Osvrt Mire Ivanišević poslan Slobodnoj Dalmaciji

Osvrt na članak „Da nisam sačuvao Peruču, izginulo bi 20.000 ljudi", objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 27. siječnja 2013. Osvrt je upućen spomenutim novinama sa zamolbom za objavu, jer se u njemu nalazi i ispravak netočnih navoda.

***

Naslov ne odgovara niti samom sadržaju članka, omalovažava zasluge samih branitelja, koji su uz rizik gubitka vlastitih života spasili branu od potpunog rušenja i na taj način spasili sva naselja nizvodno Cetine do Omiša.

Navedimo kratke izvadke iz članka o ulozi spasitelja Marka Nicholasa Graya:

- Gdje ste bili u trenutku miniranja brane 28. siječnja 1993. godine?

„U svojem dnevnom boravku u Velikoj Britaniji."

- Kako ste doznali da je brana minirana?

„U vijestima na TV-u. Bio sam ljut, bijesan, jer se moglo spriječiti."

- Nakon nekoliko dana ponovno ste se pojavili na brani. Zašto?

„Nazvao me je Bryan Sparrow ambasador UK u Hrvatskoj. Veli da ga je na brani časnik Bandalo upoznao o mojoj ulozi i dao mi moj broj telefona. Pozvao me je da dođem pomoći. Ubrzo su me nazvali iz Ministarstva obrane. Rekli su mi da odmah idem na Peruču. Kao vojnik izvršio sam zapovijed. UN je od nas zahtijevao da se ne miješamo, zahtijevao je našu potpunu neutralnost kako nas ni srpska ni hrvatska strana ne bi mogli optuživati za pristranost. Svjesno sam prekoračio ovlasti. U kolovozu 1992. sam pred Srbima oslobodio mehanizam koji je držao preljevnu ustavu brane, takozvane klapne, ona je pala u donji položaj i voda iz prepunog jezera potekla je u rijeku Cetinu."

Sada prenesimo tumačenje novinara: "Gray iz Velike Britanije, vojni promatrač UNPROFOF-a na Peruči je najzaslužniji što je u trenutku srpskog miniranja brane vodostaj jezera bio pet metara niži od maksimalnog koji su Srbi, dok su bili na brani, uporno održavali. Tim činom je u tom vremenu onemogućio najveći genocid u pokušaju na tlu Europe nakon 2. svjetskog rata. Kada su Srbi 28. siječnja 1993. minirali branu, nastali su krateri upravo u razini vode u jezeru. Zatrpavanjem tih kratera u koje nadirala voda iz jezera i kontroliranim ispuštanjem vode iz akumulacije u Cetinu, angažirani inženjerci HV-a, HEP-a te brojne civilne tvrtke i pojedinci spasili su branu od rušenja.

- Kako ste konkretno oborili klapnu?

„Nakon dva pokušaja, dok su dva srpska čuvara ležala u hladu, došao sam do mehanizma, izvukao osigurač i ustava je počela padati. Nakon desetak minuta bila je oborena i iz jezera u rijeku isticalo je 270 m3 vode/u sekundi.

- Jesu li podigli ustavu?

„Jesu. Sutra, kada sam došao na branu rekli su mi da su preko ručnog mehanizma dizali ustavu sedam sati. Ponovno sam oslobodio osigurač i ustava je ponovno pala. U listopadu smo otišli sa sinjskog područja na kninsko."

***

Gospodin Gray je Peruču i 20.000 stanovnika spašavao od kolovoza do listopada 1992., na čemu mu topla hvala. Miniranje brane se je dogodilo 28. siječnja 1993. i za pretpostaviti je da je do dana miniranja zapornica ili klapna bila podignuta i da izljev vode iz jezera u rijeku nije bio moguć.

Iz izjava gosp.Graya i novinarskog opisa nije jasno je li voda iz jezera ističe u rijeku kada je klapna podignuta ili spuštena. Od listopada do siječnja je bio zimski kišni period pa u članku nije navedeno za koliko je porasla razina akumulacije, a to ljeto je bilo i iznimno sušno pa nije navedena niti razina u kolovozu. Prema navodima u članku inženjerci HV-e i ostali služili su samo zatrpavanju kratera.Može nam biti samo žao što g. Gray nije postao general, možda zbog neposluha i spašavanja Peruče, kako navodi novinar.

Znači li to da bi postao general da je slušao naređeni stav neutralnosti i dopustio najveći genocid nakon 2. svjetskog rata, pod upravom snaga UN-a, UNPROFORA? Možemo samo žaliti što nije spriječio samo miniranje brane pa tako i samo rušenje brane. To bi bio pohvalan rad zaslužan za najviša odličja RH-e. A kad je nakon rušenja poslan na spašavanje Peruče što je napravio? Je li stručnim savjetima ili u prikupljanju financijskih sredstava za obnovu brane? Ipak se je sve dogodilo pod UNPROFOR-om.

