Krvavi tragovi Broza F. Josipa (1/4)

 

Josip F. Broz, jedan od najvećih – uopće - zločinaca u povijesti čovječanstva (imajući u vidu broj stanovnika na prostoru gdje je «djelovao»), poznat pod kodnim kominterninim imenom TITO, gotovo da se nalazi pred potpunom rehabilitacijom i zaboravom svih zločina koje je počinio na prostorima bivše Jugoslavije; zločina koje je počinio tijekom svoje duge i krvave komunističke karijere. Naročito je nakazna i apsurdna puzeća rehabilitacija toga zločinca među Hrvatima u Hrvatskoj, jer je upravo Tito ubio najviše Hrvata. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, na mnogim «Križnim putovima» i za vrijeme njegove strahovlade do 1990. godine. U okupiranoj Kraljevini Jugoslaviji komunisti, predvođeni J. Brozom te naredbom Kominterne, poveli su krvavi građanski da bi došli na vlast; što se na kraju i dogodilo sporazumom Zapadne koalicije i Staljina.

U ratu svih protiv sviju poginulo je preko milijun ljudi, pretežno Hrvata i Bošnjaka-muslimana, a da bi na kraju upravo Hrvati ispali en masse «genocidan narod», što ispaštaju i danas. Taj krvavi rat pretežno se vodio na području pod talijanskom okupacijom, dakle na području Pavelićeve NDH to jest na hrvatskom etničkom prostoru, da bi se krajem rata «znatnije uključili» Srbija, Slovenija i Makedonija. Glavni cilj partizanskih snaga (i četničkih, jer su oni bili prirodni saveznici i gotovo istog etničkog sastava) bila je NDH i Hrvatski narod. Pa i sâm komunistički krvnik Milovan Đilas, najbliži Titov suradnik (dok nije pao u nemilost), mnogo puta je izjavljivao da «nema Jugoslavije bez Hrvatske». To je ponovio i Titov učenik, Slobodan Milošević, ali je prije pustio Sloveniju da «ode iz Jugoslavije».

Zasluga «najvećeg sina Hrvatskog Zagorja» je i rat koji su Srbi poveli protiv Hrvatske 1991. godine (što je, zapravo, bio samo nastavak onoga rata od 41. do 45.) i što je zanimljivo: vodio se opet na istom prostoru. U ovomu feljtonu pokazat ćemo kakav je bio «drug Tito» prema svojim najbližim suradnicima-komunistima i koje je sve likvidirao da se dočepa vlasti, jer mu je to bio glavni cilj u životu. Još uvijek nisu otvoreni svi arhivi (vjerojatno nikada i ne će biti) koji bi pokazali i dokazali svu zločinačku ćud Josipa F. Broza. Vidjet će se u ovomu feljtonu kako krvoločan prema «svojim crvenim drugovima», pa se iz toga može izvući zaključak kakav je tek bio prema «klasnom neprijatelju». Trebalo bi da razni Fumići, Pusići, Puhovski, Račani i slična fukara malo pogledaju, iako oni to dobro znaju, kakav im je bio njihov «antifašist». Prije nego pređemo na moskovske godine «druga Tita» zanimljivo bi bilo razmotriti metamorfozu kroz koju su prošli komunisti padom Berlinskog zida i, navodnim, nestankom komunizma kao ideologije. Ili kako su Račan i drugovi postali demokrati i proeuropejci, protiv kojih su se do 1990. borili svim sredstvima.

Komunistička preobrazba

Neki se pitaju kako se moglo dogoditi da komunisti iz bivšeg tzv. istočnog bloka takoreći «preko noći» napuste svoju staru ideologiju boljševizma i prihvate liberalnu demokraciju i kapitalizam. Promjena, prelazak, zbio se munjevito i toliko temeljito da danas skoro da i više nema onih starih, «pravih» komunista koji bi se zalagali za boljševički sustav vladavine kakav je postojao u raznim zemljama od Oktobarske revolucije do 1990., barem ih nema na području Eurazije (Kina, NDR Koreja, Kuba i slični, posebni su slučajevi). Nekadašnji fanatični pristalice državnog, društvenog i sličnih, neprivatnih, vrsta vlasništva, ljuti neprijatelji kapitala, prometnuli su se u fanatike (neo)liberalne ekonomije, obožavatelje «liberalnog i pluralnog zapada», čiju «dekadenciju» su do jučer prezirali. Kako se to dogodilo? Znači li to da komunisti zapravo nikada nisu bili komunisti, nego tek gomila oportunista koji su se prilagođavali trenutnoj konstelaciji snaga u društvu da bi došli do nekog osobnog probitka?

