Svaštara 
Kalkulator
Pacman
Udruga 
Upute
Slučaj Jagodnjak
Kada su u pitanju skandalozni događaji u baranjskom selu Jagodnjak i četničkih aktivnosti ravnatelja tamošnje osnovne škole, zadarskog četnika Ležaje Milovana, hrvatski mediji djeluju s distancom, neutralno, kao da se to događa u nekoj drugoj zemlji, tko zna gdje. Napaćena Baranja, svedena kao prirepak slavonskoj županiji, je potpuno isključena iz medijske pozornosti agramerskih novinara, valjda da bi se zaboravili mnogobrojni srpski zločini koji su se tamo dogodili u posljednjem ratu. Dobiva se dojam kao da se Baranja želi predati Srbima - ili što? Treba se samo sjetiti kako su prije nekoliko godina slali iz Zagreba, iz Zavoda za mirovinsko osiguranje, pisma u selo Čeminac, pored Belog Manastira, s oznakom “Srbija”. Toliko o “hrvatskoj metropoli”.
Zbog svega ovoga želio bih više reći o tome što se to zbiva (i zbivalo) u Baranji, budući da o tome dosta znam, jer sam imao krvavu nesreću da tamo ostavim veći dio svojega života.
Baranja
Dvije trećine povijesne pokrajine Baranje nalazi se u Mađarskoj (površina 4541 čtv. km; administrativno sjedište Pecs /Pečuh/), dok se jedna trećina (1147 čtv. km) nalazi u današnjoj Hrvatskoj i smještena je u između Dunava i ušća Drave u Dunav, s administrativnim sjedištem u Belom Manastiru. Nakon Drugog svjetskog rata, partizanska vlast je likvidirala ili protjerala gotovo sve Nijemce (Švabe), starosjedioce Baranje od početka XVIII. stoljeća, a na njihova mjesta i imanja dovela Srbe iz “pasivnih krajeva” (Lika, Dalmacija, Istočna Hercegovina, Zapadna Bosna, Zapadna Slavonija) i, za ravnotežu bratstva i jedinstva, stanovnike Hrvatskog Zagorja i Međimurja. Nakon što su ti “kolonisti” (takvo im je bilo službeno ime) poslije petnaest godina mogli prodati imanja, Srbi su se počeli masovno naseljavati u Belom Manastiru. Iako su Srbi u poslijeratnoj Baranja činili 12 % stanovništva Baranje, vlast je doslovno bila u njihovim rukama. Posebno su se po četničko-partizanskoj propagandi isticali stanovnici Jagodnjaka.
Jagodnjak
Jagodnjak, prije Drugog svjetskog rata pretežno naseljen Švabama, postao je široj javnosti poznat nakon što ga je 23. travnja 1991. “posetio” četnički vojvoda Vojislav Šešelj i s mitinga, na kojem se okupila cjelokupna baranjska velikosrpska krema, održao poznati prijeteći govor, najavljujući Hrvatima pokolj. Staro ime mjesta Jagodnjak je Kácsfalu, u narodu Kačvala ili Kačfala. I sâm Beli Manastir je 1918. dobio to srbizirano, ekavizirano ime; dok mu je pravo ime bilo Pélmonostor (prema mađarskom feudalcu Pelu iz XIII. stoljeća, koji je dopustio da se na njegovom imanju izgradi samostan – dakle Pelov samostan), narodski Monoštor ili Pelmonoštor. U “istom paketu” te 1918. Srbi su pokušali Bjelovar pretvoriti u Belovar a Osijek u Osek. Uspjelo im je samo u Belom Manastiru.
1946. godine u Jagodnjak su komunističke vlasti naselile banijske vlahe-Srbe, većinom iz okolice Gline. Ti “Banijaši” iz Jagodnjaka su sve vrijeme provodili teror i ni jedan Hrvat, a i razuman Srbin, nije išao u Jagodnjak. Prema svjedočenju Milna G. kada su se doselili Banijaši prvo su uništili švabsko groblje. Kako bi se izbrisao trag švabskog postojanja.
