Sinoć su me nazvali prijatelji i rekli da pogledam Latinicu, u kojoj se govori o stanarskim pravima. Latinicu naime ne gledam više. Slušati ciljane laži i nepotpune informacije, a da nemam mogučnost traženja ispravke, predstavlja mom zdravlju pravu opasnost. U emisiju sam upala kod početka govora Damira Kajina. Kao uvijek je i ovog puta govorio mudro i kao sveznalac. Rekao je da bi trebalo omogućiti otkup nacionaliziranih stanova današnjim zaštićenim najmoprimcima po istim uvjetima kao što su društvene stanove otkupljivali stanari sa stanarskim pravom, a vlasnicima dati naknadu. On sjedi već godinama u Hrvatskom saboru a nije mu poznato da su nacionalizirani stanovi već prodani stanarima sa stanarskim pravom – bivšim stanarima sa stanarskim pravom. Na primjer stan od 100 m2 površine za 63 527,65 kuna. Vlasnik ili njegov prvi red nasljednika je dobio od tog iznosa 25 % u gotovini 6 mjeseci nakon potpisa ugovora a 75 % svakih 6 mjeseci kroz 20 godina obveznicama ili dionicama.

O kojim stanovima je on govorio? Nitko od njegovih partnera na desnoj strani ga nije ispravio ili upitao za objašnjenje. Pa čak niti ugledni novinar Denis Latin. Najmanje što se od njega očekuje je da prouči zakone u svezi najavljenih tema. Kako on može uopće prosuditi je li zakon za sve isti – ako ga ne pozna? Kajin je kao razlog za nacionalizaciju stanova naveo taj što je vlast samo oduzela vlasnicima one stanove za koje je smatrala da su višak, bez obzira uz koja odricanja i rad su vlasnici gradili stambene zgrade i to sa željom da će s reguliranom najamninom moći poslati djecu na školovanje ili sami imati osiguranu starost. Stekla sam dojam da on samu nacionalizaciju ne smatra nepravednom. Drugi izrećeni biser Damira Kajina je vraćanje konfiscirane imovine vlasnicima i njihovim nasljednicima prvog reda zbog toga jer je imovina bila pretežito oduzeta ustašama. Nije mu jasno da su komunisti sve vlasnike tvornica, obrta itd. koji su radili pod okupacijom ili u priznatoj državi NDH proglašavali državnim neprijateljima, premda su neki bili i u partizanima i pomagali njihov pokret. Ali što su osim rada mogli i raditi? Trebalo je uništiti sve po njima proglašene kapitaliste, boržuje i seljake, oni su predstavljali opasnost proleterskoj revoluciji. I u ovom povratu RH nije bila pravedna, jer je veliki dio nekretnina onih vlasnika koji nisu imali direktne potomke ostala u vlasništvu države.

Ako je Damir Kajin opsjednut ustašama i u svemu vidi ustaše, onda bi tu opsjednutost morao liječiti kao što se liječe sve ostale opsjednutosti kod psihijatra ili egzorcista. Izdržala sam pogledati i reportažu o srušenoj kući hrvatskog građanina hrvatske nacionalnosti i kuće u vlasništvu građanina srpske manjine. Zakon o obnovi definira da se obnavljaju samo kuće na kojima su vlasnici imali prebivalište. Neobnovljene su ostale sve kuće i gospodarstva koje su vlasnici održavali i obnavljali, jer se je radilo o njihovoj starini, jer su obrađivali vrtove, vinograde, voćnjake itd, premda su prebivalište imali u gradovima. I u tim kućama su se nalazili poljoprivredni strojevi i alati kao i kućanski aparati. Kako su se nekretnine nalazile na području Krajine sve je pokradeno i devastirano. Teško je ustanoviti tko je što ukrao, tko je sam kod odlaska zapalio i što je srušila vojska krajine a što HV-a. Država je morala prema zahtjevima vlasnika sve obnoviti ali sa što manje troškova. Osposobiti infrastrukturu a oštećenima dati materijal pa da sami obnavljaju. Kod ovog načine obnove su se mnogi od izvođača obogatili i sagradili kuće loše kvalitete. Država nije tražila niti traži plaćanje ratne štete, jer ionako plaćaju sve građani koji rat nisu željeli niti započeli – ali su zemlju obranili.

Zbog čega je Hrvatska nakon 2000. pod Mesićem i Račanom postala uljudbena država, koja je najednom postala zanimljiva europskim političarima, više nismo bili Tuđmanovi divljaci a oni koji su se smatrali njegovim pristašama brzo su eliminirani iz političkog života? Naši političari brzo zaboravljaju što su sve potpisali i koje su obveze preuzeli. Ne ću analizirati sporazum Drnovšek/Račan jer ne znam sadržaj istog, a sada se ionako tvrdi da sporazum ne vrijedi jer ga Hrvatski sabor nije ratificirao. Isto tako je pod Račanovom vladom 18.02.2004. dan Hrvatskom saboru Ugovor o sukcesiji sa sedam aneksa na ratifikaciju. Na zamolbu upućenoj saborskoj administraciji da mi dostavi podatak na kojoj sjednici i kada je Ugovor s aneksima ratificiran nikada nisam dobila odgovor. Oni ne priznaju građanima pravo na informaciju. U Aneksu G – Privatna imovina i stečena prava u članku 2. je navedeno: « (1)(a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31.prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od strane države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivalište tih osoba. To uključuje osobe koje su, nakon 31.prosinca 1990. stekle državljanstvo ili su zasnovale mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne u državi sljednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog prava. Itd.

Članak 6. Domaće zakonodavstvo svake države sljednice glede stanarskog prava primjenjivati će se podjednako na osobe koje su bile državljani SFRJ i koje su imale to pravo, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovinsko stanje, rođenje ili drugi položaj. Itd. Aneksi sadržavaju ogromne obveze prije svega za Hrvatsku i BIH, jer se je u tim državama vodio rat. Dakle države stradale u ratu imaju najviše obveza i financijskih opterećenja. Tko je mogao preuzeti te obveze u ime svih građana? To jest koja budala je na sve te obveze pristala? Jesu li doneseni zakonski propisi koji reguliraju te preuzete obveze? Poštuju li se domaće zakonodavstvo po pitanju stanarskog prava? Kako se preuzete obveze sprovode u praksi? Pružaju li, bez zakonskih propisa, mogućnost malverzacija i prijevara? Poštiva li se reciprocitet između država? Izgleda da je samo RH na udaru ispunjenja, dok se Hrvati na mogu vratiti u svoje domove u BiH. Dalje nisam više mogla gledati Latinicu, a prijatelji mi kažu da je dobro što nisam gledala i početak – možda bi me pogodio kolap. Latinice su početak predizbornog blaćenja obitelji Tuđman.

Mira Ivanišević

{mxc}