Novinari bi pokazali svoju profesionalnost da su bar prije pisanja pogledali snimljeni film „Miniranje brane Peruča" iz 1993. u proizvodnji Hrvatske elektroprivrede.

Ratni dnevnik

Ratni dnevnik inženjerije HV-e načelnika inženjerije 141. brigade dipl. inž. Ante Bartulovića nam opisuje složeno spašavanje brane od totalnog rušenja i ulogu hrvatskih branitelja u tome. Samo zatrpavanje kratera je još jedno omalovažavanje uloge branitelja. Namjerno ili nenamjerno? Kratki izvadci iz dnevnika:

28. 1.1993. Sinj-Peruča
- U 16.10 sati Frane Ivanišević me izvijestio, nakon primljene obavijesti Ivana Vuke, da je brana „Peruče" pukla, u podnožju izlazi crna voda. Dogovore hitan odlazak na GI FGZ dr. A.Mihanoviću. Trebalo je s projektima brane otići u Zagreb. Nakon konzultacije s Ivaniševićem svi smo mojim autom otišli u Sinj. Angažirana su sva mjerodavna poduzeća sa svojom mehanizacijom.
- U 20,15 sati otišli preko Panja i Bitelića na branu. Lijevi bok i preljevna ustava totalno porušeni, ostalo se ne vidi pod reflektorom, a ne smijemo svijetliti zbog izazivanja četnika. Preko Hrvaca otišli na drugu stranu i prešli preko cijele brane, lijevi bok porušen, veliki krater dubine 5-6 m, sredina brane ulegnuta za 1,5 – 2,0 m na duljini 30-tak metara i poprečne pukotine. Na lijevom boku voda se prelijeva preko jezgre i ulazi u tijelo brane. Vrata strojarnice otvorena svega 40-50 cm, kroz koju teče muljevita voda, koja je totalno razbijena, a voda dolazi iz pravca rasklopnog postrojenja iza strojarnice. Mala strojarnica glavnog zatvarača nije razbijena.
- 23,20 sati zaključak da je stanje brane poslije rušenja gore nego što je izgledalo. Organizirati rad na popunjavanju kratera i organizirati otvaranje temeljnog ispusta ispod same brane.
- Oko 23.30 sati došao general Ante Roso i puk. Ivan Gašpar. Nakon upoznavanja sa situacijom odlučeno je da se mi- vojni stožer odvojimo od civilnog dijela stručnjaka u posebnu prostoriju. Dogovorene su sve radnje za uspostavu sigurnosti građana, ispitivanje terena i otvaranje ispusta bez rušenja, dobiveni su i građevinski projekti temeljnog ispusta, paralelno su izvršene sve pripreme za eventualno rušenje brane, osigurani kamioni i materijal za punjenje, eksploziv i ostala mehanizacija
- 29.1..93 u 6 sati prestala oko Peruče pucnjava, stanje pogoršano, brana podrhtava, na sredini ulegnuće i 3 m, pod kutom 30 stupnjeva prema jezeru. U rasklopnom postrojenju vodoskok visine do 3 m. Ivanišević se popeo na vrh cilindra temeljnog ispusta – mina nema. Nakon ostalih pregleda nema tragova miniranja temeljnog ispusta osim ako je to u unutrašnjosti mehanizma.

U 8,45 došla ekipa Elekroprivrede, inž. Stojić rekao da je brana pred rušenjem i da je potrebno odmah otvoriti temeljni ispust. Miniranje bi bilo prerizično i o njemu su bili informirani svi do Šarinića. Nasipavanjem se je stanje popravljalo. Inž. Bartulović detaljno opisuje sve radnje oko spašavanja brane.Građevina pomoćnog zatvarača temeljnog ispusta nije porušena, zatvarač je otvoren. Inž. Stanić nije ništa dirao ali pretpostavlja da su popustile brtve. UNPROFOR je tvrdio da je i pomoćni zatvarač miniran.Možda je tu zamka?

Opis svih radnji i odluka je opširan i dopunjen nacrtima i skicama postrojenja. Kod svih postupaka se je pokazala hrabrost svih radnika i domišljatost. Bilo je mnogo dilema, ali i snalažljivosti.

Pomoću kompresora počelo se je dizanjem ustave. Ističe bistra i čista voda. Strepnja hoće li doći do eksplozije. Hoćemo li do vrha? Govorim tj. inž. Bartulović diži do vrha i stavi bolcene. Most se trese – Cetina teče 300 m3/sec kroz temeljni ispust. Brana je spašena. Inž. Stojić – civilni stožer nam čestita.

29.1.93. u 14 sati i 10 min. Imali smo sreće – idemo dalje.

Potrebno bi bilo snimiti film o hrabrosti pripadnika HV-e. Ne samo o hrabrosti, već i o znanju i sposobnosti i preuzimanju rizika svojim odlukama. Možda je i netko od njih dobio visoka odličja od nekog od predsjednika države Hrvatske, a za koja javnost ne zna.

Mira Ivanišević