Nedostaju novinari kao Luka Brajnović

Izreka je nastala u starom Rimu u 2. stoljeću pr .Kr. U to doba je 1/5 Rimljana živjela na državnim jaslama, a koji su i nakon što je presušio državni proračun i s tim prestalo i plaćanje povlaštene kaste, tražili i bili zadovoljni bar besplatnim kruhom i igrama.

Ta krilatica vrijedi i u današnje vrijeme sve više za vladine politike koje neprestano traže kratkoročna rješenja, radi stišavanja javnog nezadovoljstva. Ne dijele besplatno kruh, a niti su igre (nogomet, druge športske igre, koncerti s pevaljkama, dobre kazališne i koncertne predstave) besplatne. Ali naše vlade, birane demokratskim putem, uz izostanak većine apatičnih birača, imaju mogućnost s dobivenih oko 20% biračkih glasova i kupovinom koalicijskih partnera uzimati kredite, nabijati porez i rasprodavati državne nekretnine. Još uvijek mogu na teret školstva, zdravstva, stambene izgradnje stanova za najam i velikog problema zbrinjavanja otpada na državnoj razini, plaćati svoju kastu birača i to bez obzira kojoj stranci ona pripadala. Nisam upoznata koliko proračunskih sredstava se troši na plaćanje prekobrojnih službenika u ministarstvima, agencijama i preko 40000 nevladinih udruga, od kojih možda samo 30 % djeluju u korist društva i potrebitih, dok ostali borci za ljudska prava služe ne znam kome, valjda rušenju ugleda hrvatskog naroda. Političari su ga već ionako izgubili, jer inače ih EU moćnici ne bi uporno prisiljavali na prihvaćanje arbitraže, već bi poštivali odluku HS-a.

Ali vladajući i neke strane organizacije ipak nisu bez srca, pa nam pružaju besplatne zabave, ako se zanemari iznos pretplate, na svim TV-postajama.

Možemo se nagledati uz mnogo kiča i saborskih prepucavanja i vječnih tema o antifašistima, ustašama, Agrokoru, a sada i gašenje tragičnih podmetnutih požara.

Na sve te predstave gledatelji i slušatelji različito reagiraju. Dovode ih do bijesa, ogorčenja, a kod nekih i do odobravanja. Svakako su stresovi. U starom Rimu su gledatelji mogli urlikati i bodriti svoje favorite i uživati u ubijanju drugih i uz to još i jesti besplatni kruh. Zadovoljili su želudac i oslobodili se na primitivan način svog nezadovoljstva. Dok mi samo možemo kupiti u prsima i štetiti vlastitom zdravlju.

Antifašizam

Što je i što i tko ih predstavlja u sadašnjoj samostalnoj Hrvatskoj?

Čitam knjigu „Služiti istini“ Luke Brajnovića. Rođen 1919. u Kotoru, preminuo 2001. kao hrvatski emigrant u španjolskom gradu Pamploni. Hrvatski i španjolski književnik, novinar i BrajnovićČitam knjigu „Služiti istini“ Luke Brajnovića. Rođen 1919. u Kotoru, preminuo 2001. kao hrvatski emigrant u španjolskom gradu Pamploni. Hrvatski i španjolski književnik, novinar i znanstvenik, jedan od najvećih intelektualaca izniklih iz krila Hrvatskog katoličkog pokreta. Navarsko sveučilište utemeljilo je međunarodnu novinarsku nagradu „Premio Luka Brajnović de la Comunicacion“. Njegovo novinarsko geslo: biti što objektivniji i što je moguće više tražiti istinu, ako informacija nije istinita – nije informacija.znanstvenik, jedan od najvećih intelektualaca izniklih iz krila Hrvatskog katoličkog pokreta. Navarsko sveučilište utemeljilo je međunarodnu novinarsku nagradu „Premio Luka Brajnović de la Comunicacion“. Njegovo novinarsko geslo: biti što objektivniji i što je moguće više tražiti istinu, ako informacija nije istinita – nije informacija.

Kako mi on predstavlja poštenog novinara i domoljuba želim navesti samo kratke odlomke iz njegovih doživljaja 1944.: „Vozio se je vlakom punim civila razne dobi, zanimanja pa čak i nacionalni prvak u šahu. Nije se razgovaralo ni o čemu osim o zločinima i pljačkama partizana posljednjih mjeseci. Već su raspolagali određenim teritorijem (suvremena Krajina naseljena jakom srpskom manjinom) na kojem su predstavljali jedinu vlast, i vojnu i civilnu. Razgovor je naprasno prekinut. Nekih 100 km od mog odredišta eksplodirala je snažna bomba na željezničkoj pruzi pa je lokomotiva ispala iz tračnica. Vlak je odjednom stao. Kroz nekoliko minuta mrtve tišine krenula je neprekidna pucnjava. Stakla prozora su se rasprsnula, zrna su probila drvene zidove vagona, a jauci i naricanje bili su sve prodorniji. Bacio sam se na pod kao gotovo svi u vagonu. Iako vlak nije prevozio oružje ni čete, a još manje okupatorske snage, već samo civile koji su morali živjeti na nečijoj zemlji i radi toga osigurati namirnice i odjeću, partizani su nečovječno napali vlak topničkim projektilima i rafalom mitraljeza. Na meni je ležalo više osoba – za nekoliko minuta neki od njih bili su leševi. Tada su u vagone ušle skupine partizana s oružjem uperenim prema živima, umirućima i mrtvima. Svi van – zapaliti ćemo vlak.

