Posjet Bosanskom Grahovu

Udruga Hrvatske domovinske vojske 1941.-1945. podružnica Split organizirala je 13. kolovoza posjet Grahovu, mjestu pogibelji mnogih Hrvata u 2. svjetskom ratu, nakon njega i u zadnjem obrambenom ratu.

Predsjednik udruge Petar Vulić i gđa Neda Burić ne žale truda i može se reći da dušom i srcem organiziraju posjete mjestima stradanja Hrvata.

Nijedan novinar nije našao za shodno da u tisku ili na televiziji podsjeti građane na poginule branitelje u borbi za osvajanje Grahova. Osvajanjem Bosanskog Grahova Hrvatska vojska je ispunila uvjet za oslobađanje Knina i uspješnu Oluju. Ne radi se o agresiji na BiH, jer je oslobađanje Grahova i Glamoča realizirano nakon Splitskog sporazuma Tuđman/Izetbegović i ostalih 22.srpnja 1995. i koje je natjeralo srpsku vojsku da Bihać stavi u drugi plan, jer su se morali suočiti s prijetnjom hrvatskog napada na RSK. Bihać je inače mogao postati druga Srebrenica.

Zbog čega se prešućuju takva ratna zbivanja? Zar poginuli ne zaslužuju priznanje i sjećanje?

Je li sve mora biti u skladu s «tko nas bre zavadi»? Je li to diktira državna politika?

Žele li nas hrvatski političari prikazati agresorom? Na to upućuje i isprika predsjednika države – svi se svima moraju ispričati itd.

Nismo mogli uživati u ljepoti prirode. Gledajući Dinaru i Livanjsko polje morali smo misliti na one koji su sva ta područja prepješaćili, borili se, bili ranjavani, a neki i poginili.

U Grahovu se je u Crkvi sv. Ilije održala sveta misa. Misi su nazočili članovi obitelji poginulih branitelja i predstavnici udruge iz Splita sa svojim gostima. Misu su održali don Ivo Martinović i don Alfred Višiski. Misno slavlje bi trebalo biti radosno, puno nade ali ja sam ovog puta osjetila samo tugu.

Na zidu crkve stoji ploča s natpisom:

« Domovino radi tebe,

radi bitka tvog……..

Gdje nam kosti rasute su

znade samo Bog.»

Nakon mise otišli smo do središnjeg trga gdje je postavljen križ, kod kojeg se je molilo, položio vijenac i zapalila svijeća. (Kako su nas upoznali i taj križ bi trebao biti maknut. Valjda upornosti župnika treba zahvaliti što još stoji.)

Kod crkve su nas srdačno počastili svojom domaćom hranom . Domjenak je prošao u tišini.

Nismo mogli ne zapaziti veoma marljivu i uljudnu djecu koja nas je posluživala.

Kući u Split vratili smo se preko Livna. Svak sa svojim dojmom. Mislim da ću se sve dok budem mogla svaki put pridružiti Udruzi hrvatske domovinske vojske 1941.-1945. i posjetiti mjesta stradanja Hrvata, kao znak skromne zahvalnosti njihovoj žrtvi.

Mira Ivanišević