Crveno zlo hara Hrvatskom

Crveno zlo hara Hrvatskom. Je li baš samo crveno zlo? Je li i mržnja na sve što je hrvatsko? Je li i koristoljubivost vodećih političkih „elita" i njihovih satelita kao i njihovo sluganstvo? Je li izjednačavanje krivice za rat?

Hrvati su dokazali da su humani i u teškim ratnim prilikama prema prognanicima i izbjeglicama, pa i danas u pomoći svim humanitarnim akcijama za bolesne, bolnice i nevolje drugih naroda. Pa molim da se i ovo moje pisanje ne shvati kao izraz mržnje prema drugima već traženje pravednosti i jednakosti za sve građane RH-e, jer samo jednak pristup svima i poštivanje članka 14. Ustava RH-e može omogućiti normalan suživot i sa srpskom manjinom, iako je u velikom broju pripadala agresorskoj vojsci i četničkim jedinicama, čijem djelovanju možemo zahvaliti za 32,5 milijarde eura ratne štete.

Obnova ratom oštećenih nekretnina

Niti jedna politička stranka ili udruga za ljudska prava nije istražila niti dala na javnu raspravu način trošenja milijarde kuna za obnovu ratom oštećenih nekretnina na području od posebne državne skrbi i to pretežito za obnovu kuća i stanova, od kojih su mnoge srušili ili zapalili sami Srbi prije odlaska. Nije se ulagalo u obnovu gospodarskih pogona. Pogotovo bi se moralo postaviti pitanje o trošenju milijarde kuna na stambeno zbrinjavanje srpskih „izbjeglica ili povratnika" u gradove izvan PPDS-i. Tko su ti povratnici i zašto su napustili svoje stanove ? Zbog čega se RH ne pridržava Zakona o stambenim odnosima SFRJ do 1996. i kasnije Zakona o najmu stanova pa i Aneksa G Sporazuma o sukcesiji? Je li svima u opoziciji, ranije vladajućim, poznato koje obveze je po tom pitanju u Poglavlju 23. preuzela bivša predsjednica Jadranka Kosor? Zna li se o kojem iznosu se u ovo vrijeme recesije radi i na koji način će se osigurati? Iz proračuna ili kreditom?

Iz Srbije nam poručuju da će odnosi s nama ovisiti i o zbrinjavanju izbjeglica. Konstantno se izjednačava stanarsko pravo s pravom vlasništva, premda je i Traženje pravdeHrvati su dokazali da su humani i u teškim ratnim prilikama prema prognanicima i izbjeglicama, pa i danas u pomoći svim humanitarnim akcijama za bolesne, bolnice i nevolje drugih naroda. Pa molim da se i ovo moje pisanje ne shvati kao izraz mržnje prema drugima već traženje pravednosti i jednakosti za sve građane RH-e, jer samo jednak pristup svima i poštivanje članka 14. Ustava RH-e može omogućiti normalan suživotSud za ljudska prava u Strasbourgu dva puta odbacio tužbe stanara kao „nedopuštene" (Sorić v. Hrvatska broj 43447/98 od 16. ožujka 2000. i Blečić v. Hrvatska broj59532/00 od 8.1.2.2006.). U jednom slučaju kada je izgubljeno stanarsko pravo, a u drugom da stanarsko pravo nije pravo vlasništva. Stanovanje sa stanarskim pravom bi se moglo usporediti s ugovorom o najmu stana na neodređeno vrijeme u zemljama EU ali nikako s vlasništvom.

Na presudu iz 2006. je gosp. Pupovac prijetio da će sud u Strasbourgu doživjeti neprilike kada 1000 Srba ustane s tužbama. Srbi priznaju samo ono pravo koje se podudara sa srpskim pravom, za koje oni misle da je jedino pravo.

Milojko Budimir, predsjednik Koordinacuje izbjegličkih udruženja, bar je to bio, se žali na presporo stambeno zbrinjavanje Srba u RH-oj, jer da su oni uplaćivali u stambene fondove i zbog toga imaju pravo na stan i otkup. Što je s ostalih 80% građana koji su uplaćivali u fondove a nisu dobili stan? Imaju li pravo da im se isplati vrijednost bar 1 m2 stana ? Ili imaju na to pravo samo Srbi i to ne samo na 1m2 već na cijeli stan.

