U Večernjem listu od 28 siječnja 2009. pročitala sam skroman člančić «Domovinski rat – Sjećanje na oslobođenje područja Peruče». U članku se navodi :»Udruga veterana dragovoljaca 126. brigade HV-e obilježila je 16.godišnjicu oslobođenja Peruče.U toj je akciji prilikom izviđanja poginuo pripadnik te postrojbe Ante Buljan, kojega su se prisjetili suborci, kolege iz HE Peruča i predstavnici Općine Hrvace. Podsjećamo da je okupator 1993. godine skrivio razaranje brane akumulacije HE Peruča ubacivši u tunelsku galeriju između 20 do 30 tona eksploziva, što je u trenutku eksplozije imalo snagu energije potresa magnitude 2,4 stupnja. Iako je brana legla, nije, na sreću, potopila vodom iz prepuna jezera područje nizvodno od Cetine, a što je okupator planirao za napuštanja tog rezervoara električne energije Dalmacije.(jb)«

Govoriti o sreći što voda iz akumulacije nije kroz lijevi dio urušene brane potopila područja nizvodno Cetine sve do Omiša je ipak neumjesno. Nakon eksplozije na branu su došli inženjerci HV-e i uz rizik otvorili donju zapornicu a i vodostaj vode u jezeru je bio niži od onog s kojim su računali Srbi. Autor članka navodi «okupatora».Tko je za njega okupator? Zar se više ne smije reći da su to bili pobunjeni Srbi ili JNA? Je li zbog toga jer su se pripadnicima «okupatora» već obnovile kuće a nekima treba u gradovima još kupiti stanove. Je li trošak obnove brane i saniranja drugih oštećenja zaveden u popis ratnih šteta? U ratu sam kao prevoditeljica i vodič pratila njemačke televizijske ekipe.Redovito i sve dok su dolazili ekipu ZDF. (Iskusni novinar ZDF je smatrao da smo mi u akciji oslobađanja Maslenice bili «agresori».

Navodim samo kao primjer načina izvještavanja o nama.) Nakon eksplozije na brani bili smo odmah ujutro prva strana TV-ekipa u Sinju.Obilazili smo vojarnu i HEP i tražili dozvolu za snimanje na brani. Nismo dobili dozvolu jer očekivao se je dolazak delegacije iz Zagreba. Vrtili smo se po Sinju tražeći neku mogućnost snimanja. Za pomoć sam zamolila jednog civila, koji nam je stvarno i rekao kojim putem ćemo doći ne na branu ali poviše nje, točno iznad oštećenja brane. Prolazili smo uskom cestom, koja je bila duž cijelog puta s lijeve i desne strane označena plastičnom vrpcom «pozor mine». Na kraju smo došli do prazne stražarske kućice, a na cesti je bila ljudska krv. Snimatelj je mogao snimiti urušeni dio brane a i cijelo jezero. Osjećala sam se kao uljez i jedva sam čekala napustiti to mjesto. Kod povratka u Split obišli smo Cetinu i njezin vodostaj je već bio u opadanju. Dakle velika opasnost je bila izbjegnuta.

Mira Ivanišević

{mxc}