Iz toga Jagodnjaka regrutirali su se najekstremniji četnici za vrijeme rata 91./95. i tu su bili smješteni dalekometni topovi za razaranje Osijeka. Nakon mirne reintegracija gotovo svi četnici su ostali, a tu je ravnateljsko mjesto dobio Milovan Ležaja. Koji, kako vidimo, provodi velikosrpsku politiku kao da se nije ništa dogodilo - sileći ono malo preostalih Hrvata i Nijemaca. "da uče srpsku školu".
Milovan Ležaja
Zadarski četnik Milovan Ležaja 1977. godine završio je učiteljsku školu u Zadru, te opet u Zadru Pedagoški fakultet 1982. godine. Nije mi poznato gdje je radio u Zadru do 1991. godine, odakle je morao bježati misleći da će ga “nova hrvatska vlast” (moš’ mislit’) suditi zbog zlodjela koja je učinio u Zadru. U srpnju 1991. pojavio se u Belom Manstiru i nasilno se uselio u kuću Ane Sigetac (Rade Končara 23; danas ulica Domovinskog rata 23). Samohrana majka Ana Sigetac, s bolesnom kćerkom, morala je s “najlon vrećicom” otići u Osijek. Vratila se u Beli Manastir 1998. godine, ali ne u svoju kuću. Poslije vratolomija s OSCE-om uspjela se ipak useliti u kuću, dok se Ležaja preselio preko puta u kuću odbjeglog četnika Milovana Urukala, zvanog Mile Lemić, Domovinskog rata 18. I sam Lemić ga se jedva riješio i sada Ležaja stanuje negdje u Belom Manastiru, a svaki dan putuje u desetak kilometara udaljeni posao u Jagodnjak. Za vrijeme okupacije je bio strah i trepet za SVE STANOVNIKE KONČAREVE ULICE. Da bi ga nova “hrvatska država” za nagradu postavila za ravnatelja osnovne škole u Jagodnjaku.
U nastavku se može pročitati kako je o cijelom slučaju izvijestio Glas Slavonije.
“...a mjesec dana nisu im bile osigurane knjige za strani jezik - navode, nastavljajući kako se ravnatelj svim silama borio protiv uvođenja razrednog odjela na hrvatskom jeziku, pozivajući se na školski statut. Tvrde kako su djeca nesrba prisiljena čitati ćirilicu, a čak i resorne ustanove ostale su nijeme na njihove molbe da u školi, uz bistu Vuka Karadžića i sliku svetog Save, budu postavljene bista i slika nekih hrvatskih velikana. Žale se i na šikaniranje nastavnika hrvatske nacionalnosti kojima se navodno prijeti neprodužavanjem ugovora. Stranu roditelja drži i Renata Kačuvenda, razrednica jedinog višeg razreda (5.a) na hrvatskom jeziku, koji polazi šest učenika.
- Želim samo rad prema planu i programu - tvrdi, potvrđujući priču o šikaniranju i prijetnjama ravnatelja, s kojim je “na ratnoj nozi”. Kaže kako je spremna raditi i s učenicima šestih, sedmih i osmih razreda koji izraze želju za pohađanjem nastave na hrvatskom jeziku, a pouzdano zna da ih ima. Vraćajući se na razdoblje uoči početka školske godine, roditelji ističu kako je ravnatelj u prepisci s ministarstvom predlagao da djeca koja žele nastavu slušati na hrvatskom jeziku odu u OŠ Čeminac, što nazivaju pokušajem etničkog čišćenja koje su već jednom doživjeli.
- U novinama pripadnika srpske nacionalne manjine, ravnatelj i Zajedničko vijeće općina, s Draganom Crnogorcem na čelu, prijete da neće i ne može biti formiran odjel za nastavu na hrvatskom jeziku jer je škola u Jagodnjaku samo za pripadnike nacionalne manjine. Po njima, Hrvati ne mogu učiti u svim dijelovima svoje države svoj jezik, već samo tamo gdje to odgovara ZVO-u i ravnatelju Ležaji - podvlače, pokazujući svojevrsnu peticiju za smjenjivanje ravnatelja koju je potpisalo 16 osoba. S problemom jagodnjačke škole bavila se i viša prosvjetna inspektorica Sofija Glavaš. U obrazloženju rješenja u kojem naređuje organiziranje nastave na hrvatskom jeziku, a koje datira s 20. rujna, navodi da ravnatelj škole nije poduzeo ništa kako bi organizirao nastavu u petom razredu na hrvatskom jeziku sve do intervencije jednog roditelja.
