Poznato je da pravna stečevina Europske unije ne regulira materiju najma stanova već je pravno uređivanje pitanja prava vlasništva i s time u vezi pitanja najma stanova u nadležnosti svake države članice. Prema tome VRH-e može ta dva zakona rješavati prema svojim posebnostima, u skladu s konvencijama o ljudskim pravima – pravima vlasništva. Prema članku 199. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96) pravo stanovanja ubraja se u «osobne služnosti». Pravo stanovanja nije pravo vlasništva. Slobodna Dalmacija od 1. listopada 2008., donosi članak «Bebić podstanar za 16 000.- kuna». Njegova iskrenost o kupnji stana zaslužuje svu pohvalu naroda. Valjda je sada njegovo prebivalište u Zagrebu i s dodatnom radnom sobom će svom narodu moći dati mnogo dobrih prijedloga na političkom i privrednom području. Sve to do sada nije mogao napraviti jer nedostajala mu je radna soba i pogled u zelenilo. Dolina Neretve je ipak nešto drugo od stana u Petrinskoj. (Na koji način je postao vlasnik stana u Petrinskoj nije objasnio.) Stan na Medveščaku zbog toga zaslužuje najam od 126,98 kn/m2.

Moram se upitati kako to da se gospodin Bebić, nakon primitka bezbroj zamolbi građana i udruga, nije zauzeo za normaliziranje visine zaštićenih najamnina. Zaštićena najamnina je za stan na Bačvicama u Splitu od 1996. iznosila cca 1,60 kn/m2; 1,71 kn/m2 i 2,64 kn/m2. Ministrica Dropulić povisila je u svibnju ov.god. etalonsku vrijednost građenja i zaštićena najamnina iznosi od tada cca 2,90 kn/m2 ali ako je zaštićeni najmoprimac socijalno ugrožen onda vlasnik dobiva samo 2,61 kn/m2. Svi političari se pozivaju na članak 48. Ustava RH-e u kojem je navedeno da vlsništvo obvezuje i da su nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni pridonositi općem dobru. Ovaj članak nije razrađen nikakvim zakonskim aktom u kojem bi bilo točno navedeno da je vlasnik, između ostalog, obvezan preuzeti i socijalnu skrb za siromašne zaštićene najmoprimce. Mnoge zemlje, stare članice EU-e, imaju reguliranu najamninu za najmoprimce s ugovorom na neodređeno vrijeme.

U izračun tih najamnina nisu uključeni socijalni statusi najmoprimca. Platežne mogućnosti najmoprimca ispituju i rješavaju druge državne institucije. Zaštićeni najmoprimci i kod nas, po sili zakona, posjeduju ugovor o najmu stana na neodređeno vrijeme i to bez obzira pod kojim okolnostima su postali korisnici stana. Samo što zaštićena najamnina kod nas jedva pokriva iznos pričuve. Slobodna Dalmacija od 09.09.2008.; članak «Zadar kupuje 96 stanova za Srbe, Split 45 a Dubrovnik 32 stana». Vlada RH-e je na svojoj sjednici donjela odluku o gradnji cca 4000 stanova u gradovima izvan područja posebne državne skrbi po sistemu javno-privatnog partnerstva.Nakon skoro dvije godine poništila je tu odluku i donjela novu (NN 63/08) bez navadenog broja stanova kao i da će se stanovi kupovati proračunskim sredstvima po tržišnim cijenama.

