Slučaj Jagodnjak 

 

Jagodnjak - zgrada općineKada su u pitanju skandalozni događaji u baranjskom selu Jagodnjak i četničkih aktivnosti ravnatelja tamošnje osnovne škole, zadarskog četnika Ležaje Milovana, hrvatski mediji djeluju s distancom, neutralno, kao da se to događa u nekoj drugoj zemlji, tko zna gdje. Napaćena Baranja, svedena kao prirepak slavonskoj županiji, je potpuno isključena iz medijske pozornosti agramerskih novinara, valjda da bi se zaboravili mnogobrojni srpski zločini koji su se tamo dogodili u posljednjem ratu. Dobiva se dojam kao da se Baranja želi predati Srbima - ili što? Treba se samo sjetiti kako su prije nekoliko godina slali iz Zagreba, iz Zavoda za mirovinsko osiguranje, pisma u selo Čeminac, pored Belog Manastira, s oznakom “Srbija”. Toliko o “hrvatskoj metropoli”.

Zbog svega ovoga želio bih više reći o tome što se to zbiva (i zbivalo) u Baranji, budući da o tome dosta znam, jer sam imao krvavu nesreću da tamo ostavim veći dio svojega života.

Baranja

Dvije trećine povijesne pokrajine Baranje nalazi se u Mađarskoj (površina 4541 čtv. km; administrativno sjedište Pecs /Pečuh/), dok se jedna trećina (1147 čtv. km) nalazi u današnjoj Hrvatskoj i smještena je u između Dunava i ušća Drave u Dunav, s administrativnim sjedištem u Belom Manastiru. Nakon Drugog svjetskog rata, partizanska vlast je likvidirala ili protjerala gotovo sve Nijemce (Švabe), starosjedioce Baranje od početka XVIII. stoljeća, a na njihova mjesta i imanja dovela Srbe iz “pasivnih krajeva” (Lika, Dalmacija, Istočna Hercegovina, Zapadna Bosna, Zapadna Slavonija) i, za ravnotežu bratstva i jedinstva, stanovnike Hrvatskog Zagorja i Međimurja. Nakon što su ti “kolonisti” (takvo im je bilo službeno ime) poslije petnaest godina mogli prodati imanja, Srbi su se počeli masovno naseljavati u Belom Manastiru. Iako su Srbi u poslijeratnoj Baranja činili 12 % stanovništva Baranje, vlast je doslovno bila u njihovim rukama. Posebno su se po četničko-partizanskoj propagandi isticali stanovnici Jagodnjaka.

Jagodnjak

Jagodnjak, prije Drugog svjetskog rata pretežno naseljen Švabama, postao je široj javnosti poznat nakon što ga je 23. travnja 1991. “posetio” četnički vojvoda Vojislav Šešelj i s mitinga, na kojem se okupila cjelokupna baranjska velikosrpska krema, održao poznati prijeteći govor, najavljujući Hrvatima pokolj. Staro ime mjesta Jagodnjak je Kácsfalu, u narodu Kačvala ili Kačfala. I sâm Beli Manastir je 1918. dobio to srbizirano, ekavizirano ime; dok mu je pravo ime bilo Pélmonostor (prema mađarskom feudalcu Pelu iz XIII. stoljeća, koji je dopustio da se na njegovom imanju izgradi samostan – dakle Pelov samostan), narodski Monoštor ili Pelmonoštor. U “istom paketu” te 1918. Srbi su pokušali Bjelovar pretvoriti u Belovar a Osijek u Osek. Uspjelo im je samo u Belom Manastiru.

1946. godine u Jagodnjak su komunističke vlasti naselile banijske vlahe-Srbe, većinom iz okolice Gline. Ti “Banijaši” iz Jagodnjaka su sve vrijeme provodili teror i ni jedan Hrvat, a i razuman Srbin, nije išao u Jagodnjak. Prema svjedočenju Milna G. kada su se doselili Banijaši prvo su uništili švabsko groblje. Kako bi se izbrisao trag švabskog postojanja.

Iz toga Jagodnjaka regrutirali su se najekstremniji četnici za vrijeme rata 91./95. i tu su bili smješteni dalekometni topovi za razaranje Osijeka. Nakon mirne reintegracija gotovo svi četnici su ostali, a tu je ravnateljsko mjesto dobio Milovan Ležaja. Koji, kako vidimo, provodi velikosrpsku politiku kao da se nije ništa dogodilo - sileći ono malo preostalih Hrvata i Nijemaca. "da uče srpsku školu".