- Ravnatelj nije namjeravao omogućiti pohađanje nastave na hrvatskom jeziku učeniku petog razreda (koji je nastavu na hrvatskom slušao i u nižim razredima iste škole), jer da mu je to bila namjera, krajem lipnja ili početkom srpnja resornom uredu prijavio bi potrebe za učiteljima - stoji u rješenju više prosvjetne inspektorice. Zanimljivo je kako je Ležaja na vrijeme prijavio jedino potrebu za stručnim suradnikom - pedagogom, a nakon što je ovlašten da potrebu za zapošljavanjem samostalno oglasi, na to je mjesto primio vlastitu suprugu, inače nastavnicu razredne nastave.
Odgovarajući na primjedbe, Ležaja ističe kako nije mogao znati da će odjel na hrvatskom pohađati više učenika. Tvrdi kako se nije protivio formiranju odjela, nego je samo zatražio savjet, mišljenje i konzultacije Ministarstva jer je škola na jeziku i pismu srpske nacionalne manjine, A model. Ističući kako ne stoji tvrdnja da nije poduzeo ništa glede formiranja odjela, kaže kako je postojeće učitelje zadužio za izvođenje nastave jer su oni stručni i sposobni. Od nadležnih je zatražio odgovor na pitanje imaju li roditelji pravo izbora učitelja za svoju djecu, te je li je to u skladu sa Zakonom o osnovnom školstvu. Na posljetku, ne slaže se ni s činjenicom kako nastava nije krenula iz svih predmeta.
Josip Hećimović Nikšić
Budući da je trenutačno dopušteno komentiranje samo registriranim korisnicima, molimo sve one koji žele komentirati da se, ako već nisu, najprije registriraju na Portalu kako bi dobili svoje korisničko ime zaštićeno lozinkom. Tri jednostavna koraka za registraciju objašnjena su ovdje, a u slučaju poteškoća dovoljno je javiti se Administratoru.
Prijava/odjava s Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća
Zadnje vijesti
- Udruga pravnika Vukovar uputila pismo Milanoviću .................(24. svibnja 2012.)
- Karamarko: HDZ osniva vladu sjeni; Ante Sanader kooptiran u Predsjedništvo .................(24. svibnja 2012.)
- HDSSB: Vlada ruši mostove hrvatskog jedinstva .................(24. svibnja 2012.)
- Splitski intelektualci: Organizirat ćemo antigay paradu! .................(24. svibnja 2012.)
- Amnesty International i dalje zahtjeva istrage protiv Vladimira Šeksa i admirala Domazeta .................(24. svibnja 2012.)
- Povratak Denisa Latina .................(23. svibnja 2012.)
KOMENTARI ČITATELJA
Problem malobrojnih hrvatskih školaraca, u takvoj sredini gdje i dalje dominira prikrivena velikosrpska ideologija, je doista tragičan. Kada je u članku spomenuto, kao nevjerojatno, pitanje da li možda netko želi predati Baranju Srbiji, pala su mi na pamet neka čudna događanja tijekom domovinskog rata, oslobađajuće protuofanzive i naglog povlačenja, gsmjene generala Gorinšeka itd. Zna li netko gdje je istina u slučaju Baranje ? Ima li i dalje neka tajna zakulisna igra s granicom na Dunavu ?
Napisao debeli zagrebački novinar Denis Kuljiš:
(članak iz Banjolučkih nezavisnih novina)
Istočna i Zapadna Hrvatska
Denis Kuljiš 03.11.2007 19:40
Hrvatska se sastoji od dvije posve različite države povezane jedino modernim prometnicama.