Nedvojbeno je bilo i takvih, no nije logično pretpostaviti da su svi bili takvi, jer nijedna ideologija ni pokret ne može se temeljiti samo na karijeristima. Prije će biti da takav nagli prijelaz ima neke veze sa samom biti komunizma-boljševizma, zapravo u tzv. dijalektici povijesti. Marx i njegovi sljedbenici razvili su osebujnu filozofiju povijesti po kojoj postoji neka pravilnost, zakonitost u smjeni povijesnih razdoblja. Svako od tih razdoblja bilo je karakterizirano određenim vladajućim vrijednostima (teza), kojima su se kao nužna suprotnost javljale oprečne težnje (antiteza). Stalno sukobljene teza i antiteza s vremenom bi dale novu sintezu, što bi značilo propast staroga i nastanak novoga (doba, uređenja i sl.) Ta sinteza opet bi se nužno podijelila na tezu i antitezu itd. To je načelo koje se zove potiranje suprotnosti. Neki novi, revolucionarni impuls društvu (antiteza vladajućim vrijednostima) uzrokuje pad vladajućeg sustava, stvara «novo društvo.» To novo društvo ima nove vrijednosti, ali je ostalo ponešto i od starog.

Zatim nakon nekog vremena opet dolazi neka revolucija koja gura naprijed, ali nakon nje i dalje ostaju elementi starog društva, s tom razlikom što je sada to novo društvo mnogo naprednije nego što je bilo nakon prethodne revolucije. Takvu strategiju mogli bismo nazvati dva koraka naprijed, jedan korak natrag. Takvu dijalektiku povijesti marksisti nisu sami izmislili, preuzeli su je od najvećeg imena njemačke klasične filozofije, Hegela, oca tzv. objektivnog idealizma. Samo što su marksisti Hegelovu teoriju obrnuli stavivši na mjesto objektivnog duha materiju. Moguće je da se arhitekti svjetskog poretka služe tom hegelijanskom dijalektikom da bi vodili cijeli svijet putem «napretka i sreće», «svjetskog mira i suradnje» (fraze zajedničke komunistima i liberalnim demokratima), postupno, manjim koracima radi velikog cilja, a to je ostvarenje (navodne) sreće za sve, svjetske vlade, raja na zemlji (sve «neposlušne» trebalo bi eliminirati, uključujući i doslovno fizički), u kojem bi se dokinule sve razlike (klasne, rasne, nacionalne, vjerske itd.)

Krajem 80-ih godina 20. stoljeća u krugovima svjetskih centara moći sazrelo je uvjerenje da je komunizam, taj njihov izum koji je služio da bi se napredak (kako ga oni shvaćaju) doveo u zaostalije dijelove svijeta, poslužio svojoj svrsi i da ga treba zamijeniti nekom višom, «naprednijom» formom društva. Došlo je vrijeme da se teza i antiteza spoje u novu sintezu. Organizirane su cirkuske tzv. baršunaste i tko zna u kakvim bojama oslikane revolucije, ishod kojih je bio dovođenje na vlast drugih, liberalnijih frakcija komunističke partije, umjesto onih koje su do tada bile na vlasti, «prerigidnih.» Te nove frakcije reformiranih komunista (raspoređene u razne stranke, najčešće socijaldemokratske, ali ponekad čak i u «desne»!) prihvatile su višestranačje, privatno vlasništvo, ubrzanu privatizaciju sveg državnog vlasništva (njihovi članovi i klijentela postali su i formalnim vlasnicima poduzeća kojima su prije upravljali kao direktori), neoliberalni kapitalizam (što u njihovoj interpretaciji obično znači uništavanje tvrtki i otpuštanje radnika), strani kapital, liberal-demokratsku frazeologiju itd. Uz to su promijenili i gospodara. Sada su svi fanatično za ulazak u EU i NATO, slušaju naredbe iz Bruxellesa i Washingtona (novi centralni komitet). Nije Zapad pobijedio komunistički blok, nego je došlo do sinteze. Bivši Zapad danas je prepun kulturološkog marksizma (multikulturalizam, feminizam, itd.), dok je bivši Istok prihvatio ekonomski nauk neoliberalizma i socijal-darvinizam. Sasvim u skladu marksističke dijalektike, dotrajali boljševizam zamijenjen je novim, još «naprednijim» oblikom društva na putu prema raju zemaljskom.