Univerzalna Deklaracija o ljudskim pravima

Prema univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima članu 14 (1) svatko ima pravo tražiti i u drugim državama uživati azil od proganjanja. (Koja država EU velikodušno daje azil stvarno progonjenima?)

U vodiču kroz međunarodno izbjegličko pravo se navodi tko se smatra izbjeglicom. Izbjeglica je osoba koja: koja ima opravdani strah od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti pripadnosti određenoj društvenoj grupi, te političkog mišljenja, nalazi se izvan zemlje podrijetla i ne može se ili se ne želi staviti pod zaštitu te zemlje ili se u nju vratiti zbog straha od proganjanja.

Prema Sporazumu iz 1969. izbjeglica je osoba koja je prisiljena napustiti svoju zemlju zbog vanjske agresije, okupacije, strane dominacije ili događaja koji ozbiljno narušavaju javni red u dijelu zemlje ili cijeloj zemlji njegovog podrijetla ili državljanstva.

Prema gore navedenim opisima možemo se opravdano upitati tko se smatra srpskom izbjeglicom iz gradova Split, Zagreb, Pula i kome se mora osigurati stan kupljen po tržnim cijenama te isti dati u otkup prema Zakonu o prodaji društvenih stanova?

Ako su otišli i napustili pravo korištenja stana, jer se nisu htjeli staviti pod zaštitom RH-e, onda posljedice svoje odluke moraju snositi sami. Mogu se vratiti, ako im to omogućava Zakon o aboliciji, samo neka se po pitanju najma stana i zapošljavanja snalaze kao svi ostali građani Hrvatske, pogotovo onih koji su zbog rata izgubili radna mjesta i pravo na stan.

Svi mi snosimo teret svojih životnih pogrješnih odluka, pa i krivo izabranu vlast moramo podnositi 4 godine.

U svim tim gradovima nije bio narušen javni red. Podaci iz popisa stanovništva bi pokazali koliki broj Srba i pripadnika drugih manjina je ostao stanovati u gradovima i mjestima izvan PPDS-i, nisu napuštali stanove, nisu izgubili tadašnje stanarsko pravo i u međuvremenu su stanove i otkupili. Nisu postojali uvjeti za masovni odlazak u izbjeglištvo. Mnogi su otišli u države ex SFRJ jer su bili njihovi državljani..

Hrvatski državni sabor donio je Program povratka i zbrinjavanja prognanika, izbjeglica i raseljenih osoba, objavljen u Narodnim novinama broj 92/98 s brojčanim podacima i tabelama.

U njemu se izričito navodi da Vlada opetovano potvrđuje preuzetu obvezu s korištenjem prava na povratak glede provođenja ustavnog „prava vlasnika" na korištenje, stupanje u posjed i slobodno raspolaganje imovinom. (To se odnosi na imovinu koja ima svog vlasnika,)

Realizaciju Programa je morala pratiti Komisija u suradnji s Nacionalnim odborom radi ubrzanog povratka i normalizacije života na „ ratom stradalim područjima RH-e".

Komisija će u slučajevima kada to utječe na povratak osobama koje nisu vlasnici stana ili kuće, posebice onima koje su živjele u stanovima u društvenom vlasništvu, pokušati pronaći „trajni smještaj". Rad po programu je davno napušten.

Sporazum o sukcesiji

Račanova vlada je potpisala Sporazum o sukcesiji. Na koji način su podijeljeni vojni stanovi, građeni i sa sredstvima SRH-e? Je li Srbija predala u naše vlasništvo i korištenje sve konzularne i druge nekretnine po raznim državama, a koje nam prema sukcesiji pripadaju?

