Susret s Antom K.

Nakon večere krenuo sam u šetnju u Planinu, iznad grada B.M. potražiti malo osvježenja. Za kraj rujna (bijaše jesen 1989.) dan je bio neobično vruć i, iako je još bio uveliko dan, po ulicama se vidjelo malo ljudi. Već od lipnja, od Miloševićevog vidovdanskog prijetećeg govora na Gazimestanu, Hrvati su malo izlazili iz kuća u slobodno vrijeme. Srbi su se naveliko spremali na ono što će doći, već su bili raspoređeni u čete i dobili su oružje – uz ono koje su sve već imali! Bili su – Srbi - vrlo veseli, veselili su se ratu i krvi, veselili su se konačnom obračunu s Hrvatima.

Zašao sam među «Podrumove» (to su vinski podrumi na ulazu u Planinu, iznad ceste Osijek-Pecs, a pripadali su ubijenim i protjeranim Švabama iza 1945., a poslije su adaptirani kao kuće za stanovanje) i pred jednom kućom ugledao sam Tonku, prijateljicu moje majke. Ispred kuće je sjedio stariji čovjek i odmah sam shvatio, prema mjestu gdje se kuća nalazila i Tonki, koja je nešto radila u dvorištu, da je to «onaj» šjor Ante K.

Tonka mu je bila druga žena i bila je prilično mlađa od njega. Za šjor Antu i njegovo «djelo» čuo sam već 1972. kada sam se doselio u Šbenik i počeo raditi u jednoj metalurškoj tvornici, od radnika iz okolice. Iako je bio malo prestrašen, šjor Ante je dosta dobro izgledao.

Sada ćemo se malo vratiti unazad, u ožujak 1946. godine (upravo mjesec mojega rođenja, nap. JHN), u selo Mirlović Zagoru, kod Drniša. Da vidimo što o jednom događaju iz te 1946. piše fra Ante Čavka, predratni drniški župnik u svojoj knjizi Drniška krajina:

.... U drniškome okrugu, u selu Mirlović Zagora, pred svojom kućom zvjerski je ubijen fra Paško Bačić, župnik. Njega je ubila šestorica «nadobudnih komunista». Izboli su ga nožima, a zatim na njegovo mrtvo tijelo nazidali «gromilu kamenja». Kad je stvar počela u javnosti poprimati negativne prizvuke, Komunistička se partija pokušala oprati od zločina iako je ona ubojstvo fratra i organizirala. «Pohapsila» je ubojice i organizirala navodno suđenje. Kad su ubojice vidjele da će ostati na cjedilu, jedan od njih izvukao je papir kojim mu Partija naređuje «da ubije fratra». Sud se našao u nezgodnu položaju. Zločinci su samo prividno suđeni te su se veoma brzo našli na slobodi. Jedan od njih, kako je bilo upisano u «Registar kazni» drniške policijske uprave bio je «za kaznu» izbačen iz «Partije»...

...Zanimljivi su i detalji komunističkih sitnih provokacija. Ubijeni fra Paško Bačić morao je prostor obične seoske «župne kuće» dijeliti sa «seoskom učiteljicom» jer njemu ne treba «tako velika kuća». Ona ga je na kraju i izručila ubojicama jer im je, po ranijem dogovoru i otvorila kućna vrata. Često se znalo događati da su u kućama župniku ostavljali samo kut sobe koje je mogao ograditi zastorom od krpe, a sve ostalo bilo je proglašavano «nacionaliziranim». Mjesecima tako živjeti s neprijateljski raspoloženim špijunkama, o kojima ništa ne znaš, a spavaju ti dva metra od tebe, danas je gotovo nepredočivo. Ipak, većina svećenika tog doba upravo je tako živjela. Molili su Boga da ih ne pretuku baš svaki dan. Tih se vremena i batina i strepnji dobro prisjećaju fra Stanko Brčić, prvi drniški poratni kapelan i fra Mirko Validžić, tadašnji župnik Promine....

