Djela Marxa i Engelsa,Svezak8, str.393.-395. objavljeno u Beogradu 1975. i iz Neue Rheinische Zeitung od 15. i 16.2.1849.)

Možda tako o Hrvatima misle i danas mnogi ljevičari EU-e.

Mira Ivanišević