Zapadna Hrvatska prilično je napredna i europeizirana zemlja s razvijenom ekonomijom, niskom stopom nezaposlenosti i strahovito skupim nekretninama. Tu se dobro živi - puno polaže i daje za kulturu, otvaraju se vrhunski restorani, buja zabava, noćni život, a japiji koji rade u komunikacijskom ili financijskom sektoru te bave privatnim poduzetništvom, stvaraju bogatstva osnivajući kompanije koje se nevjerojatno dinamično razvijaju. Jedina je ozbiljna zapreka napretku - javni, državni sektor, te krupni, monopolski interesi, privatne korporacije slizane s vlašću. Problem je u tome što se vlada ne bira samo političkom voljom emancipiranih, obrazovanih ljudi na hrvatskom Zapadu, nego se formira kao rezultanta političkog procesa u obje hrvatske zemlje. A Istočna Hrvatska izrazito je zaostala, primitivna i ekonomski nerazvijena; tu vladaju siromaštvo i kriminal, pa je teritorij depopuliran, a život nesiguran, budući da i dalje nekažnjeno haraju bande sastavljene od ratnih zločinaca koje kontroliraju tržište droge, nameću reket i upravljaju lokalnom politikom. Vlast i mediji ne usuđuju im se suprotstaviti, dok ih Crkva ne osuđuje, nego ekskulpira zbog tobožnjih patriotskih zasluga i zatucanosti, odnosno vjerske netrpeljivosti prema pripadnicima drugih religija. Istočna Hrvatska živi od subvencija Zapadne Hrvatske, koje prima posredstvom Vlade. To podsjeća na odnos talijanskog Sjevera i Juga, što je doveo do secesije sjevernjačke Padanije, odakle su, siti mafije i korupcije sicilijanskog Mezzogiorna, naposlijetku poručili njihovim zaštitnicima u glavnom gradu: "Ladri di Roma, e finito!" Dakle: Bando lopovska rimska, s vama je gotovo!
Istočna Hrvatska sastoji se od deset županija i nekoliko bosanskohercego vačkih kantona, što skupa sačinjava pet izbornih jedinica. I Zapadna Hrvatska sastoji se od deset županija, te metropole, koja sama obuhvaća gotovo petinu stanovništva cijele države, a sa širom zonom predstavlja sedamdeset posto nacionalne ekonomije. Ova europska Hrvatska obuhvaća šest izbornih jedinica.
Istočna Hrvatska ne stvara ni 20% ukupnog nacionalnog dohotka. Ljudi su neobrazovani, jer postoji samo nekoliko malih, loših sveučilišta i provincijskih kazališta, pa osim ekonomske, vlada duhovna bijeda, osim u primorskim županijama preko ljeta, kad se u ta inače primitivna seoca i gradiće, iz velegradova spusti nomadska populacija turista. No, po principu "jedan čovjek - jedan glas", sirotinja i primitivci imaju isto glasačko pravo kao i normalni, obrazovani ljudi, pa ga koriste tako da masovno glasaju za desnicu, koja se obraća njihovim najnižim instinktima. Uz pomoć Crkve, indoktrinira ih u duhu najcrnjeg nacionalizma, mobilizira protiv zapadnog i liberalnog duha, protiv ideja progresa i emancipacije, protiv moderne znanosti, umjetnosti i civilizacije, protiv jednakosti muškaraca i žena, te potiče predrasude i netoleranciju prema manjinama - nacionalnim, rasnim, spolnim. Rehabilitira fašizam i fašiste, te umanjuju zločine koje je banda počinila u Drugom svjetskom i u Domovinskom ratu. Pobuđuju religiozni fanatizam, te potajno podržava blasfemične kultove i prošteništa lažnih čudesa, koja je osudila hijerarhija Katoličke crkve.
Istodobno, strukture vlasti koju je formirao HDZ, ogrezle su u korupciju. Ministarstva kojima upravlja raspala su se, jer nekompetentni ministri nisu umjeli uspostaviti ili održati funkcioniranje sustava. Zato je došlo do katastrofe na Kornatima i pogibije vatrogasaca, a zemlju potresaju korupcijski skandali u brodogradilišti ma, u Fondu za privatizaciju i ostalim ključnim privrednim i društvenim ustanovama. Hrvatska je na drugom mjestu po zaduženosti u svijetu. Kako HDZ onda misli pobijediti na predstojećim izborima?
Prvo, oslonit će se na dobre ljude Istočne Hrvatske. Osim građana Republike Hrvatske, poslužit će tu i građani susjedne države, najzaostalije u Europi, gdje se hrvatska populacija izdržava od hrvatske novčane pomoći, te švercom koji im je omogućio stjecanje nevjerojatnih bogatstava. Trista čuda do Gruda - u primitivnim metropolama primitivne Nedođije, gdje umjesto ekonomije razvijaju znanost telatologije i umjetnost krijumčarenja, gotovo nitko ne vozi nikakav drugi tip automobila osim mercedesa i BMW-a.
