Mira Ivanišević
Kralja Zvonimira 93
21000 – Split
tel/fax 021 537 680
«Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.»

Veleposlanik gosp. Robert Bradtke
Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država
Ulica Thomasa Jeffersona 2
10000 – Zagreb

Zamolba

Štovani gospodine Bradtke, možda će se moje obraćanje Vama smatrati presmjelo ili neprimjereno. Ali na to me je potakla zadnja izjava predstavnika vaše Vlade da je Republika Hrvatska dužna između ostalih zahtjeva osigurati i 12000 stanova srpskim povratnicima u gradove izvan područja posebne državne skrbi. Za očekivati bi bilo, od jedne nama prijateljske zemlje, više poznavanja naših zakona kao i prilika u našoj zemlji. Pa je jedan razlog mog obraćanja i vaše netočno informiranje o svemu.

Gospodin Žarko Puhovski, bivši predsjednik HHO-a, organizirao je okrugli stol u Zagrebu, 21. lipnja 2005.god., na temu « Stanarsko pravo – pravo vlasništva – ljudska prava « na koji su bili pozvani i predstavnici vašeg veleposlanstva. Udruga Proljeće – privatnih vlasnika stanova, kuća i zemljišta Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije iz Splita uputila je svoje pismo br. 194/05 od 13.07.2005. svim sudionicima okruglog stola, pa i vašem veleposlanstvu, u kojem je razjasnila pojam stanarskog prava.

Izgleda bez uspjeha. Jer se uporno govori o povratu stanarskog prava, njegovom nasljeđivanju i kupnji stanova po uvjetima po kojima su se prodavali društveni stanovi – i to prema Zakonu o prodaji društvenih stanova Narodne novine broj 43 iz 1992. godine, o stalnom produljivanju roka za podnošenje zahtjeva za stambeno zbrinjavanje izvan PPDS-a. Zadnje produljivanje isteklo je 30. rujna 2005. Svi ovi zahtjevi bili su navedeni u print verziji http://24sata.hr 09.03.2008. Stanarsko pravo, definicija prava na stanovanje iz komunističkog režima, nije istovjetno sa stanarskim pravom u zapadnim državama pa ni sa pravima na stanovanje u USA. Stanarska prava su dobivali stanari na stanovima koji su bili oduzeti – nacionalizirani ili konfiscirani privatnim vlasnicima, na društvenim stanovima, kao i na stanovima u privatnom vlasništvu osoba koje su mogle zadržati mali broj stanova u svom vlasništvu.( Mogli su zadržati samo stanove čiji ukupan broj soba nije prelazio 4 sobe.)

Nacionalizacijom stanovi su se oduzimali privatnim vlasnicima kao višak stambenog prostora, konfiskacijom su stanovi oduzeti svim političkim protivnicima na montiranim sudskim procesima, dakle oduzeto je privatno vlasništvo stjecano generacijama, bez obzira na nacionalnost vlasnika. Društveni stanovi građeni su sredstvima svih zaposlenih ljudi u Hrvatskoj i to na oduzetom zemljištu privatnih vlasnika, često bez naknade. Tako građene društvene stanove dobilo je manje od 20 % svih uplatitelja, prvenstveno politički podobni. 80 % radnih ljudi kroz taj oblik stanogradnje nije bio stambeno zbrinut premda je iz svog dohotka izdvajao sredstva za stambenu izgradnju.

Vojni stanovi su se gradili sredstvima koja su izdvajale sve tadašnje republike SFRJ u centralni stambeni fond, a koji je onda dijelijo sredstva po tadašnjim vojnim oblastima za potrebe vojnog osoblja. Samo su vojne osobe prije odlaska u mirovinu mogle birati svoje stalno prebivalište. Vojni umirovljenici koji su birali gradove u Hrvatskoj i danas žive u njima i stanove su otkupili po zakonskim propisima o prodaji društvenih stanova. Većina aktivnih djelatnika JNA, policije, carine i ostalih saveznih institucija različitih nacionalnosti u velikom su broju sa svom svojom pokretnom imovinom napuštali Hrvatsku pa tako i njima dodjeljene stanove. Odlazili su sa svojim poslodavcem u druge republike SFRJ. Oni koji su se odlučili prihvatiti Republiku Hrvatsku za svoj ostanak i prebivalište i danas su tu.

Prema Ustavu Republike Hrvatske društveno vlasništvo više ne postoji, a u njemu nije niti navedeno da svi građani imaju pravo na stanovanje. Ustav RH-e isključuje društveno vlasništvo, pa tako i institut «stanarskog prava». Ustavno načelo glede vlasništva utvrđeno je odredbom članka 48. stavka 1. Ustava RH-e. U skladu s time je i pitanje stanovanja uređeno kao obveznopravni odnos. Prema Ustavu i Zakonu o prodaji stanova NN 43/92 u prodaju su išli svi nacinalizirani i društveni stanovi, a kasnije i vojni stanovi tretirani kao društveno vlasništvo.

