Ikavicu Hrvat zbori, ikavicu Hrvat ljubi
Književno pjevačka manifestacija „Ikavica-govor hercegovačkih, dalmatinskih, ličkih, bosanskih, šokačkih i bunjevačkih Hrvata“ po osmi put je održana 25. studenog, u Domu MKUD „Ady Endre“ Stanišiću u organizaciji HKD "Vladimir Nazor". Započela je pjesmom akademika Vlatka Pavletića „Ikavico naša diko“ koju je recitirao Ivan Karan, predsjednik HKD "Vladimir Nazor": „Ikavico, naša diko, Uvik kripi poj tvoj lipi Onog tko je na te sviko“.
„Ikavski govor je nazvan po izgovoru jata kao glasa i, a nazočan je u sva tri glavna hrvatska narječja: štokavskom, čakavskom i kajkavskom. U doba standardizacije u 19. stoljeću hrvatski je jezik imao dva moguća puta: ijekavski i ikavski kao standardni izgovor.
Ijekavski je zastupao Ljudevit Gaj i ilirci pozivajući se na ijekavizam stare dubrovačke književnosti i srodnost s jezikom Srba koji je kao standard zastupao Vuk Karadžić.
Ikavski je zastupao književni krug oko časopisa Zora dalmatinska u kojem je jedan od najuglednijih suradnika bio Šime Starčević, pisac prve hrvatske gramatike koja je u cijelosti pisana hrvatskim jezikom.
Moglo bi se reći da je zapravo bilo više jezičnih i kulturnih argumenata za prihvaćanje štokavske ikavice hrvatskim jezičkim nacionalnim standardom nego štokavske ijekavice.
No, zbog tadašnjih političkih (ne) prilika pobidila je ijekavica te je ona i danas izgovorni standard hrvatskog jezika.Ipak, materinji govor ikavica se održao.“, rekao je Ivan Karan.
„Postojala je i književno-kulturna osnova za prihvaćanje štokavske ikavice kao osnove hrvatskoga književnog standarda. Dobar je dio hrvatske književnosti prije preporoda napisan ikavicom. Njome je napisano prvo hrvatsko autorsko književno djelo - Judita Marka Marulića (čakavska ikavica), a i najčitanija hrvatska knjiga svih vremena - Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića (štokavska ikavica). Prvi cjelovito tiskani prijevod Svetog pisma na hrvatski jezik Matije Petra Katančića iz 1831. je objavljen na bosanskoj ikavici.“. dodala je Anita Karan voditeljica programa.
Tijekom večeri objavljeni su rezultati Natječaja za izbor najlipše pisme pisane na ikavici autora koji žive ili su rođeni u Srbiji, te pročitane tri prvonagrađene pjesme: treće mjesto osvojila je pjesma „Dva pendžera mala“ autorice Marice Mikrut iz Sombora, drugo mjesto, pjesma „Moja rič“ autorice Ruže Silađev iz Sonte, Za najljepšu pjesmu na ikavice na manifestaciji „Veče ikavice“ u Stanišiću proglašena je pjesma autora Mariške Pravdić iz Lemeša „Bila jednom“.
Književno pjevačka manifestacija „Ikavica-govor hercegovačkih, dalmatinskih, ličkih, bosanskih, šokačkih i bunjevačkih Hrvata“ završenja je riječima Ivana Karana:
„Potiskivanje ikavice iz hrvatskog književnog standarda predstavlja najveći kulturni krimen u hrvatskoj nacionalnoj povisti. Sigurno je da je uzrok tomu vrlo kasna konsolidacija hrvatskog nacionalnog i državnog teritorija i držanje hrvatske kulturne elite u vrimenima kad su moćni susjedi sa svih strana posezali za hrvatskin zemljama.
Tada su činjeni razni kompromisi, cile elite su se opijale panslavizmom, kasnije jugoslavenstvom i tako je ikavica kao najnašija kako kaže akademik Pavletić bila i priviše naša da bismo je zadržali kao standardni književni govor!
No, ikavica se ne da. Traje. Tako različita-a jopet tako ista. Lipa. Naša.