Drugo, HDZ će se osloniti na šarm svog karizmatičnog lidera i predsjednika stranke. On je, za razliku od svojih partijskih drugova, prezentabilan, simpatičan, komunikativan, obrazovan i osobno lišen predrasuda. Poput Tonyja Blaira, za kojega su govorili da je jedini "novaloburist" među samim "starolaburisti ma" i Ivo je Sanader takva neobična zvjerka, čudnovati kljunaš među hadezeovskim samim "simplexima".
U istraživanjima javnog mišljenja, Sanader je dobio vrhunske ocjene, osim u rubrici "poštenje". Njegov je problem što su ministarstva uglavnom korumpirana, ministri većinom nesposobni ili smiješni, a to kabinet na svake način pokušava sakriti, ali se golota ukazuje ispod rite, koja ne može spasiti čednost, a nekmoli krijepost.
Ima li izgleda da uspije ta izborna operacija? Dijalektički i historijski gledano - nema, bitka se čini izgubljenom, jer je Hrvatska na svakim izborima nepogrešivo birala pozitivnu i naprednu soluciju, dok su se recimo Srbi u Srbiji, naprotiv, uvijek opredjeljivali za onu nazadnu i krivu, pa su za dvadeset godina dospjeli u takvu situaciju da Slovenija, s kojom su bili gotovo izjednačeni, s pet puta većim dohotkom po glavi stanovnika, danas pripada uspješnim zemljama Europske unije, dok Srbistan zaostaje daleko iza Turske, ima manji nacionalni dohodak od Albanije te ubrzano napušta kontinent i po svim mjerilima približava se državama Azije, gdje se njeguje sličan bolivudski turbo-folklor.
Sa druge strane, u stvarnom životu stvari nikad ne idu lako kao u apstrakciji, pa pošto monopolskim grupacijama koje podupiru nazadnu hadezeovsku vladu, odgovara da još neko vrijeme očuvaju pun ekonomski suverenitet i gospodarenje u fabrikaciji nacionalnog duga, što će trajno osiromašiti široke slojeve, a neizmjerno obogatiti nevjerojatno mali broj ljudi koji su okupili još u Tuđmanovu predvorju, ne treba isključiti mogućnost da se poboljšanje još odgodi za neko vrijeme, odnosno, kako je govorio jedan naš kolega, novinar koji se naučio skepsi kao zatočenik konc-logora Buchewnwald: "Prije nego što bude išta bolje, bit će još i puno gore!"
Proučimo sad podatke koji predviđaju ponašanje izborne baze u Istočnoj i Zapadnoj Hrvatskoj, dobivene kumulacijom pokazatelja u velikoj "Pulsovoj" anketi provedenoj za HRT i "Jutarnji list". Postulirali smo približnu brojčanu ujednačenost izbornih jedinica i zaokružili decimale.
Zapadna Hrvatska (I, II, III, VI, VII i VIII izborna jedinica, koje u potpunosti ili većim dijelom obuhvaćaju grad Zagreb, Zagrebačku, Krapinsko-zagor sku, Sisačko-moslava čku, Karlovačku, Varaždinsku, Koprivničko-kri ževačku, Bjelovarsko-bil ogorsku, Primorsko-goran sku, Istarsku i Međimursku županiju):
SDP: 34%
HDZ: 23%
S prirodnim koalicijskim partnerima, HNS-om, HSS/HSLS-om, HSU-om te zastupnicima nacionalnih manjina - Srbima, Bošnjacima, Talijanima i Česima, te s obzirom na d'Hontovu obračunsku metodu, koji SDP-u daje dodatnih šest mandata prednosti, stranka Zorana Milanovića može u Zapadnoj Hrvatskoj sastaviti progresivnu, inicijativnu vladu, možda čak sa dvotrećinskom većinom, tako da po volji može mijenjati Ustav.