Milovan Ležaja

Zadarski četnik Milovan Ležaja 1977. godine završio je učiteljsku školu u Zadru, te opet u Zadru Pedagoški fakultet 1982. godine. Nije mi poznato gdje je radio u Zadru do 1991. godine, odakle je morao bježati misleći da će ga “nova hrvatska vlast” (moš’ mislit’) suditi zbog zlodjela koja je učinio u Zadru. U srpnju 1991. pojavio se u Belom Manstiru i nasilno se uselio u kuću Ane Sigetac (Rade Končara 23; danas ulica Domovinskog rata 23). Samohrana majka Ana Sigetac, s bolesnom kćerkom, morala je s “najlon vrećicom” otići u Osijek. Vratila se u Beli Manastir 1998. godine, ali ne u svoju kuću. Poslije vratolomija s OSCE-om uspjela se ipak useliti u kuću, dok se Ležaja preselio preko puta u kuću odbjeglog četnika Milovana Urukala, zvanog Mile Lemić, Domovinskog rata 18. I sam Lemić ga se jedva riješio i sada Ležaja stanuje negdje u Belom Manastiru, a svaki dan putuje u desetak kilometara udaljeni posao u Jagodnjak. Za vrijeme okupacije je bio strah i trepet za SVE STANOVNIKE KONČAREVE ULICE. Da bi ga nova “hrvatska država” za nagradu postavila za ravnatelja osnovne škole u Jagodnjaku.

U nastavku se može pročitati kako je o cijelom slučaju izvijestio Glas Slavonije.

“...a mjesec dana nisu im bile osigurane knjige za strani jezik - navode, nastavljajući kako se ravnatelj svim silama borio protiv uvođenja razrednog odjela na hrvatskom jeziku, pozivajući se na školski statut. Tvrde kako su djeca nesrba prisiljena čitati ćirilicu, a čak i resorne ustanove ostale su nijeme na njihove molbe da u školi, uz bistu Vuka Karadžića i sliku svetog Save, budu postavljene bista i slika nekih hrvatskih velikana. Žale se i na šikaniranje nastavnika hrvatske nacionalnosti kojima se navodno prijeti neprodužavanjem ugovora. Stranu roditelja drži i Renata Kačuvenda, razrednica jedinog višeg razreda (5.a) na hrvatskom jeziku, koji polazi šest učenika.

- Želim samo rad prema planu i programu - tvrdi, potvrđujući priču o šikaniranju i prijetnjama ravnatelja, s kojim je “na ratnoj nozi”. Kaže kako je spremna raditi i s učenicima šestih, sedmih i osmih razreda koji izraze želju za pohađanjem nastave na hrvatskom jeziku, a pouzdano zna da ih ima. Vraćajući se na razdoblje uoči početka školske godine, roditelji ističu kako je ravnatelj u prepisci s ministarstvom predlagao da djeca koja žele nastavu slušati na hrvatskom jeziku odu u OŠ Čeminac, što nazivaju pokušajem etničkog čišćenja koje su već jednom doživjeli.

- U novinama pripadnika srpske nacionalne manjine, ravnatelj i Zajedničko vijeće općina, s Draganom Crnogorcem na čelu, prijete da neće i ne može biti formiran odjel za nastavu na hrvatskom jeziku jer je škola u Jagodnjaku samo za pripadnike nacionalne manjine. Po njima, Hrvati ne mogu učiti u svim dijelovima svoje države svoj jezik, već samo tamo gdje to odgovara ZVO-u i ravnatelju Ležaji - podvlače, pokazujući svojevrsnu peticiju za smjenjivanje ravnatelja koju je potpisalo 16 osoba. S problemom jagodnjačke škole bavila se i viša prosvjetna inspektorica Sofija Glavaš. U obrazloženju rješenja u kojem naređuje organiziranje nastave na hrvatskom jeziku, a koje datira s 20. rujna, navodi da ravnatelj škole nije poduzeo ništa kako bi organizirao nastavu u petom razredu na hrvatskom jeziku sve do intervencije jednog roditelja.

- Ravnatelj nije namjeravao omogućiti pohađanje nastave na hrvatskom jeziku učeniku petog razreda (koji je nastavu na hrvatskom slušao i u nižim razredima iste škole), jer da mu je to bila namjera, krajem lipnja ili početkom srpnja resornom uredu prijavio bi potrebe za učiteljima - stoji u rješenju više prosvjetne inspektorice. Zanimljivo je kako je Ležaja na vrijeme prijavio jedino potrebu za stručnim suradnikom - pedagogom, a nakon što je ovlašten da potrebu za zapošljavanjem samostalno oglasi, na to je mjesto primio vlastitu suprugu, inače nastavnicu razredne nastave.

Odgovarajući na primjedbe, Ležaja ističe kako nije mogao znati da će odjel na hrvatskom pohađati više učenika. Tvrdi kako se nije protivio formiranju odjela, nego je samo zatražio savjet, mišljenje i konzultacije Ministarstva jer je škola na jeziku i pismu srpske nacionalne manjine, A model. Ističući kako ne stoji tvrdnja da nije poduzeo ništa glede formiranja odjela, kaže kako je postojeće učitelje zadužio za izvođenje nastave jer su oni stručni i sposobni. Od nadležnih je zatražio odgovor na pitanje imaju li roditelji pravo izbora učitelja za svoju djecu, te je li je to u skladu sa Zakonom o osnovnom školstvu. Na posljetku, ne slaže se ni s činjenicom kako nastava nije krenula iz svih predmeta.

Josip Hećimović Nikšić

{mxc} 

Pon, 16-12-2019, 06:39:33

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.