Dragi prijatelji, čuvajmo, i ljubimo našu rič i u pisanim i elektronskim medijima, na književnim večerima, ali najvažnije u svakodnevnom govoru u obiteljima.
Ikavicu Hrvat zbori,
Ikavicu Hrvat ljubi.“
Na književno pjevačkoj manifestaciji nastupili su recitatori i pjevači na ikavici: etno grupa „Sinovi Hercegovine“, iz Širokog Brijega (Bosna i Hercegovina), KUD „Rama“ iz Pleternice, Vitomir Perić iz Sinja, pjesnik Joza Bebrinski iz Slavonskog Broda (Republika Hrvatska), Bodroški Bećari iz Monoštora, književnica Ruža Silađev iz Sonte, Antonija Piuković Dulić uz pratnju članova Subotičkog tamburaškog orkestra Stipana Jaramazovića iz Subotice, pjesnikinja Ljiljana Crnić iz Beograda i klapa Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Jelačić“ iz Petrovaradina.
HKD Vladimir Nazor iz Stanišića organizirao je istog dana IX. likovnu koloniju Ivan Gundić Ćiso Dalmata. Ova jednodnevna kolonija održava se kao sjećanje na akademskog slikara i pedagoga Ivana Gundića. U radu kolonije sudjelovalo je desetak slikara iz Subotice, Sombora, Stanišića, Vinkovaca.
HKD "Vladimir Nazor" iz Stanišića obilježio je 26. studenog. 72. obljetnicu Savezne kolonizacije Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Vojvodinu.
Naseljavanje iz Hrvatske, regionalno podrijetlo kolonista i utvrđivanje kvota
„Prvotno je bilo predviđeno da se od 9.000 obitelji iz Hrvatske naseli 5.500 hrvatskih i 3.500 srpskih obitelji. Kriteriji za dodjelu kvota unutar Hrvatske bili su angažiranost pojedinih područja u narodnooslobodilačkom ratu i njihovo stanje nakon rata, agrarna prenapučenost, mogućnosti namirenja zemljom u matičnim krajevima, perspektive industrijskog razvoja kao i broj prvoboraca iz krajeva od kud su dolazile molbe za kolonizaciju. Lika je prema planovima trebala dobiti kvotu od 3.000 obitelji, Dalmacija 2.500, Kordun 1.600, Gorski kotar 1.000, Hrvatsko primorje 600 i Banovina 300 obitelji.
Iz nekih krajeva dolazilo je znatno više molbi negoli se to očekivalo prilikom planiranja kolonizacije. Iz Korduna je tako pristiglo 5.000 molbi, a iz Like 7.000. S druge strane, iz Hrvatskog primorja dolazilo je znatno manje molbi.
Interes za kolonizaciju Vojvodine gledano u cjelini bio je velik. Do kraja 1945.pristiglo je gotovo 24.000 molbi, najviše s područja Like, njih 6.815, zatim s Korduna 4.829, iz Dalmacije 4.533, Banovine 2.038, Hrvatskog zagorja 1.312, Gorskog kotara 1.021, Zagreba 903, Hrvatskog primorja 580 i ostalih krajeva 1.934 molbe. Od podnesenog broja i najoštrije uvjete zadovoljavalo je oko 12.500 molbi.
Zbog različita interesa i broja molbi iz pojedinih dijelova Hrvatske došlo je do izmjena u planiranom broju kolonističkih obitelji prema regionalnom podrijetlu. Nakon revizije molbi Lika je dobila pravo na preseljenje 2.900 obitelji, Kordun 2.200, Dalmacija 2.000,Gorski kotar 600, Banovina 500, Hrvatsko zagorje 400, Hrvatsko primorje 300 i ostali okruzi 100 obitelji.
Promjene u regionalnom rasporedu kolonističkih obitelji reflektirale su se i na nacionalni sastav kolonističkih obitelji pa on nije ostao u zamišljenom omjeru 5.500 (62%) hrvatskih i 3.500 (38%) srpskih obitelji . Nakon odustajanja Slovenije od prava na naseljavanje određenog broja obitelji njezina prava su preraspodijeljena na druge republike pa je Hrvatska dobila pravo na preseljenje dodatnih 600 obitelji, ukupno 9.600 obitelji.