Shodno toj odluci Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama objavljuje javni poziv u dnevnom tisku za prikupljanje ponuda za kupnju stanova. Javni pozivi se odnose na potrebe po raznim županijama i ponavljaju se za potrebe gradova s različitim brojem stanova. Dakle građani nemaju uvid u cjelokupni broj potrebnih stanova na području izvan područja od posebne državne skrbi u Hrvatskoj. Koliko znam, ne postoji zakonski okvir koji bi regulirao tko ima pravo na stan. Pozivanjem na ukinuta stanarska prava i davanju kupljenih stanova po tržišnoj cijeni u najam po istim uvjetima kao što ih imaju zaštićeni najmoprimci u starogradnji, a možda i prodaja po uvjetima kao što su se prodavali društveni stanovi Vlada RH-e derogira vlastite zakone i diskriminira ostale građane. N.pr.cijena za samo 2000 stanova x 60 m2 = 120 000 m2 x 1 800.- €/m2 iznosi 216 000 000.- €, koja ide na teret svih poreznih obveznika Hrvatske. Nije istina da to traži Europska komisija jer takva stambena politika nije poznata nigdje. To traže koalicijski partneri i samo neki krugovi političara država EU-e.

Stanovi bi se trebali osigurati samo onim bivšim stanarima sa stanarskim pravom koji su bili silom iseljeni iz stanova i koji posjeduju sudska rješenja o vraćanju stana. Premijer na štetu svih građana održava svoju koalicijsku vladavinu i udovoljava samo izvjesnoj grupaciji političara iz EU-e. Večernji list od 27. rujna 2008.; članak «Srbima ne naplaćivati ili ćemo se svađati». Spor je nastano zbog prisilne naplate troškova ljudima koji su izgubili parnice za odštetu. Predstavnici Srba u Hrvatskom saboru ne poštuju obvezu plaćanja sudskih pristojbi, koje ostali građani moraju uredno platiti ili ih sud naplaćuje putem ovrhe. Zakonski je regulirano koja kategorija građana može biti oslobođena plaćanja sudskih pristojbi i kod oslobađanja ne postoji diskriminacija po nacionalnoj osnovi. Kada bi vlada preuzela plaćanje sudskih troškova za Srbe išli bi i ti troškovi na teret ostalih građana.

Sabornik Ratko Gajica može pomoći svojim sunarodnjacima sredstvima koja dobiva Srpski demokratski forum jer na to ga obvezuje i program rada foruma.Srpski demokratski forum je u 2006. dobio od donacija 5 375 563.- kuna, iz proračuna RH-e 559 131.- kune i imao je vlastitih prihoda 250 000.- kuna. Ukupni prihodi su bili 6 184 694.- kuna ili 835 775.-€. Domaći donatori su bili Ministarstvo obitelji,branitelja i međugen.solidarnosti, Ministarstvo mora,turizma,prometa i veza, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi i Savjet za nacionalne manjine. Tko kontrolira trošenje donacijskih sredstava ? Jesu li namjenski trošena ? Podliježe li i ta potrošnja kontroli Državne revizije? Slobodna Dalmacija od 23.9.2008.;članak «Hrvatska se mora zadužiti.Imovinu od 750 milijuna kuna traži 4000 stranaca. Navodi se da stranci ne mogu dobiti u naturi oduzete nekretnine jer su mnoge preprodane ili privatizirane, a novi vlasnici imaju uredne papire. U tom slučaju stranci bi se, kako zakon propisuje, obeštetili državnim obveznicama, zbog čega bi država morala uzeti kredit.»

Nakon 1945. prema zakonima tadašnje vlade Jugoslavije, pod palicom komunističke partije Jugoslavije, može se reći da su sve nekretnine kao i zemljišta bila nacionalizirana ili konfiscirana. Vlasnici nisu bili samo materijalno uništeni već i poniženi. Desetljećima se je u narodu uništavao zdrav razum, moral, vjera, domoljublje itd. Nakon 1990. su nove zakone krojili ljudi iz komunističkog režima, valjda drugih u tom momentu nije niti bilo. Oni su se podijelili u sve nove «demokratske» stranke. Ne želim analizirati Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jogoslavenske komunističke vladavine NN 92/96 i sve njegove izmjene i dopune. Zakon je bio skrojen na način da se što manje vrati i nepravedan je prema bivšim vlasnicima bez obzira jesu li oni ostali u zemlji ili se iselili. Još danas se vode borbe i sudski postupci za povrat. Društveno vlasništvo prema Ustavu RH-e više ne postoji ali se još i danas vodi kao takovo u zemljišnim knjigama. Općinski i Županijski sud,bar u Splitu, ne odobrava brisanje društvenog vlasništva pa niti na česticama zgrada u kojoj su stanovi bili uvijek u privatnom vlasništvu.