Tamni sjaj krune Josipa F. Broza

Smrt u tri etape

Na najvažniju funkciju u svom životu Josip Broz je došao na veoma problematičan način: likvidacijom desetina svojih najistaknutijih partijskih drugova i prijatelja. Tek nakon pada komunizma u moskovskim arhivima došlo se do prvih krvavih tragova Broza Josipa. Serijom istraživanja u moskovskim arhivima, moskovske "Novosti" su to prije 12-13 godina prve nagovijestile, a sada poslije novog tek okončanog istraživanja u Moskvi u prilici su da to definitivno i dokažu. Izbor za šefa KPJ, što mu je kasnije omogućilo da postane i doživotni predsjednik bivše Jugoslavije, ostvaren je tek kada su u bivšem SSSR pobijeni praktično svi raniji generalni sekretari KPJ i svi njegovi konkurenti u borbi za komunistički preijesto Jugoslavije. Ta sudbina je pogodila i njegovog prethodnika Josipa Čižinskog, za kojega je Broz još dvije godine prije njegova streijeljanja rekao dvojci pripadnika NKVD-a u Kominterni, centrali svih svjetskih KP, Ivanu Karaivanovu i nekom Jakuboviču, da je Čižinski vlastoljubiv i da mu je nešto sumnjiv. Da bi toga istog čovjeka i prije i poslije, sve dok u Moskvi nije likvidiran, nazivao svojim "dragim drugom i prijateljem".

Da bi Broz postao vođa KPJ većina njegovih rivala morala je umirati dva, neki i tri, pa i četiri puta. Prvi put kada su ih agenti Staljinove tajne policije potpuno nevine strijeljali, drugi put kada je šefovima te policije davao krajnje negativne izjave o njima. Tim strogo poverljivim dokumentima, pisanim agenturnim riječnikom, on je u biti ovjeravao smrtne presude onih Jugoslavena koje su Staljinovi prijeki sudovi već bili osudili i prizivao tragični kraj onih svojih zemljaka kojima će montirani sudski procesi biti tek organizirani. Treći put su umrli ožujka 1939. godine, kada ih je Tito, što pred njihovu smrt, što posmrtno, izbacio iz KPJ, a četvrti put to im se dogodilo 15-20 godina kasnije, kada ni poslije Staljinove smrti i njihove amnestije u SSSR nije ništa ozbiljno učinio da ih i on rehabilitira i oslobodi od svojih iskonstruiranih optužbi.

Povrh svega, Tito je trčeći za jugoslavenskom komunističkom krunom ožujka te iste 1939. godine povukao i jedan još problematičniji potez. Potjerao je iz KPJ i nekoliko desetina Jugoslavena koji su u "najnaprednijoj zemlji na svijetu" tada bili samo osumnjičeni da Staljinu nisu "bezgranično vjerni i odani", a svi će oni poslije te odluke Josipa Broza u SSSR biti strijeljani, dakako čim "najveći sin naših naroda i narodnosti" javi Moskvi da je i njima zauvek zalupio vrata KPJ. Nazvao ih je štetočinama, a oni su u Lenjinovoj i Staljinovoj postojbini bili samo neosnovano uhapšeni. Petnaestak godina kasnije i oni će u SSSR biti rehabilitirani, a Tito im to ne će omogućiti do kraja svojega života, a njegova partija ni do njezinog raspada 1990. godine. Ova nezaobilazna epizoda iz Titovog života predstavljala je jednu od najvećih tajni u povijesti KPJ. Ta će tajna nadživjeti ne samo Tita i njegovu Partiju, već i njegovu državu.