Odlukom Agrarnog savjeta odlučeno je da se kolonističke obitelji iz Hrvatske naseljavaju u Bačku, i to u naselja somborskog, apatinskog i odžačkog kotara.
Za mjesta naseljavanja u somborskom kotaru određena su sela Krnjaja (danas Kljajićevo) za 700 obitelji, Čonoplja za 600, Bajmok za 350, Stanišić za 1.200, Riđica za 650, Kruševlje za 130, Gakovo za 370, Kolut za 500, Bezdan za 300, Bački Breg za 200 i grad Sombor za 700 obitelji.
U apatinskom kotaru određena su sela Svilojevoza 50, Stapar za 350, Sonta za 600 i Doroslovo za 150 obitelji.
U odžačkom kotaru za naseljavanje iz Hrvatske bilo je određeno selo Brestovac za 400 i Filipovo (Bački Gračac) za 250 obitelji. Prilike u mjestima naseljavanja rezultirale su čestim promjenama u planovima pa je tako naknadno odlučeno da kolonisti iz Like nasele Prigrevicu (350 obitelji), Čonoplju (500), Filipovo (500), Brestovac (800), Apatin (600), Sontu (150) i Doroslovo (100).
Za koloniste iz Dalmacije određena su sela Stanišić (1.330) i Riđica (670), a za one s Korduna Krnjaja (850), Bezdan (200) i Prigrevica (670).
Kolonisti iz Gorskog kotara trebali su naseliti Bajmok (450 obitelji), Bački Breg (50) i Kolut (500 obitelji) (Maticka.
Obujam i složenost kolonizacije,u nekim slučajevima i samovolja kolonista te prilike na terenu, koje nisu uvijek odgovarale zamišljenim planovima, za rezultat su imale manja odstupanja od predviđenih planova nadležnih tijela.“ Izvor: „Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji Vojvodine 1945.-1948.“, dr. sc Mario Bara.
Broj Hrvata se u Stanišiću počeo smanjivati od 1991. godine, tako da ih je na zadnjem popisu stanovništva od 2012. godine bilo 200.
Redoviti susret predstavnika hrvatskih kulturnih udruga u Stanišiću
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata (ZKVH) u suradnji s Hrvatskim nacionalnim vijećem (HNV) priredio redoviti radni susret s predstavnicima hrvatskih kulturnih udruga koji je održan u Stanišiću, u subotu, 25. studenoga 2017. Domaćin susreta je bio HKD „Vladimir Nazor“ iz Stanišića. Tema susreta koji je održan spredstavnicima hrvatskih kulturnih udruga bila je: „Razvijanje odnosa i suradnje institucija Republike Hrvatske s Hrvatima u Republici Srbiji“. Susretu su nazočili: državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas i savjetnik Milan Bošnjak, veleposlanik Republike Hrvatske u Beogradu Gordan Bakota, generalni konzul Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Subotici Velimir Pleša, zamjenik ravnatelja Hrvatske matice iseljenika Ivan Tepeš i Snježana Jurišić, rukovoditeljica Odjela za kulturu.
