Kome sve smeta Katolička crkva u Hrvatskoj?

Između ostalih hrvatskih medijskih napada na rad crkve osvanuo je 15. siječnja ove godine  u austrijskom renomiranom dnevniku  "Die Presse“ članak s naslovom "Europaeisches Kroatien?“ – "Europska Hrvatska?“ autora Alojzija Ivaniševića. Na kraju članka je navedeno da je Alojzije Ivanišević rođeni Hrvat koji od 1978. živi u Beču i djeluje kao profesor pri Institutu za istočnoeuropsku povijest Univerziteta Beč.

Članak i karikatura zaslužuju pažnju, jer napisao ga je rođeni Hrvat i prema tome mora biti istinit i objektivan, premda taj Hrvat ne živi od 1978. u Hrvatskoj i nije osjetio obrambeni rat i rijeku prognanika, kojima je bila jedina utjeha molitva i pomoć svećenika u progonstvu. Uz to je stručnjak za povijest naroda Istočne Europe pa je ono što on napiše od višestruke važnosti.

Karikatura prikazuje propovjedaonicu sa svećenikom i zabodenom hrvatskom zastavom, a iz klupe gleda zaprepašćeni vjernik, a sve je popraćeno tekstom "zastave u crkvenim prostorijama povrijeđuju moju religijsku slobodu."

Nastojati ću skratiti prijevod članka, jer tko ima više strpljenje čitati duga izlaganja, ukoliko uspijem.

"Hrvatski predsjednički izbori su se pokazali kao prodor u modernu. Usprkos tomu stare strukture ostaju moćne, n.pr. uloga katoličke crkve kao glavne odvjetnice nacionalnih interesa.

Ako se u pojedinim novinskim, radijskim i televizijskim vijestima i komentarima opisuje jedan novajlija u međunarodnoj politici kao bledoliki, radi se u pravilu o ozbiljnom, moralnom, oslobođenom od afera i skandala, po mogućnosti i školovanom kandidatu intelektualcu, koji ne daje materijal za "napetu storiju.“

U tom smislu je novoizabrani hrvatski predsjednik Ivo Josipović jedan veoma bljedunjavi političar. U međuvremenu nisu samo austrijski mediji na bljedunjavom Josipoviću pronašli nekoliko točaka u boji. On je kompozitor, međunarodno priznati ekspert za ljudska prava, hobi športaš, briljantni govornik, poznavatelj jezika i dokazani europejac – s jednom riječi jedan rijedak političar, koji se može pokazati kao sretan izbor ne samo za Hrvatsku i cijelo područje bivše Jugoslavije već i za Europsku Uniju.

Značajno je da je takav političar u zemlji s malim demokratskim iskustvom i mnogim još nezacjeljenim ratnim ranama i uz to još u dubokoj gospodarskoj krizi mogao pobijediti do sada, narodu bliskog, uspješnog populista, extremno prilagodljivog, kameleona antiintelektualnog razmišljanja. Svoju političku i ideološku prevrtljivost je dugogodišnji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić dokazao svojim nastupima i to nastupom u prvom krugu, premda isto alternativnim (hrvatsko-nacionalnim) socijalno – demokratskim programom, da bi u drugom krugu nastupio uz blagoslov patriotskog vodstva "Crkve u Hrvata“, kako se Katolička crkva rado naziva u Hrvatskoj i BiH, s jednim križem u ruci u borbi protiv opasnosti od crvene Hrvatske. K tome je dobio potporu svih relevantnih nacionalističkih, antieuropskih, strogo desnih do desno radikalnih stranaka i organizacija i na više opcija usmjerenih osoba desnog tabora.

Za spašavanje časti zagrebačkog gradonačelnika mora ipak biti rečeno da njemu u drugom krugu ništa drugo nije niti preostalo. U prvom krugu je uz HDZ kandidata Andriju Hebranga i dva kandidata vladajuće stranke, deklarirana kao nezavisni, isključio i dva zaista bljedunjava i svjetovno otuđena kandidata, univerzitetska profesora, stroge nacionalističke, antieuropske desnice (jedan od dvojice je bio Miroslav Tuđman, sin prvog predsjednika Hrvatske). Na političkoj sredini Bandić, uprkos izbornih stratega i pristalica i trpanja Josipovića u boljševistički tabor i crtanja strašila crvene Hrvatske na zid, nije mogao ništa dobiti.

Predsjednik agnostik i Božja pomoć

Izbor Ive Josipovića za predsjednika države je bez sumnje jedna pobjeda moderne europske Hrvatske – nasuprot prošlosti okrenutoj, u mitskoj prošlosti izgubljenoj, nacionalističkoj, antieuropskoj Hrvatskoj, koja je, iako ne samo u zadnjim izborima, stala iza Milana Bandića, a koja i nakon uvjerljive pobjede jednog proeuropskog predsjedničkog kandidata ostaje hrvatska realnost.

Razlog za razmišljanje je upitno političko angažiranje katoličkog crkvenog vodstva u Hrvatskoj i BiH, koje se ne samo kod ovih izbora, predstavlja kao glavni odvjetnik "hrvatskih nacionalnih interesa" te tako i djeluje. Potpora crkve Milanu Bandiću je još jednom pokazala kako duboko je zapalo njezino vodstvo u nacionalistički glib i kako jako je izdala svoje poslanje. To je još tragičnije zbog njezine ne tako nove uloge moralnog autoriteta br.1- glavne doktrine, ne samo na religijskom već prije svega u nacionalnom smislu (kao nekad komunistička partija), a u kojoj se dobro osjeća i stalno nastoji svoj (čisti) politički utjecaj ojačati. Stanje u kojem kardinal Josip Bozanić jednog expresnog obraćenika socijal-demokrata i bivšeg komunista takoreći šalje u križarski rat protiv fantomske slike "crvene Hrvatske“ i uz to mu daje slogan "Ljubav prema Bogu, narodu i domovini“ ukazuje kod tog crkvenog čovjeka na pomanjkanje dara razlikovanja duhovnih vrijednosti (Unterscheidung der Geister) a kod ukupnog crkvenog vodstva na potpunu dezorijentaciju.

U svezi s tim mora se spomenuti i "hrvatsku dijasporu“, uključujući "hrvatsku zajednicu“ u Bosni i Hercegovini u kojoj crkva ima jedan snažan politički utjecaj.

Uglavno se tom utjecaju mora zahvaliti, što tamo, 20 godina nakon preokreta nije uspostavljeno višestranačje i što je Milan Bandić kao katolički patriot i antikomunistički kandidat dobio preko 92 % glasova. Tom utjecaju se i sam tolerantan agnostičar Josipović ne će moći oduprijeti. Na svojoj prvoj novinarskoj konferenciji, nakon izbora, izjavio je da s vjerskom zakletvom – "Tako mi Bog pomogao“ ne će imati poteškoća. Kod zakletve će se on njome koristiti, kao dijelom hrvatske, katoličke tradicije."

Gospodin Alojzije Ivanišević, kako izgleda, je još jedan ugledan stručnjak za političko i duhovno stanje naroda u Hrvatskoj. Tako je našao za svoju kolumnu, prije drugog izbornog kruga, mjesto i u "Slobodnoj Dalmaciji“, možda tako svojim pisanjem pomogao Ivi Josipoviću u dobivanju još kojeg glasa. Uz dušobrižnike iz inozemstva valjda nam mora postati bolje pa tako i svi mi sretniji narod.

Mira Ivanišević