Povratak uljeza

Višestruka smrt nije mimoišla nijednog od njegovih nekada najboljih drugova, bivšeg sekretara CK KPJ Vladimira Ćopića. Tito i Ćopić su se poznavali više od 15 godina, i jedan drugog su smatrali veoma bliskim prijateljima. Prvi put su se sreli još u Prvom svjetskom ratu, kada su kao austrougarski podanici ratovali protiv Rusije, gde su obojica i zarobaljeni. Tu im se putevi, nakratko, razilaze. Ćopić se odmah pridružuje Lenjinovim boljševicima i sudjeluje u njihovom listopadskom veleprevratu 1917. S nekolicinom Jugoslavena u Rusiji formira i prvu jugoslavensku komunističku organizaciju, koja je bila dio sovjetske boljševičke partije. Ćopić uskoro sa stotinama austrougarskih Srba, Hrvata i Slovenaca iz Rusije kreće u proboj Solunskog fronta i osnivanje Jugoslavije, a Broz radije ostaje u ruskom zarobljeništvu. Zbog toga se Ćopić 1918. u domovinu vraća kao osloboditelj Jugoslavije, a Tito dvije godine kasnije stiže kao uljez sa zarobljenim austrougarskim vojnicima u jednom teretnom vagonu. Ćopić ubrzo postaje lider tek formirane KPJ, komunistički poslanik tek osnovane jugoslavenske države, a Broz niži sindikalni i potom srednji komunistički funkcionar. Jedno vrijeme u Zagrebu surađuju gotovo svakodnevno, a onda im se putovi opet razilaze. Ćopić odlazi u zatvor, odakle ga u bolnicu prebacuje Miroslav Krleža, a Broz traži u unutrašnjosti1. Ćopić iz bolnice bježi u Moskvu, gdje ostvaruje zavidnu komunističku karijeru. Bio je instruktor Kominterne pri CK KP Čehoslovačke, predstavnik KPJ pri Kominterni, pa komandant Petnaeste angloameričke brigade "Linkoln" u španjolskom građanskom ratu.

Briljanti za vjernost

Tito se Moskve dokopao tek desetak godina kasnije i u njoj, zahvaljujući upravo Ćopiću, postao ono o čemu je dugo maštao. Kad mu je komunističko vodstvo Jugoslavije prepustilo da praktično sam procijeni treba li Tito raditi u jednoj sindikalnoj komunističkoj organizaciji u Moskvi ili u "štabu svjetske revolucije" u Kominterni, Ćopić je učinio sve da njegov stari drug dobije mnogo probitačnije mjesto referenta odeljenja Kominterne za Balkan. Samo nekoliko dana po dolasku na ovu funkciju Broz uspostavlja bliske, strogo poverljive, veze s rezidentima sovjetske tajne policije, koji u njegov kadrovski dosije upisuju ocjenu: "Zaslužuje naše povjerenje". Tri godine kasnije, u proljeće 1938, Tito se revanšira Ćopiću, preporučujući ga za članstvo u novom rukovodstvu KPJ, koje je Moskva trebalo formirati poslije likvidacije Josipa Čižinskog izvršene 1. studenog 1937. - Dokazao je svoju spremnost za žrtve i odanost firmi2 - piše Tito podrazumijevajući pod firmom Partiju. Pet mjeseci kasnije, u rujnu 1939. godine, Ćopić na poziv Kominterne i Titov nagovor dolazi u Moskvu, gdje se dvojica partijskih drugova još više zbližuju. Zajedno su u čuvenom Kominterninom hotelu "Luks", zajedno na sastancima u Kominterni na kojima Tito gaji potajnu nadu da bi mogao zasjeti u fotelju generalnog sekretara CK KPJ.

