Pažljivo sam pročitala objavljeni tekst gospodina Mile Prpe na temu upisa nekretnina u Hrvatskoj. Autoru se želim zahvaliti na trudu i strpljivosti koju je uložio u pisanje o postojećem nemogućem stanju oko raznih uknjižbi kao i davanju prijedloga za poboljšanje rada u zemljišnoknjižnom odjelu. Nažalost, tvorci raznih zakona i propisa ne slušaju i ne uvažavaju mišljenja i prijedloge građana, pa niti stručnjaka. Stječe se mišljenje da je demokracija u Hrvatskoj omogućila kreatorima zakona i zakonskih propisa da najprije kroz zakone zadovolje svoje privatne interese, a možda čak i namjerno stvaranje nereda i nezadovoljstva građana. Jer kao u komunizmu je bilo sve bolje.A osobno sam dobila i odgovor «što ste tražili to ste i dobili». Uz sve što je navedeno u navodima gosp. Prpe pridodajem još jedan problem, koji će se smatrati manje važnim ali isto opterećuje sudove i vlasnike. Prema Ustavu Republike Hrvatske ukinuto je društveno vlasništvo, što je i bio razlog rasprodaji društvenih stanova.

Ali to ne vrijedi za stambene zgrade koje su poslije 1945.god. bile nacionalizirane i u kojima su kasnijim odredbama stanovi vraćeni vlasnicima i to samo onim vlasnicima koji nisu imali veči broj stanova od propisanog. Dakle postoje stambene zgrade u kojima su tada svi stanovi vračeni privatnim vlasnicima, u kojima nije ostao niti jedan stan nacionaliziran, a u mnogim privatnim stanovima su zatečeni stanari dobili status stanara sa stanarskim pravom. Ali i nakon vraćanja stanova u zemljišnoknjižnim knjigama ostala je zabilješka da je čestica zgrade u društvenom vlasništvu. Vlasnici stanova u takovim zgradama tražili su u zakonskom roku brisanje «društvenog vlasništva» na česticama zgrade. To brisanje se je moralo izvršiti automatizmom. Nije izvršeno niti do danas. Tadašnji zahtjevi za brisanjem i povratom sigurno su završili na smetištu. Ali nekima se je i brisalo. Uporni vlasnici su sa svojim zahtjevima došli i do Županijskog suda ali bez uspjeha. U knjigama i dolje stoji «društveno vlasništvo».

Službenici zemljišnika daju različite informacije, pa između ostalog i etažiranje zgrade,potvrde Grada da nema interes na toj čestici zgrade itd. Dakle stranka ne dobije tiskanu uputu, pa nakon dosta vrludanja i dobivanja tražene potvrde od gradskih vlasti ne uspije u traženju brisanja. Zahtjevi i žalbe po tom pitanju također su opteretile rad sudova. Neki vlasnici su razignirali i ne poduzimaju više ništa, pa tako i dalje stoji u zem. knjig. «društveno vlasništvo». Još je jedna nejasnoća u svezi zemljišta, a koja omogućava razne malverzacije. Naime posjedovni list iz katastra je postao važniji dokument od vlasničkog lista prema stanju u zemljišniku i to kod prijava raznih djelatnosti za koje je potrebno zemljište. Ali što se je događalo na terenu. Katastar je prekrajao i spajao razne čestice zemlje bez da je o tome obavijestio vlasnike, iako su oni stanovali u Hrvatskoj a ne u prekomorskim zemljama, dakle bili su dostupni djelatnicima katastarskih službi.

Ali oni su se zadovoljili s dogovorom s ljudima koji su se našli na terenu. I sada se događa da vlasnik više nije vlasnik čestice navedene u zemljišniku već mnogo manje ili je čak nestala, a u katastru je navedena nepoznata osoba kao posjednik zemlje, kojemu vlasnik zemljišta nikada nije odobrio da uđe u posjed njegove zemlje. Pismeno traženje od katastarske službe da dostavi planove prekrajanja čestica tj. novonastalih čestica, naravno uz plaćanje, jer se mora uskladiti stanje u zemljišniku sa stanjem u katastru, se i nakon mnogih požurnica ne dobije. Sve navedeno je iz vlastitog iskustva. Mogu se obraćati na razne institucije ali odgovora ili mijenjanja propisa nema. Na neki način je rezignacija jedina mogućnost. Nažalost je rezignacija ili bespomoćnost kriva da građani ne reagiraju na organizirani način i na mnoge druge događaje važne za opstojnost domovine nam Hrvatske.

Mira Ivanišević

Povezano:

Mile Prpa: Upis nekretnina kao prvorazredni gospodarski problem

{mxc}