Moram priznati da Latinicu ne gledam više. Ovu sam pokušala pogledati zbog Thompsona, a izdržala sam pogledati samo dio emisije. Nije dovoljno slušanje izlaganja «uglednog političara» Damira Kajina u Hrvatskom saboru, čitanja njegovih izjava u tisku, već ga moram gledati i u raznim HTV emisijama. Njegovo sudjelovanje u emisiji, kao stručnjaka za sva društvena pitanja pa i za povijest, je bio «dobar» Latinov odabir. Znao je tko će najbolje poduprijeti njegovo viđenje fašizma, ustaštva i fašističkog Thompsonovog pjevanja. Tko to dozvoljava Denisu Latinu da na takav način prikazuje ozbiljne teme, koje svaki put uzburkaju i polariziraju gledatelje, a uz to ne doprinose boljem razumijevanju prilika u prošlosti niti u sadašnjosti? U državi koja je zadužila povjesničare da izrade donekle istiniti prikaz vlastite povijesti i na toj osnovi tiskala udžbenike povijesti ova vrsta novinara ne bi imala priliku raditi emisije tog sadržaja.

Uvjerena sam da mnogi koji na nedoličan način blate Thompsona nisu uopće pročitali njegove pjesme. Oni samo ne podnose veliki broj posjetitelja na njegovim koncertima. Smeta ih što se nije uspjelo uništiti domoljublje, premda mnogi na tome rade već od samog nastanka samostalne Hrvatske. Ponovno sam pročitala pjesme iz albuma «Bilo jednom u Hrvatskoj» misleći da su mi promakle neke ustaške poruke. Nisam pronašla ništa od toga, samo sam ponovno pročitala prekrasne stihove koje želim, bar neke, navesti sa željom da u njima još neki čitatelj portala uoči njihovu ljepotu. «Obranimo ljubav, ona svima treba, praštanje i nada darovi su s neba. Pogledaj u oči stvoritelju svom! Kiše padaju, polja rađaju, djeca sanjaju, nije nas ostavio Bog. Ljubi svoju zemlju, na njoj ti sagradi dom, i brani je krvlju svojom, povezan si s njom. Ljubi zemlju svoju, ljubi blagoslovljen plod, i ponovno po njoj hodaj svoj zemaljski hod. Ja sam duša hrvatskih ratnika, domovinu tražim i stijeg što se vije, i mojom je krvlju ona natopljena, a duša nema mira – traži je. Moj dida i ja.Njegove su ispucale ruke, meni bile kao mirne luke. Kako da mu zahvalim na svemu, sinu ime dao sam po njemu.

Neka nitko ne dira u moj mali dio svemira. Istok, Zapad svatko brani svoje, a ja ne smijem ono što je moje oduvijek. Jedini moj svijet. I samo zato, za njih sam fašista, a nikad nisam htio tuđe ništa, samo nju, zemlju slobodnu. Mirno živim ponosan na svome, makar nije uvijek sve po mome. Napadaju ta sluganska pera, ko da oni branili su sela. Miševi, iz rupa izišli. U eteru lažu,obmanjuju ljude, Tako lako pravednima sude. Jesam kriv, zato što sam živ ! Domoljublje prozvali fašizam, tako brane njihov komunizam. Jučer gledam sliku naroda, baca cvijeće po herojima, a već sutra pobjednike sude, prodaše ih za Judine škude. Sine moj. Neka na putu tvom vodi te Bog, izdati nečeš tad ti roda svog. Samo je vjera sačuvala mene, ljubio sam Boga, a on mi dao tebe, sine moj.» Sva previranja oko Marka Perkovića Thompsona je na najbolji način opisao akademik Josip Pečarić u svojoj knjizi «Zločinački sud u Haagu». Nakon nje postaju sve polemike suvišne.