Tih dana Moskva odlučuje da provjeri Titovo baratanje osnovnim staljinističkim dogmama i naređuje mu da s ruskog na srpski, hrvatski i slovenski jezik prevede Staljinovu bibliju ("Historija Svesavezne komunističke partije (boljševika)"). Zazirući od ovog delikatnog zadatka Tito traži pomoć svog iskusnijeg druga, koji je, pored ostalog, od njega znatno bolje poznavao i ruski jezik. Ćopić molbu prihvaća i nesebično mu pomaže, nu jednog dana, u studenom 1938. godine, taman kad su završavali prijevod te knjige, Titovi poznanici iz NKVD iznenada uhićuju njegovog starog druga. Uhićenje je izvršeno na prepad, u sobi 58 hotela "Luks". Nekoliko dana kasnije Tito za prijevod ključnog djela boljševičke utopije dobiva izuzetno visok honorar od koga je u jednoj moskovskoj zlatarnici kupio skupocjeni briljantski prsten3. S prstenom na ruci on uskoro kreće u Jugoslaviju, a Ćopić ostaje u jednom moskovskom zatvoru čekajući hoće li ga netko uzeti u zaštitu. Po dolasku u Jugoslaviju Tito ga proglašava štetočinom i izbacuje ga iz KPJ. Mjesec dana poslije ove njegove odluke Vladimir Ćopić je strijeljan u Moskvi. U jesen 1938. Broz se u Moskvi svojski bori da zasejdne na komunistički prijesto. Tada su samo u jednom danu u "prvoj zemlji socijalizma" iznenada uhićena trojica Jugoslavena. Pored bivšeg šefa KPJ Vladimira Ćopića, kojega su Staljinovi agenti praktično oteli u Titovom prisustvu, slobode su lišeni i jugoslavenski Nijemac Vilim Horvaj i učitelj Janko Jovanović. Vilim Horvaj je rođen 1901. u Beloj Crkvi i bio je visoki funkcionar komunističke omladine Srbije i Hrvatske. Posle bijega iz Jugoslavije živio je u Beču, Berlinu i Moskvi, gde je postao jedan od istaknutih povjerenika svjetske Komunističke omladinske internacionale.

Uhićenje usred redakcije

Horvaja su njegovi partijski drugovi zvali Milan Belić, dok mu je moskovski pseudonim bio Stepan Antonovič Švarcman. Uhićen je 3. studenog 1938. na radnom mjestu kontrolnog urednika izdavačkog poduzeća "Strani radnik". Strijeljan je 19. travnja 1939. godine, čim je Tito obavijestio Kominternu da ga je izbacio iz KPJ i proglasio izdajnikom. Ista sudbina zadesila je i učitelja Janka Jovanovića. Kao vođa mačvanskih komunista 1935. upućen je na školovanje u Moskvu, a slijedeće godine odlazi u Španjolsku, gdje se bori protiv Franka. Uhićen je 3. studenog 1938., samo nekoliko tjedana nakon povratka u Moskvu. I on je stanovao je hotelu "Luks". Likvidiran je 19. travnja 1939. godine, točno mjesec dana nakon što ga je Tito optužio za veze s "klasnim neprijateljem".

Prepoznatljiv stil

Dva tjedna poslijee Horvaja i Jovanovića, dok se Tito još nalazio u Moskvi, agenti Staljinove tajne policije su na prepad uhitili i bivšeg generalnog sekretara KPJ Jovana Mališića. Biografija ovog crnogorskog ljevičara mnogo je bogatija od Titove. Rođen je 1902. u Danilovgradu i član je KPJ od njezinog osnivanja. U zemlji je završio učiteljsku školu, a 1927. u Lenjingradu je okončao studije na Vojnopolitičkoj akademiji Crvene armije. Devet godina kasnije bio je šef katedre filozofije na Inženjersko-tehničkoj akademiji u Moskvi. S te dužnosti otišao je u Španjolsku, a po povratku u Moskvu 1938. bio je raspoređen u jedan od najvažnijih dijelova Kominterne, u njezino Kadrovsko odjeljenje. Uhićen je 16. studenog 1938. kao Ivan Pavlović. Stradao je istog dana, 19. travnja 1938, kad i Horvaj i Jovanović, mjesec dana poslije odluke Tita i petorice njegovih pomagača da ga uklone iz KPJ i optuže za "obezglavljivanje pokreta radničke klase Jugoslavije". U donošenju ove i svih drugih povijesnih odluka o onima koji su "gore sjeli", Titu su asistirali Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš. Rezidentima Staljinovog NKVD Tito je skrenuo pažnju na Mališića još dvije godine ranije, 31. kolovoza 1936., kada im je u povjerenju rekao da je ovaj njegov partijski drug "sklon avanturizmu" i da ispoljava ono što je Titu samo kod drugih smetalo, "težnju da postane vođa". U agenturnom maniru Broz je tada, prije odlazka iz prve misije u Moskvi, o Mališiću rekao i ovo:

- Za vrijeme mog boravka u Moskvi i razgovora sa njim, nije ispoljavao nezadovoljstvo rukovodstvom KPJ, može biti iz nekih razloga.

