Iskrena prijateljstva ne poznaju granice

Ovog tjedna smo imali priliku na HRT vijestima vidjeti kratku reportažu Gorana Milića o poljsko-hrvatskom prijateljstvu. Poljaci ljubitelji naše zemlje a i poznavatelji naše povijesti osnovali su Poljsko-hrvatsko društvo. Vole naše pjevače zabavnih i domoljubnih pjesama. Nose kockaste majice i odavali su radost i veselje. A ja sam skoro zaplakala. Nakon stalnih objeda o našoj fašizoidnosti, zabrani pjevanja našem pjevaču Thompsonu, državi nastaloj na zločinu i da ne nabrajam dalje pokazivanje simpatija ljudi iz daleke zemlje dobro dođe. Pogotovo što je to bilo iskazano na tako srdačan način.

Prigodom razgovora o toj reportaži s prof.dr. Petrom Grisogono on se je sjetio događaja iz svoje mladosti, koji je opisao kako slijedi:

Sjećanje

Nakon napada Njemačke u jesen 1939. na Poljsku i podjele Poljske između Njemačke i SSSR-a brojni Poljaci izbjegli su iz zemlje. Tako je grupa Poljaka došla u Split. Bili su smješteni u zgradu Ferijalnog saveza u Sustjepanskoj ulici broj 8. Ferijalni savez je u toj zgradi imao I. i II. kat sa spavaonicama. Moja obitelj je stanovala na III. katu, tako da smo pratili dolazak Poljaka. Tko je organizirao dolazak, smještaj i opskrbu nije se znalo. Mi smo prijateljski razgovarali s njima o tragičnim događajima u Poljskoj, ali oni nisu, iz razumljivih razloga, smjeli govoriti o njihovim daljnjim planovima.

Međutim po noći su došli Saveznički brodovi u Split i odveli Poljake.

Poznato je da su Poljaci bili uključeni u Savezničke armije, a sigurno je da su i ti mladi ljudi bili u tim armijama, a koji su prošli kroz Split kao naši prijatelji. (Petar Grisogono – Split 07.10.2009.)

Gostoprimstvo i pružanje pomoći ljudima u nevolji pokazali smo i u Domovinskom ratu. Uz državnu organiziranu pomoć pomagao je i veliki broj građana Splita, premda je i sam oskudijevao. O tome se više ne piše niti govori.

Mira Ivanišević