Razvijanje odnosa i suradnje institucija Republike Hrvatske s Hrvatima u Republici Srbiji
Obraćanje državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske gospodina Zvonka Milasa:„Središnji državni ured za Hrvate izvan RH brine o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, koji su u toj državi konstitutivan narod, o Hrvatima koji su nacionalna manjina u 12 europskih država i o Hrvatima koji su u iseljeništvu širom svijeta. Pružamo kontinuiranu potporu različitim programima hrvatskih institucija, ustanova i društava i želimo da različita pitanja koja se dugo vremena ne rješavaju budu na dnevnom redu kako bilateralnih susreta tako i razgovora koji se vode u međuvladinim odborima. Cilj nam je osnažiti hrvatsku zajednicu u ostvarivanju svojih prava, etničkoj, vjerskoj, kulturnoj i jezičnoj samosvijesti. Konkretno za 2017. godinu za Hrvate u Srbiji osigurano je 1,1 milijun kuna što je u odnosu na 2016. godinu povećanje od 70 posto. Znam da to nije dovoljno, ali mislim da je to pokazatelj kako razmišlja i u kom smjeru će djelovati Hrvatska Vlada u budućnosti“. Osigurana su sredstva za stipendiranje studenata pripadnika hrvatskog naroda izvan RH. Za studente iz Srbije koji studiraju u Hrvatskoj od studentske 2013./2014. godine osigurana je 21 stipendija u iznosu od 134.000 kuna. Nažalost, malo je prijavljenih Hrvata iz Srbije, te bi trebalo vidjeti što je uzrok tome. Sa Sveučilištem u Zagrebu dogovorena je kvota od 100 upisnih mjesta za Hrvate iz iseljeništva i hrvatsku manjinu koja vrijedi za sve studijske programe Sveučilišta u Zagrebu. Moramo zajedno naći načina da popunimo tu kvotu.
„Status hrvatske nacionalne manjine u Srbiji je od strateškog interesa kada je riječ o hrvatsko-srpskim odnosima, što je premijer Andreja Plenkovića ponovio prilikom poslednjeg susreta sa predstavnicima Hrvata iz Srbije. Inzistirat ćemo na standardima koje imaju i druge nacionalne manjine u Vojvodini i Srbiji. Moj dojam je da vaši sugrađani postaju svjesni da hrvatska nacionalna manjina nije remetilački faktor, već građani koji ovoj zemlji žele najbolje, ali isto tako žele imati prava koja imaju ostale manjine. Ravnopravnost u političkoj zastupljenosti, ravnopravnost u financiranju na području kulture, obrazovanja. To proizlazi iz Međudržavnog sporazuma, ali i Poglavlja 23. Nacionalne manjine moraju imati mogućnost utjecaja na Poglavlje 23 i zakonske propise koji će se donositi. Poslije nekoliko godina imam osjećaj da je sazrelo vrijeme u kome ovdašnja strana prepoznaje potrebu da podigne razinu prava nacionalne manjine u Srbiji. Neki znakovi već postoje, primjerice sredstva za kupovinu kuće Bana Jelačića, ali ima još puno toga što treba biti napravljeno. Za bilateralne odnose bitna su dva pitanja. Prvo su prava manjina i tu treba doći do pomaka, mi ništa drugo ne želimo već implementaciju Sporazuma. Drugo je pitanje nestalih - složeno, teško, emocionalno. Ali idemo rješavati otvorena pitanja. To ne znači blokadu Srbije, to samo znači da Hrvatska kao i ostale članice EU ima svoja pregovaračka stajališta koja mi u Briselu, a i bilateralno ističemo da ih Srbija treba napraviti. Pozivam predstavnike hrvatskih udruga da iskoriste priliku i uključe se u projekte prekogranične suradnje Srbija - Hrvatska koje financira Europska unija.“, kazao je ovom prigodom hrvatski veleposlanik u Beogradu Bakota.
Hrvati u Srbiji su najveća hrvatska nacionalna manjina
Ravnatelj ZKVH Tomislav Žigmanov je ovom prigodom rekao: „Hrvati u Srbiji su najveća hrvatska nacionalna zajednica u zemljama gdje su Hrvati nacionalna manjina i njihov broj veći je od ukupnog boja Hrvata u preostalih 11 europskih zemalja u kojima su Hrvati nacionalna manjina. Ta najveća skupina Hrvata živi u ekonomski najzaostalijoj državi što nas kandidira za najsiromašniju hrvatsku zajednicu na svijetu i k tome u nepovoljnom okruženju. Ali bez obzira na to, naša kulturna scena, primjerice kada je u pitanju nakladništvo, bogatija je od svih 11 ostalih autohtonih hrvatskih zajednica. Bez obzira na poteškoće, mi odgovaramo primjereno izazovima pred kojima smo, a izazov je sačuvati baštinu i razviti kulturne prakse, mladima prenijeti svijest o tome i pomoći im da se njihovi talenti što bolje ostvare“.
Zlatko Ifković