A onda još slikovitije:

- Bez obzira na sve naše zahtjeve da o tome u pisanom obliku napiše izjavu, on je to izbjegavao.

Mjerenje karaktera

Niti mjesec dana po Titovom dolasku u Moskvu (da moli Kominternu da ga postavi za novog povjerenika za Jugoslaviju), u jednom selu u blizini Moskve, 19. rujna 1938. godine, uhićen je jedan od najistaknutijih jugoslavenskih ljevičara Radomir Vujović. Ovaj visokoobrazovani intelektualac, rođen 1895. godine u Požarevcu, školovao se na Sorboni. Tita je poznavao i s njim blisko surađivao još od 1928, kada su se zajedno našli u zatvoru u Lepoglavi. Vujovićevo ime imalo je znatno veću težinu u komunističkom svijetu od Titovog. Dok je Tito bio provincijski partijski funkcionar Vujović je bio šef Komunističke omladine Balkana, predstavnik KPJ u Kominterni i organizacioni sekretar KPJ. Dvije godine prije njegovog uhićenja, Tito je zahvaljujući svojim vezama NKVD-u bio u poziciji da im Vujovića, kao Franca Dmitrieviča Lihta, preporuči za "rukovodeće poslove u našoj Partiji", ali im je već tada signalizirao na "negativne osobine njegovog karaktera": - To su mekoća i neodlučnost, što se djelomično objašnjava njegovim fizičkim osobinama. U to vrijeme Vujović je bio pomoćnik urednika izdavačkog sektora Kominterne, a u trenutku uhićenja (20. studenoga 1938.) radio je u Izdavačkom poduzeću za književnost na stranim jezicima i u Svesaveznom komitetu za radio-stanice. Dva mjeseca kasnije Tito napušta Moskvu i odlazi na Bohinj, da sa petoricom svojih pomagača sve Jugoslavene koji su u SSSR već bili pobijeni, ali i sve koji su u ta mutna vremena u toj zemlji bili samo osumnjičeni, optuži za "varanje Kominterne". Da im on presudi i zapečati sudbinu. Čim je do Moskve stigla vijest da je i njega isključio iz KPJ, Radomir Vujović je strijeljan 19. travnja 1939. godine.

Netko mora

Titov dolazak u Moskvu 1938. godine da se uključi u borbu za novog Staljinovog izaslanika za Jugoslaviju, omogućio je visoki sovjetski obaveštajac Josip Kopinič. - Ne može se ovako živjeti - rekao mu je Tito jednog srpanjskog dana 1938. u Parizu. Žaleći mu se da još nije dobio sovjetsku vizu, Tito je molio Kopiniča: - Budući da si ti jedini koji imaš sovjetski pasoš i možeš ići u Rusiju kad hoćeš, molim te idi gore i pobrini se za tu vizu. Posije toga Kopinič je, prema vlastitom priznanju, "sa 200.000 franaka u džepu" otišao u Moskvu i javio se generalnom sekretaru Kominterne Georgiju Dimitrovu. - Vize daju Rusi - rekao je Dimitrov i nastavio: - Ja bih želio da Valter (Tito) dođe, da raspravimo sve te stvari. Netko na kraju krajeva mora da se imenuje za šefa Partije, pa da vidimo je li to Valter ili neko drugi.

[1] Odlazi raditi u jedan mlin u Sveto veliko Trojstvo, u blizini Bjelovara, gdje je ostao tri godine. Tu mu je u umrlo dvoje, od troje, djece koje je imao s Ruskinjom Pelagijom Belousovom.

[2] Slično ostalim tajnim organizacijama (mafija, masoni i sl.) i komunisti upotrebljavaju šifrirana imena, često – poput sicilijanske mafije – uzeta iz obiteljskog riječnika:otac, sin, djed, stari itd.

[3] Čitav život, kao kakav nouveau riche, se kitio zlatom i prstenjem, bijelim odijelima i luksuznim automobilima itd. )

Kraj prvog nastavka

Josip Hečimović Nikšić
Hrvatsko slovo

{mxc}


Pet, 15-11-2019, 05:38:47

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.