...Pred deset dana ubijen je u Mirlović-Zagori župnik fra Paško Bačić. Da su sudjelovali u ubojstvu i neki odbornici sela. Dva odbornika uhapšena. Ovaj fratar da je bio simpatizer partizana (znači, džaba, ne opraštaju Crveni, op. JHN). Da je morao biti pogođen iz dvocjevke a onda kamenovan. Razlog ubojstva ne bi se znao. Ovo ubojstvo hrđavo je djelovalo među narodom, jer povoda ni uzroka nije bilo. Na 16/2 u Promini /Oklaj/ izbijen je također župnik na mrtvo ime. I ovoga da su istukli odbornici proti kojih da se je bio pritužio jer mu nisu htjeli dat određene deke. Vode se izvidi. Ovo su svakako teške prilike...

Odbornici-ubojice (Aužina, Živković, Kuač i još neki), kaoti osuđeni su na nekoliko godina zatvora. Naravno, nisu išli u zatvor, nego su ih komunističke vlasti otpravile na Sjever, u Vojvodinu i Baranju. Naš Ante K. dospio je u Baranju, u selo Branjin Vrh, pored Belog Manstira (danas je dio grada B.M.). Dali su im švabske kuće i zemlje, i dobra radna mjesta. Tako da je Ante K., kao vjerni i zaslužni član Partije, postao direktor poljoprivredne zadruge u Branjini. U ono vrijeme biti «direktor poljoprivredne zadruge» bilo je vrlo unosno radno mjesto.

Ante K. je u Branjin Vrh stigao sam, naime nije ga htjela pratiti supruga koja je ostala u selu. Poslije nekoliko godina ponovno se oženio za jednu djevojku, prilično mlađu od njega, iz svojeg sela, rečenu Tonku, i s njom je imao dvije kćeri.

Kada je sredinom osamdesetih išao u «zasluženu» mirovinu, veliku kuću, koju je «stekao» u Branjinu Vrhu, ostavio je jednoj kćerki, dok je druga s mužem živjela i radila u Njemačkoj. On i supruga kupili su kućicu u Podrumovima i preselile se u Beli Manastir. Kućica je bila oko 200 metara zračne linije (hodom dosta više) udaljena od kuće moje majke. Kada su se upoznale, moja je majka po Tonki slala pakete u Šibenik, kada je išla kod brata u Mirlović Zagoru. Ante K. nije nikada došao na mjesto zločina. Je li to bila nečista savjest, kajanje? – ne vjerujem. Je li se nečega plašio? - ne vjerujem.

Prije će biti da su mu komunisti zabranili dolazak.

***

Evo nas opet u rujnu 1989. godine.

Kada me ugledala Tonka, dođe do kapije i pozva me u kuću. Naravno, u kuću druga Ante K. nisam htio ući i zapodjene se ovakav razgovor:

- Ante, ovo je sin bake Matije, koji živi kod Šibenika, on radi zajedno sa tvojim sinovcem Markom i mojim bratom Stipom – reče Tonka.

Priđe šjor Ante, rukovasmo se, i zapita me kako je u Šibeniku, idem li kada u Mirloviće itd.

- Nu, kako ste šjor Ante – pitam ja.

- Što se zdravlja tiče, nije loše – odgovori on – nije loša ni penzijica, imamo malo bašče, a i kćeri iz Branjin Vrha i Njemačke malo pomognu i prođe se. Ali, nije dobro!

- A što nije dobro, šjor Ante – rekoh ja, sluteći na što on smjera.

- Nije dobro, Braco, pobit će nas!

- A tko će pobiti i koga – odgovorih ja.

- Pa Srbi, nas Hrvate, zar nisi čuo kako Milošević prijeti, a i ovi domaći već su se naoržali i samo čekaju znak- reče Ante K.

- E šjor Ante – rekoh ja – sada je malo kasno. Niste mislili ono prije, prije mnogo godina kada ste vjerno svašta radili radili za partiju i Srbe?

Shvatio je šjor Ante da sve znam. Nije se naljutio a i ja sam kretao u Planinu, da me ne uhvati mrak. Gorko se nasmijao, zaprijetio mi je od šale prstom i otišao u kuću.

I imao je sreće - opet. U proljeće 1990. je umro, tako da nije doživio strahote srpskog progona u Baranji. Žena Tonka i ona kći iz Branjinog Vrha su morale pobjeći pred srpskim nožem u Njemačku, kod druge kćeri. Sve su im opljačkali i kuće devastirali. Vratli su se 1998. u ono što im je preostalo od kuća. I život se mora nastaviti – do idućeg srpskog izljeva zla.

Josip Hečimović Nikšić