U I poglavlju Ustava Republike Hrvatske «Izvorišne osnove» je između ostalog navedeno: «Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba,Čeha, Slovaka, Talijana, Mađžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnog svijeta.» II. poglavlje «Temeljne odredbe» u članku 12. je navedeno: « U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te čirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanim zakonom.» Prosječnom građaninu su ti navodi u Ustavu jasni, iako se možda ne bi u cjelosti složio s člankom 12.

Ne smatram se sveznalicom. Pišem i reagiram na stanja u svojoj domovini zbog vlastitih iskustava ili jednostavno jer me izvjesne stvari opterećuju, bole i ljute. Največi pritisak i uništavanje hrvatskog jezika je počelo pod komunizmom, sve pod vodstvom hrvatskih komunista. Trebalo je realizirati srpsko-hrvatski jezik i jugoslavensku nacionalnost. Na veoma suptilan način se je vršio utjecaj srpskog jezika na hrvatski. Mnogi prijevodi stručnih, povijesnih i ostalih knjiga napravljeni su uglavnom u Beogradu i izdali su ih beogradski izdavači na srpskom jeziku i na latinici. N.pr. još imam džepno izdanje Filozofije 3, Paskalove misli, tiskane 1980. BIGZ – Beograd. Možda su ta dijela kasnije tiskana i u Zagrebu na hrvatskom jeziku. Oni si tiskali kvalitetne knjige u džepnom izdanju i povoljnoj cijeni i na taj način su širili utjecaj svog jezika i bez čirilice. Ne znam koje godine sam naručila u Zagrebu poljoprivrednu enciklopediju, dobila sam ju na latinici ali na srpskom jeziku.

Reklamirala sam misleći da se radi samo o pogrešnoj isporuci. Samo što me nisu proglasili državnim neprijateljem, jer po njima jezične razlike i nema. Sječam se dječje beogradske emisije «Kocka, kocka, kockica» u koju su moja djeca buljila kad god su mogla. Ne želim reći da nije bila odgojna – ali nije bila na hrvatskom jeziku. 1979.godine kupila sam «Priručnu gramatiku hrvatskog književnog jezika» - Školska knjiga Zagreb, Zavoda za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku-Zagreb. Na taj priručnik slila se je masa kritike i osporavanja. Ne mogu se sjetiti je li to zbog toga jer nije bila za hrvatsko/srpski jezik ili je još nešto bilo po srijedi i je li bila povučena iz prodaje. Ali ni to izdanje nije moglo proći na način da kupci svojom kupnjom potvrde kvalitetu priručnika.

Sada kada imamo svoju državu, svoj Ustav i zakone ponovno ne možemo imati mira od agresije primitivizma na naš jezik pa tako i na kulturu. Zbog čega bi poštar morao znati čirilicu kada je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski i latinica? Je li moguće paket s adresom na čirilici uručiti primatelju n. pr. u Norveškoj? Nije samo riječ «sport» koju novinari stalno ponavljaju, ima još takovih riječi, pogotovo zadnje vrijeme se s velikim užitkom govori o «pecanju» i to na svim TV-programima pa i na radiju. Moramo li onda reći «pecaroš» ili ribič ili ribar ? Umjesto da se novinare doškoluje u načinu izražavanja i govoru hrvatskog jezika izgleda da dobivaju obrnuta uputstva. Kome sve to služi? Svaki zainteresirani građanin znanje srpskog jezika i čirilice može naučiti u školama stranih jezika. Nadam se da postoji još razuma i da se takovi prijedlozi o ponovnom učenju čirilice u školama ne će pokušati provesti. Možda se traži ponovni izlazak nezadovoljnika na ulice.

Mira Ivanišević

{mxc}