No, tu je Istočna Hrvatska (IV, V, IX i X izborna jedinica, preostale županije i Hercegovina) koja Zapad opterećuje kao kugla koja je robijašu prikovana za nogu da ne bi mogao potrčati. U Istočnoj Hrvatskoj HDZ dobiva više od 50% glasova, a SDP manje od 20%, s tim da socijaldemokrat i u XI jedinici uopće ne izlazi na izbore. I druge su građanske i centrumaške stranke tu slabe, a jak jedino HSP, koji bi s HDZ-om mogao skupiti 75% glasova. Kad bi htjeli, mogli bi napraviti lijepu malu desničarsko-faš ističku diktaturu. Na najljepšoj lokaciji u Europi, bila bi to turistička atrakcija: nacionalističko etnoselo, safari-park s dvonožnim divljim životinjama koje slobodno love posjetioce - homoseksualce, bezbožnike, strance, bez straha od kazne u postupku pred gospićkim ili splitskim županijskim sudom...
Jugoslovenska armija je naoružala srpske civile već sredinom 1990. godine i bili su već raspoređeni po četama. Stanje je otežavala činjenica da je Baranja kod Batine Skele bila vezana sa Srbijom mostom preko Dunava. Kada se već znalo, iza svibnja 1991. i pokolja u Borovom Selu, da je bilo pitanje dana kada će početi frontalni napadi, neki su iz Barnje predlagali da se ruši most na Dunavu. Iz Zagreba niti čuti. Naravno, da se srušilo most, Srbi bi isto okupirali Baranju, ali bi znali da se Hrvatska misli ozbiljno braniti.
I u zimu 91./92. Branimir Glavaš je opremio skupinu diverzanata koji su prešli Dunav i preko Sombora krenuli na rušenje mosta. Amfibijskim vozilom su prešli Dunav kroz Kopačevski rit i tako ušli u Srbiju. Bili su obučeni, naravno, u odore Kuljišove voljene JNA i, vjerojatno, su već u Osijeku bili izdani. Budući da su sve srbijanske ceste bile pune vojske, neki su se vraćali s pokolja iz Vukovara i iz zaostale (Kuljišove) Istočne Slavonije, neki su išli na položaje i na put prema Zagrebu, teško ih je bilo odmah otkriti. Otkriveni su tek u samom Somboru. Neki su odmah ubijeni, neki su preko mađarsko-srbija nske granice pobjegli u Mađarsku, a neki su uhvaćeni i nakon teškog mučenja osuđeni na po 20 godina zatvora. Razmjenjeni su 1993. godina za uhvaćene srbijanske teroriste. Vođa je te “Somborske skupine” bio Ivica Krnjak koji se uspio izvući iz obruča i kroz Mađarsku se vratiti u Hrvatsku. Trebam li napomenuti da je uz Glavaša drugoptuženi na veleizdajničkom procesu u srpskom Agramu (pod suludim nazivima izleglim u šizofrenim i sfilističkim glavama Kruhonje, Hedla i Flaudera, “Seleotejp” i “Garaža”)?
I za kraj, u veljači 1991. krećem jednog ponedjeljka popodne u Osijek. Prije nego ću sjesti na vlak, svratim u kavanu “Vardar”, u vlasništvu jednog od srpskih vođa Milovana Urukala, zvanog Mile Lemić, i vidim punu salu četnika iz okolnih sela: Bolmana, Jagodnjaka, Uglješa, Kneževih Vinograda, Popovca itd. Došli su na dogovor kod Mile Lemića. Ulazim u vlak, i otvaram Nedjeljni Vjesnik (može ga se u knjižnicama pronaći, kraj veljače) i u njemu intervju i naslov preko dvije stranice: Rat u Jugoslaviji je isključen!
Sugovornik u intervjuu je bio član predjedništva Jugoslavija, bivši predsjednik Hrvatske vlade i jedan od osnivača HDZ-a Stipe Mesić. Ja u gostionici Mile Lemića vidim jedno, a vlast u Zagrebu ZNA drugo. Sapienta sat!”
Jok more bre, Jovane! (Naime, Jakovčiću je otac dao ime Jovan, a on je, kada je postao, punoljetan sam promijenio u Ivan).
Inače, kod Srbijanaca postoje dva imena koja potječu, od hebrejskog JOHANAN, jedno sveslavenski IVAN, a drugo JOVAN, prema grčkoj varijanti IOANIS.