Koristeći se najsuptilnijom taktikom, koju je godinama kasnije Togliatti nazvao „eurokomunističkom“, ono što su htjeli moji ispitivači sastojalo se od toga da se dvaput tjedno pobrinem za polusatni govor na tom radiju o slobodi, demokratskoj ideji, jugoslavenskom federalizmu i pobjedama titoističkih partizana te nepobjedivih sovjetskih snaga. Trebao bih se predstaviti kao onaj koji jesam, kao urednik jednog časopisa i katoličkih novina---,no ističući uvijek to da sam se dobrovoljno priključio oslobodilačkom pokretu... U danima – više od tjedna tijekom kojih sam prebivao u podrumu jedne od vojarni tzv. partizanskog štaba, moji su se sugovornici trudili uvjeriti me da je njihov jedini cilj borbe sloboda, sloboda za sve. Drugom bi prilikom bili grubi i sadistički nastrojeni. Vesna jedna mlada i lijepa partizanka, no neopisivo okrutna i neugodna jednom prilikom je, upirući u mene pištoljem, zahtijevala da ispijem sadržaj jedne noćne posude, dok su se ostali smijali. Nisam se ni pomaknuo. Radije bi birao pucanj. Morao sam podnositi ispitivanja i „razgovore“ dva ili tri puta na dan. Prošlo je to iskušenje. Nisu me mogli uvjeriti u ono u što ni sami nisu vjerovali.“

To je samo kratko opisano mučenje jedne osobe, a o mnogim bezbrojnim mučenicama ne postoje pismeni tragovi.
Sadašnji antifašisti nam preporučuju i uspješno: zaboravimo prošlost mislimo na sadašnjost i budućnost. Možda bi se to i moglo kada nam ne bi svakodnevno prali mozak s antifašizmom i uz to podsjećali koliko je još živih onih iz rata i u kojoj mjeri nam kroje svakodnevni život baš njihovi potomci. Neka konačno utihnu, jer nisu ugroženi, već jako dobro pozicionirani u vlasti.

Ustaše i NDH

Postoji mnogo knjiga uglavnom životopisa. Ne postoji povijesna analiza niti povijesni udžbenik o tom razdoblju. Agrokortko je kriv za propast AGROKORA? Političari koji su podupirali takav razvoj koncerna ili sam Todorić i njegovi savjetnici? Hoće li građanima ikad biti dostupna analiza uspjeha i propasti Todorićevog carstva i ima li obitelj u inozemstvu pohranjena novčana sredstva? Javnost zapravo ne zna ništa. Možemo se samo diviti mudrim glavama s nerazumnim objašnjenjima za običnog čovjeka, svakodnevno prikazanima na TV-u.Citirat ću ponovno kratak odlomak iz knjige „Služiti istini“ u kojoj g. Brajnović navodi: „ Mediteran ja kao kolijevka zapadne kulture bio predodređen za širenje ideja i uvijek bi pogriješio kad ih je preuzimao ili asimilirao. Dostajalo mu je vlastito stvaralaštvo, vlastita jedinstvena kulturna vokacija te vlastite i raznolike podjele koje se nikad nisu prevladane odnosno, bolje rečeno, koje su uvijek bile jedno od važnih obilježja mediteranskog duha. Štoviše, neovisnost Hrvatske 1941. godine nije značila podjelu, nego povratak jednog naroda iz balkanske tame u zapadni svijet. Tragična je bila činjenica da su europskim Zapadom u najvećoj mjeri, da ne kažemo u cjelini, dominirali Mussolini i Hitler, te da je hrvatska vlada – a ne narod – bila saveznik Berlinu i Rimu. Nije moglo biti goreg rješenja“.

NDH je nastala na želji većine hrvatskog naroda da dobiju svoju samostalnu državu.

Agrokor

Više nitko ne zna zbog čega se je sve dogodilo, zna se da se ponovno uzimaju krediti koji će se možda moći vraćati, ali kako riješiti stara dugovanja je još uvijek nepoznanica, svi smo sretni da se održe i dalje proizvode mnogi proizvođači kao i da djelatnici u maloprodaji ne izgube masovno svoja radna mjesta. Todorić u tisku: „Želim da Agrokor opstane kakvim sam ga ja stvorio!“. Čiji AGROKOR sada propada? Pa tko je kriv za propast AGROKORA? Političari koji su podupirali takav razvoj koncerna ili sam Todorić i njegovi savjetnici? Hoće li građanima ikad biti dostupna analiza uspjeha i propasti Todorićevog carstva i ima li obitelj u inozemstvu pohranjena novčana sredstva? Javnost zapravo ne zna ništa. Možemo se samo diviti mudrim glavama s nerazumnim objašnjenjima za običnog čovjeka, svakodnevno prikazanima na TV-u.

Nedostaju istraživački novinari, premda ih ima, ali nemaju pristupa tisku i TV-iji. A biti dobar novinar prema učenju g. Brajnovića, a uz to biti gladan i bez stalnog posla je veoma teško.

Mira Ivanišević