Hrvatski sabor je na temelju čl. 88 Ustava RH-e na svojoj sjednici 13. prosinca 2002. proglasio Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Donesen je u skladu s 14 raznih preporuka, povelja, deklaracijama, aktima, preporukama, instrumentima i konvencijama međunarodnih institucija. Što je dobro. Takav ustavni zakon s posebnim zakonima i uredbama ne postoji u nijednoj drugoj demokratskoj državi. (Prema izjavi ministrice Pusić ne postoji niti država u kojoj ide 5 ministara u povorci ponosa)

U članku 7. st.1. se navodi da se manjine mogu služiti svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi, a prema st.2. odgoj i obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe. Čl.9. st.2. – pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo da se obrazac osobne iskaznice tiska i popunjava i na jeziku i pismu kojim se služe. (Ako broj Kineza poraste i zatraže status manjine, hoće li taj propis vrijediti i za njih? Moraju li svi službenici u RH-oj poznavati jezik i pismo manjine?) Način primjene jezika i pisma manjine se opisuje još u mnogim drugim člancima.

Opravdano možemo pitati na koji način je zaštićen jezik i pismo većine građana RH-e?

Sadašnji ministar je ukinuo Agenciju za hrvatski jezik i odbio prijedlog zakona o službenoj uporabi hrvatskog jezika laburista. Ministar Jovanović sigurno nije upoznat da je svojim službenim dopisom ISO 639-2 Registration Authority, međunarodno tijelo za standardizaciju, potvrdilo prihvaćanje našeg i srpskog zahtjeva i odredilo nove oznake „hrv" za hrvatski i „srp" za srpski, kao jedine važeće oznake i za bibliografsku i za terminološku primjenu. Ona je od 01.srpnja 2008. postala obveznom. Tako je hrvatski jezik napokon postao međunarodno priznat i uveden u ISO-standarde obvezne za cijeli svijet. Izgleda da samo naš ministar još sanja o mogućnosti nekog zajedničkog jezika.

Rokovi za prijavu zahtjeva za stambeno zbrinjavanje „srpskih izbjeglica" nije limitiran. Stalno se produžava. Vlade Republike Hrvatske su donosile mnoge odluke u svezi provedbe stambenog zbrinjavanja povratnika – bivših nositelja stanarskih prava (više ih ne nazivaju izbjeglicama) na stanovima izvan PPDS-i, sve objavljene u Narodnim novinama NN 96/03 NN 100/03, NN 96/06, NN63/08 i dalje.

Nije poznato da su vlade donosile toliko odluka n.pr. o stambenoj izgradnji stanova za najam za sve stambeno nezbrinute građane s ugovorom o najmu na neodređeno vrijeme, po pitanju privatizacije, vračanju pokradenog ili o gospodarskom razvoju itd.

Je li na snazi i u HS-u potvrđen Sporazum između HDZ-a i SDSS-a o suradnji u Vladi RH i HS-u od 10. siječnja 2008., a kojeg su sklopili dr. Vojislav Stanimirović, dr.sc. Milorad Pupovac, Ratko Gajica i dr.sc. Ivo Sanader?

Skoro svi dosadašnji i sadašnji političari su krivi, namjerno ili nenamjerno, što građani zbog izgubljenog povjerenja sve manje izlaze na izbore. Na taj način se vlada Hrvatskom s cca 20% glasova od upisanih birača.

Tko kontrolira samovoljnu vladavinu? Nitko. Po neki novinar nešto napiše ali ozbiljno ga shvaća samo neki čitatelj. Vladaju pod sloganom: „Izabrani smo na demokratskim izborima i tko nam što može".

Po sadašnjem zakonu o referendumu je skoro nemoguće neki realizirati. Pa i kada se je jednom u zakonskom roku i prikupio dovoljan broj potpisa HS na čelu s gosp. Šeksom to pod izmišljenom izlikom nije prihvatio.

Nitko od stranaka, sindikata i raznih udruga ne zahtjeva izmjenu Zakona o referendumu i da ga se bez mnogo muke izradi prema npr. švicarskom modelu. Laburisti su nešto predložili i to veoma obzirno i isto teško prihvatljivo. Gospodin Šeks je i dalje i to nakon svih svojih dosadašnjih štetnih odluka za hrvatski narod nedodirljiv. Na koji način misli najveća oporbena stranka vratiti povjerenje starih članova ili pridobiti nove? Nije dovoljno reći Pelješki most će se graditi, već i prezentirati financijsku konstrukciju gradnje. Izgleda da se dosadašnje šablone djelovanja političkih stranaka ne mijenjaju i tako ostaje sve samo na prepucavanju i to po pitanjima nevažnim za standard građana.

Mira Ivanišević