Napustio nas je još jedan veliki domoljub

Jučer (21. travnja, op.u.) smo, prema njegovoj želji, u tišini ispratili na posljednje počivalište prof. dr. Petra Grisogonoa. Za sve njegove prijatelje je to gubitak,više nemamo prijatelja s kojim možemo popričati o svim tegobama svakodnevnice koje su nas snašle, o strahovima za budućnost naše i njegove toliko ljubljene domovine Hrvatske. Ovdje želim kratko sagledati cijeli njegov život, dug 93 godine.

Srednju školu završio je 1942. u Splitu, a na Tehničkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1953. na kojem je i doktorirao. Do 1978. radio je u kaštelanskoj tvornici cementa Partizan i većinu tvornica cementa u našem kaštelanskom pojasu je modernizirao kod čega se je maksimalno zauzimao za smanjenje zagađivanja okoliša. Od 1979. do odlaska u mirovinu 1997. radio je kao izvanredan profesor na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Izdao je stručne knjige.

Bio je povjesničar iz hobija. 2014. izdao je opširnu knjigu „Ljetopis sjećanja“ u kojoj je uz opis svoje obitelji i mnogih svojih prijatelja i poznanika prikazao i povijest grada Splita i okolnih gradova na veoma zanimljiv način. Svoju izuzetno vrijednu obiteljsku ostavštinu kao primjerice umjetnine iz XVII i XVIII stoljeća izložene su u riznici Katedrale sv. Dujma, preko 400 naslova na temu umjetnosti iz obiteljske biblioteke darovao je SrednjojDesno-lijevoBio sam na oba protestna skupa na splitskoj Rivi, potpisnik sam podrške za zaštitu Domovinskog rata i zahtjeva za referendum o suradnji s Haaškim sudom, bio sam čitatelj „fašistoidne“ Slobodne Dalmacije i druker sam Hajduka, sretan sam da imamo svoju državu i volim svoju domovinu, kao što svoju vole Talijani, Francuzi, i Poljaci, bio sam u hrvatskom domobranstvu i prošao Križni put, katolik sam i poštujem drugačiji svjetonazor, pa ako je to desničarenje, ostat ću i dalje desničar umjetničkoj školi u Splitu itd. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja.

Veliko domoljublje

Imam želju opisati i njegovo veliko domoljublje, koje je iskazivao i kroz obraćanja, početkom devedesetih, svim svojim poslovnim partnerima, plemićkim udruženjima jer je i sam bio plemićkog porijekla, visokim državnicima diljem svijeta. Želio ih je upoznati s velikom željom hrvatskog naroda za samostalnošću i to mirnim putem bez agresije ili ugrožavanja tuđih života.

1944. godine kao maturant bio je pozvan s mnogim drugim studentima i đacima iz Splita u Hrvatske oružane snage. Prisegu je položio u Zagrebu 6. rujna 1944. Prošao je Križni put i doživio sve strahote, ali je uz Božju pomoć sve izdržao i vratio se u Split. Bio je zanimljiv pripovjedač o svim zločinima koji su se događali za vrijeme Križnog puta. Bili smo privilegirani jer smo mogli to izravno čuti od jednog preživjelog domoljuba. On je u to vrijeme bio samo mladi domoljub, a nikako fašist.

Svoje domoljublje je iskazivao i objavljivanjem raznih članaka koje je 2011. i objavio u knjizi „Quo vadis Hrvatska?“ Osjećao je kao i mnogi od nas da naš put u izgradnju demokracije u samostalnosti ne ide dobrim putem. Knjigu je posvetio svojim roditeljima. U proslovu knjige je između ostalog napisao:

„Razlog naziva knjige, što većina napisa opisuju stanje u Hrvatskoj na svim društvenim područjima, a na osnovi zbivanja, pisanja u tisku, izjava na radiju i televiziji. Sve izjave davali su visoki državni dužnosnici, političari, članovi nevladinih udruga i drugi. Spominju se i izjave dužnosnika iz EU-a. Cilj ovih izjava je bio da se kompromitira Republika Hrvatska i da se integrira u Zapadni Balkan, odnosno Jugosferu. Ništa u tekstu nije izmišljeno, navedene su samo činjenice i događanja, što se iz članaka može iščitati.“

A u Pogovoru i razgovoru s novinarom Josipom Jovićem na prigovore da bi ga se moglo svrstati u desničare, što u našim uvjetima zvuči kao optužba, jer se obično pod tim misli nacionalist, fašist, ksenofob, ustaša i slično odgovorio je:

„Bio sam na oba protestna skupa na splitskoj Rivi, potpisnik sam podrške za zaštitu Domovinskog rata i zahtjeva za referendum o suradnji s Haaškim sudom, bio sam čitatelj „fašistoidne“ Slobodne Dalmacije i druker sam Hajduka, sretan sam da imamo svoju državu i volim svoju domovinu, kao što svoju vole Talijani, Francuzi, i Poljaci, bio sam u hrvatskom domobranstvu i prošao Križni put, katolik sam i poštujem drugačiji svjetonazor, pa ako je to desničarenje, ostat ću i dalje desničar.“

Svi koji smo bili njegovi prijatelji zadržati ćemo ga u sjećanju, možda u mislima voditi s njim dijalog i očekivati mudar savjet. Mnoga njegova razmišljanja i bojazni postoje i danas. U koga možemo vjerovati ili tko nas može ohrabriti i dati vjeru u bolje sutra?

Mira Ivanišević