Konfiscirani stanovi su vračeni izvornim vlasnicima, ili pak samo njihovom prvom nasljednom redu, na način da su u stanovima i dalje ostali stanovati tadašnji stanari sa stanarskim pravom. Nacionalizirani stanovi su također išli u prodaju kao društveno vlasništvo. Izvorni vlasnici dobili su samo minimalnu naknadu za stanove i to u dugogodišnjim isplatama. U privatnim stanovima, tj u stanovima u vlasništvu fizičkih osoba su i dalje ostali stanovati stanari sa stanarskim pravom, premda su oni u komunizmu po sili zakona i protiv volje vlasnika dobili taj oblik stanovanja. Vlasnik još uvijek ne može konzumirati oduzeto posjedovno vlasništvo, jer oni i dalje pod istim uvjetima stanuju kao zaštićeni najmoprimci.

Stanarsko pravo nije pravo vlasništva. To je potvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske kao i Sud za ljudska prava u Strasbourgu. Vrhovni sud u svojoj presudi iz 1993. navodi da rat nije dovoljno opravdani razlog za napuštanje stana. Sve odluke vam na vaš zahtjev mogu dostaviti. U Republici Hrvatskoj je do 1996. godini bio na snazi Zakon o stambenim odnosima SFRJ-e. I taj Zakon je točno regulirao kada stanar gubi «stanarsko pravo». U 1996. godini je stupio na snagu Zakon o najmu stanova Narodne novine br. 91/96. Tim Zakonom ukinut je institut stanovanja «stanarsko pravo».

Postavlja se pitanje koje stanove u gradovima izvan PPDS moraju građani Republike Hrvatske graditi i osiguravati srpskim povratnicima ? Troškovi izgradnje se pokrivaju iz državnog proračuna, kojeg pune i najsiromašniji pa i stambeno nezbrinuti građani bez obzira na njihovu nacionalnost. Radi li se o povratnicima ekonomskim imigrantima ? Hrvatskim državljanima, koji nisu ratni zločinci, ne može se zabraniti povrat u Hrvatsku. U tom slučaju neka traže radna mjesta i stambeno zbrinjavanje na način kao svi ostali građani RH-e. Ne može se njima osiguravati prava koja ostali ne posjeduju. U protokolu uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Pariz 20.03.1952. u članku 1. – Zaštita vlasništva je navedeno: «Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.»

Koja vlasnička prava je RH-a uzurpirala srpskim povratnicima ? Ako je nezakonito oduzela stanove u vlasništvu fizičkih osoba, a koja su bila uknjižena u zemljišnim knjigama na njihovo ime, onda je svakako dužna sanirati tu štetu. Isto tako ako je bilo koja obitelj bila nasilno izbaćena iz stana na kojem je imala stanarsko pravo, taj stan treba vratiti na korištenje toj obitelji, bez obzira tko je oteo taj stan. Ali taj divljaški upad je morao biti ili je još evidentiran u nekim aktima. Ali vraćati neka stanarska prava bez zakonske osnove, graditi nove stanove na tržnoj osnovi, dati u najam po zaštićenoj najamnini 2,35 kn/m2, ne uzimati u razmatranje da su se ranije u komunizmu stanovi gradili sredstvima većine građana i pod drugim uvjetima, je ludilo 21. stoljeća. A baš to traže od nas prijateljske države koje same ne poznaju komunističku stambenu politiku ali sigurno dobro poznaju vlastitu tržnu stambenu politiku.

Može se shvatiti da one žele vratiti Hrvatsku u tamno komunističko razdoblje, širiti nezadovoljstvo kod većinskog naroda i drugih manjina, da su njihove osude totalitarnih režima licemjerne ili kako za koga, da ne žele pomoći u uspostavljanju jednog normalnog suživota ljudi nakon teškog rušilačkog rata, da žele stalno ucjenjivati Hrvatsku s ulaskom u bilo koje zapadno-europske integracije itd. Nisam uočila da je Vlada USA, kao jedna država o kojoj su maštale mnoge generacije Hrvata, bilo kada preporučila Vladi RH-e da vrati sve u komunizmu pokradene nekretnine, gdje je to moguće, vlasnicima kojima je to oteto. Da izvrši restituciju. U USA je vlasništvo ipak svima osigurano. Opravdano nas se opominje na neefikasnost sudstva.

Toj neučinkovitosti i ogromnom broju sporova nije kriva samo korupcija, već nedorećenost zakonske regulative i donošenje sudskih presuda u suglasnosti s izvršnom vlašću. Kod potražitelja povrata nekretnina nalaze se i mnogi američki državljani. Predstavljaju li vaši zahtjevi uplitanje u hrvatsko zakonodavstvo ? Zbog čega se ne zalažete za prava vlasništva svih građana ? Možete li predložiti stambenu izgradnju za najam na cijelom području Hrvatske za sve građane pod istim uvjetima ?

Sa štovanjem

Mira Ivanišević

Na znanje:

Dr. Ivo Banac, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, Bauerova 4/II, 10000 – Zagreb
Potpredsjednici VRH-e gospođi Đurđi Adlešič, Vlada Republike Hrvatske, Trg sv. Marka 2, 10000 Zagreb

{mxc}