Do sredine 1997.god. morali su vlasnici ili njihovi nasljednici prvog reda (drugi nasljednji red je isključen) dostaviti zahtjeve za povrat imovine. Sigurno su završili na otpadu jer nikada se nije dobio odgovor ili uputstvo. Je li taj rok obvezujući ili vrijedi neograničeno dugo? To se ne zna. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi štete………. NN 80/02 stranci su mogli u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona podnjeti zahtjev za povrat, ukoliko pitanje naknade nije riješeno međudržavnim sporazumom. Zakon je bio skrojen u korist povlaštenih u prošlom režimu, tako su se oni i njihovi najviše okoristili privatizacijom. Znali su gdje treba i na koji način opljačkati, pa se zbog njihovih interesa i ne radi revizija upitnih privatizacija. Građani mogu biti opterećeni dodatnim zaduživanjem države. Koja udruga za ljudska prava se zalaže za zaštitu građana od prekomjernog zaduživanja države?

Zar ne bi trebale sve države sljednice SFRJ solidarno dati naknadu strancima za oduzetu imovinu, jer su dijelom dobit i porez od oduzetih nekretnina odlazili u savezni proračun iz kojeg se je dijelilo nerazvijenima i kako kome. Je li to pitanje bilo potrebno razmotriti u pregovorima o sukcesiji ? Zakon o povratu ili naknadi mora vrijediti za sve bivše vlasnike na isti način a ne da vlada po običaju donosi različite propise i priviligira strane državljane zbog toga jer to traži USA ili EK. I druge države u tranziciji su imale slične probleme.Svaka ih je na svoj način riješila i ušla u EU-u. U Manageru.hr od 11.6.2008., uz impozantnu sliku predsjednika HGK-e Nadana Vidoševića, objavljen je članak « Useljenička politika – kako do milijun radnika koji nedostaju ? Stopa zaposlenosti u RH je svega 55,6 posto, te se manjak mora nadoknađivati uvozom radnika. Itd.» Ako postoji još 44,6 slobodnih radnih mjesta popunite ih najprije s nezaposlenim radnicima, a sigurno bi se rado aktivirali i mlađi umirovljenici.

U članku se govori o migracijskoj politici i usporedbama sa zemljama EU-e ali ne iznose se podaci u kojim industrijskim granama je potreban toliki broj uvoznih radnika. Ne pokazuje se struktura prijavljenih nezaposlenih radnika i na koji način bi se mogli uključiti u radni odnos. Rade li radnici iz drugih država po istim radnim uvjetima kao domaći ? Ili zarađuju manje, pa na taj način doprinose neetičkom bogaćenju poslodavaca, pa su na taj način i nelojalna konkurencija domaćim radnicima. Hoće li stambeno zbrinjavanje i svi drugi uvjeti za civilizirani život u Hrvatskoj uvoznih radnika ići na teret svih građana i na njihov veoma nizak standard življenja jer radi se o milijun radnika? Je li Nadan Vidošević napravio analizu tih troškova? Hoće li se i u tu svrhu uz potporu EU-e podizati krediti? Da ne misle ozbiljno bilo bi smiješno.

