Udruga hrvatske domovinske vojske 1941. – 1945. podružnica Split organizirala je 3-dnevno putovanje, koje bi se moglo nazvati hodočašćem, kojem sam se pridružila kao gost. Predsjednik splitske podružnice gospodin Petar Vulić je organizirao cijelo putovanje veoma sadržajno i na taj način nam je omogućio iskazivanje počasti i sjećanje, bar na nekim mjestima, stradalim i ubijenim Hrvatima u Hrvatskoj, Sloveniji i Austriji. S nama su bili gospoda Antun Vranković tadašnji najmlađi časnik Hrvatske vojske, Vinko Vučić i Ivan Delić koji su izbjegli Bleiburšku tragediju.

S nama je putovao i don Vjenceslav Kujundžić, dušobrižnik udruge, pa smo dobar dio puta proveli u molitvi za znane i neznane pokojne žrtve, za nas žive i našu budućnost. Možda nam uz sve što nam se događa, još i danas, kao narodu preostaje samo da ponavljamo riječi blaženika Alojzija Stepinca :»U tebe se Gospodine uzdam!« U polasku za Bleiburg 15. svibnja posjetili smo mjesto pogibije prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića, Krašić župu gdje je rođen, kršten i proživio svoje dane zatoćeništva blaženi mučenik Alojzije Stepinac, Spomen-grobnicu maceljskih mučenika i crkvu Muke Isusove na spomen žrtvama Križnoga puta, hrvatskih vojnika, svećenika, franjevaca i svih hrvatskih mučenika pobijenih u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu i ostalim mjestima.

16. svibnja uputili smo se na Bleiburško polje. Procesija prema Bleiburškom polju krenula je od groblja u Unter Loibachu. Na tom seoskom groblju nalazi se grob hrvatskog vojnika. Na grobnom spomeniku stoji natpis «Majka Hrvata tuguje i plače, i Bleiburško polje ovo gorka nam je uspomena vječnog mira domobrana kao i ratnog pobratima svoga. U čast i slavu poginuloj i u domovinu izručenoj te nestaloj hrvatskoj vojsci u borbi za hrvatsku domovinu».Sada kada čitamo taj natpis mislimo da je postavljanje tog spomenika nakon 1945. bilo jednostavno. Ali nije. Desetljećima poslije pogibije su jugoslavenski komunisti često u suradnji s inozemnom policijom htjeli zatrti svaku pomisao na postavljanje spomen obilježja bez suda pobijenim vojnicima i civilima. Htjeli su brisati svako sjećanje na događaje. Propovijed mostarsko-duvanjskog biskupa dr. Ratka Perića bila je lijek za dušu i srce. Političari su govorili već prema političkim trenutnim potrebama. Bilo bi bolje da ne govore, već da budu samo hodočasnici kao ostali narod i da na taj način iskažu svoju sućut. U procesiji nisu bili samo preživjeli Beiburške tragedije, njihovi suborci i članovi obitelji već i ostali građani koji pate i tuguju nad svim žrtvama za Hrvatsku.

U Sloveniji smo posjetili spomenik na groblju Dubrava u Mariboru kojeg je postavila Skupština općine Maribor za sve mučenike Križnog puta, zatrpane na raznim mjestima, šumama, rovovima, jamama... I na kraju smo zapalili svijeće kod kapele «Barbarin rov» ili kako ga zovu tamošnji žitelji «Huda jama». 17. svibnja na povratku u Split posjetili smo: Zagrebačku katedralu koja nas je svojom ljepotom i dobrim crkvenim zborom ponovno oduševila i ispunila ponosom. Na Mirogoju smo posjetili grob prvog predsjednika Hrvatske dr. Franje Tuđmana, zapalili svijeće, položili cvijeće i pomolili se. Obišli smo i druge grobove i spomenike na sjećanje hrvatskih žrtava. Obišli smo grob dr. Ante Starčevića – Oca domovine. Razgledali smo crkvu Sveta mati slobode na Jarunu ispred koje je postavljena pieta Kraljica Hrvata vlč. Zlatka Sudca.

Moji osobni dojmovi

Procjenu o broju ljudi na Bleiburškom polju ne mogu dati. Kolona parkiranih autobusa je bila duga kilometrima. Bilo je mnogo motorista i osobnih automobila. Čak nisam mogla usporediti s mnoštvom ljudi ranijih godina jer mi je ovo bilo prvi put. Pitam se, zbog čega na ovakva mjesta ne dovode organizirano đake i studente? Radi se o istinitoj i teškoj povijesti hrvatskog naroda. To valjda nije u interesu vladajućih i to bez obzira na njihovu stranačku pripadnost. Zbog toga imamo krivotvorene udžbenike povijesti. Je li onda samoinicijativa nastavnika i profesora za takova putovanja uopće moguća?

Govor dr. Andrije Hebranga je bio licemjeran. Možda je neke, koji su zahvalni za svaku mrvicu pokazivanja želje za pravdom, oduševio. Za mene je taj govor bio sastavljen u političke svrhe, iza kojeg ne stoje djela. Dr. Hebrang je dugogodišnji aktivni političar koji se je mogao i do sada založiti za valorizaciju svih žrtava 1945., pogotovo što je i jegov otac bio žrtva, pa makar izgubio politički status kojeg ima. Za uzvrat bi dobio priznanje velikog broja građana. Ovako ispada da samo prigodno iskorištava emocije nazočnih na Bleiburškom polju a i onih koji nisu mogli doći. Kao da je svrha bila konkurirati dr. Miroslavu Tuđmanu nezavisnom kandidatu za predsjednika Hrvatske.

U Split smo se vratili prije zatvaranje birališnih mjesta. Puni dojmova o kojima bi se moglo pričati satima. Ne znam osjećam li strah pred tim strahotama, klanjima, željom za krvlju, pomanjkanju osjećaja prema ljudskim bićima, nedostatku i najmanjeg kršćanskog odgoja. A događalo se je i u zadnjem obrambenom ratu. Nije im dovoljno što ne mrzimo i nismo željni osvete već nas stalno pozivaju na opraštanje. I Isus na križu nije sam opraštao mučiteljima već je sazivao Oca da im oprosti. Tko je u stanju donijeti mir i pravdu ispaćenom hrvatskom narodu? Političari koji samo rotiraju od postojanja hrvatske države, koji sve rade za vlast, kojima i poniženja od raznih političara EU-e ne znače ništa jer glavno je da ostanu na vlasti pa makar tu vlast kupovali raznim neprirodnim koalicijama i ustupcima na štetu hrvatskog naroda. Početak ozdravljenja vidim u predstojećim predsjedničkim izborima.

Mira Ivanišević

{mxc}