Voljela bi gledati i slušati jednu emisiju, pa i u nastavcima, o razvoju komunizma, kakav je bio prije 2. svjetskog rata, u boljševizam za vrijeme rata, njegovo postojanje i u takozvanom u svijetu jedinstvenom poretku samoupravljanja i kako se je on na kraju pretvorio u antifašizam. Zanimljivo bi bilo vidjeti i slušati analizu svih pjesmica koje su se pjevale, a koje se pjevaju i danas, kao » Druže Tito ljubičice bijela tebe voli omladina cijela….,Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvoga puta ne…., Pioniri maleni mi smo vojska prava …. i sve ostale sličnog sadržaja».Koji su utjecaj ovakvi bedasti tekstovi imali na mentalno zdravlje građana i njihove djece. Tiskane su mnoge knjige o strahotama komunizma i njihovim metodama stvaranja kaosa, samo što one nisu popularne i o njima se ne raspravlja na državnoj televiziji. Gospodi Latinu i Kajinu bi preporučila da pročitaju veoma čitko pisanu knjigu «Zvijezde zavodnice» autora Željka Draganje, tiskanu 1998. Možda im knjiga pomogne u objektivnijem gledanju na komunizam tj. antifašizam.

U njoj je između ostalog navedeno: «Za vrijeme partizanske borbe protiv okupatora i antifašističke borbe za slobodu i socijalnu pravdu, i protiv velikosrpske hegemonije u bivšoj kraljevskoj Jugoslaviji, za nacionalnu i samostalnu državu, dokazano je da se aktiviralo njihovo djedovsko pamćenje i da su bili vješti i hrabri borci. Pisac je mislio na Dalmatince. Dalmatinsko rukovodstvo NOB-e, u prvom redu političko, kao i vojno, malo je što znalo i osjećalo kao narod. Baš zato jer je bilo komunističko i jer ciljevi njihove borbe nisu bili iskreni, njima nije bilo do nacionalne slobode i države, već do pobjede Internacionale, projektiranog svjetskog komunističkog društvenog poretka. Svi naši «partijaši» svoj su položaj dugovali «drugu Titu». Nisu oni imali ni ljubavi ni vjere ni pameti za Dalmaciju i njezine ljude. Njihove glave su bile posvećene «daleko višim ciljevima». Oni se nisu usuđivali da već iskusne dalmatinske ratnike uzdižu na sve više i više komandne i političke položaje sukladno razvoju naših vojnih formacija.

Ovako se događalo da je Vrhovni štab stalno sve do kraja rata upućivao u dalmatinske vojne jedinice komandne i političke kadrove ne-Hrvate, (isključuju se Slovenci), koji su zaposjedali položaje od štabova bataljona pa na više,….Većinom su bili polupismeni, surovi, naduveni i umišljeni ljudi,koji su jako dobro znali glumiti «čojstvo»,»drugarstvo» i «junačstvo». Na njihove niže položaje su dovodili svoje «zemljake». Za njih su Hrvati Dalmatinci bili samo raja, ljudsko topovsko meso korištenjem kojeg su gradili svoju karijeru, moć i slavu. Tako su deseci njih postali generali, a stotine pukovnici – «narodni heroji» na životima tisuća mrtvih i živih Dalmatinaca. I na taj način su u «novoj» Jugoslaviji ostvarili dominaciju primitivizma i solunaštva. U knjizi je opisan i postupak likvidacije svih naprednih intelektualaca, hrabrih boraca, koji su željeli samostalnu Hrvatsku socijalne pravde ali ne pod čizmom komunizma sovjetskog sistema. Morala sam napisati ovaj kratak izvadak. Knjiga Željka Draganje nas može potaknuti na realnije gledanje NOB-a. Tko su ti još uvijek živi antifašisti i njihovi potomci? Jesu li zaboravili grozote koje su radili u samom ratu i 50 godina nakon njega? Naučeno obmanjivanje naroda primjenjuju i dalje uz pomoć mnogih vladajućih, a i raznih medija.

Mira Ivanišević

{mxc}