Slobodna Dalmacija od 19. rujna 2008. članak Jadranke Matić o problemima gradnje stanova za najam. Navodi se iskustvo Grawe nekretnine koje je odustalo od daljnje gradnje stanova za najam jer je povrat kapitala mizeran, isplativost upitna, zakonodavac i lokalna samouprava nisu napravili ništa kako bi potaknuli investitore, previsoka cijena građevinskih parcela itd. Zbog nebrige i nemara vladajućih nije napravljen program stambene izgradnje za najam za one mlade obitelji koje nisu kreditno sposobne i sve ostale koji su primorani plaćati visoke podstanarske najamnine ili stanovati u obiteljskim zajednicama. Profesor Petar Simonetti s Pravnog fakulteta u Rijeci objavio je mnoge radove o mogućnosti da država, gradovi ili JLS-e svoja zemljišta za stanogradnju daju investitoru u najam. Tako bi se cijena gradnje u startu smanjila za visoke cijene zemljišta a vlasnici zemljišta bi ubirali rentu. Pa bi možda više investitora našlo svoj interes za gradnju stanova za najam.Lakše je prepustiti brigu samim građanima i to onima s višim i sigurnim prihodima. Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva može i dalje po tim pitanjima ne raditi ništa jer premijer je zadovoljan s radom svih svojih ministara. Kao stanovnica lijepe Hrvatske imam osjećaj da naša vlada vodi državu kao brod bez kormilara. Kada zapadne u nevolju onda samo izabrani imaju pojas za spasavanje a drugima kako bude.

Gdje leže uzroci poniženju, obeshrabrenju i obespravljenosti većine građana? Možda će nam kratki izvadci iz članka «Zlokobne grimase pobune i poniženja» iz časopisa Nova prisutnost broj VI/2 pomoći u boljem shvaćanju naših nevolja. «Nakon raspada Jugoslavije, povijest kao da se ponavlja, prošli smo sve etape tragedije, a na početku smo nove farsične «globalno multikulturalne diktature» puno opasnije i puno podmuklije od one boljševičke. U svim je tranzicijskim zemljama na djelu refeudalizacija koja se ponovno konstituira pomoću rat sviju protiv svih na jedan postmoderan i eksperimentalan način. Politički subjekt egzistira jedino ako egzistira njegov neprijatelj stoga je nužno iznova i iznova konstituirati identitet neprijatelja. Nakon što se mnoštvo umori od nacionalističke demagogije na slijedećim izborima pobjeđuje neki oblik reformiranih komunista koji nisu prošli lustracijski proces, a cijelo su vrijeme održavali stare obavještajne veze i bili u privatizacijskom dosluhu sa nacionalistima, prešutno poštujući pakt o međusobnom nenapadanju. Budući da predstavnici dobro uhljebljene stare komunističke vlasti nisu bili napadani od svojih demokratski izabranih kolega, zapravo dojučerašnjih partijskih drugova, u političkoj nomenklaturi nije došlo do stvarne promjene.

Čak što više novokomponirana hrvatska politička elita iskoristila je vrijeme rata za najveću pljačku u povijesti hrvatskog naroda. Puno veću i opasniju od nacionalizacije koju su provodili jugoslavenski boljševici nakon drugog svjetskog rata. Derealizacija kao mehanizam obrane koji u poricanju prošlosti omogućuje pojedincima i kolektivima da najkomotnije iziđu na kraj sa traumama te prošlosti, da poštede sebi prije svega neugodni susret s vlastitom savješću ima i svoju cijenu. Tko naime svoju prošlost poriče nikad je se ne će moći osloboditi i bit će prisiljen uvijek je iznova ponavljati. Ništa više nije ponizilo našu moralnost kao nepravda privatizacijske pljačke koja je bila potpomognuta ratnim profiterstvom i zemljačkim kapitalizmom koji godinama rasprodaje nacionalna bogatstva.» Ali nije dovoljno reći kako stvari stoje nego je važno naglasiti kakve bi mogle biti. Je li onima koji bi mogli pokrenuti bolji pristup ljudima i gospodarstvu, a uz to imaju pristup vlasti i medijima, stvarno stalo samo do osobnog profita?

Mira Ivanišević

{mxc}