O društvu neznanja, bešćutnosti i žvakanju kauguma

Zamislite da ležite na operacijskom stolu i kirurg vas prije operacije ohrabri riječima: „Znate ja nisam nikada operirao, ali redovito pratim sve napise o zdravlju u časopisu Glorija". Što biste učinili? Naravno vrišteći biste pobjegli iz sobe i možda skočili kroz prozor. I ta vam se reakcija čini logičnom. A svi ljudi koji bi doznali za taj događaj uzrujali bi se, protestirali, vikali, pozivali odgovorne na odgovornost i tako to, iako u krajnjem slučaju ovakva operacija bi vjerojatno imala samo jednu žrtvu.

Upravljačko neznanje

NeobrazovanostU jednom gradiću nedaleko Zagreba članovi gradsko poglavarstva nisu imali niti srednju školuA s druge strane svakodnevno smo suočeni sa činjenicom da poduzećima, politikom, gradovima, selima, županijama, gradskim poglavarstvima upravljaju i donose važne odluke ljudi koji o svom poslu manje znaju od „kirurga koji je znanje stjecao čitajući ženske časopise o zdravlju". (U jednom gradiću nedaleko Zagreba članovi gradsko poglavarstva nisu imali niti srednju školu). I na to nitko ne reagira i svi smatraju da je to potpuno normalno. Bez obzira što su posljedice rada takvih „stručnjaka" upropaštena poduzeća, upropašteno gospodarstvo i upropašteno društvo i deseci tisuća žrtava i ljudi koji su ostali bez posla.

Restrukturiranje poduzeća

Naša obična, ali i znanstvena i intelektualna javnost nije uopće reagirala u slučaju kada je najsloženiji organizacijski projekt u Hrvatskoj, restrukturiranje poduzeća s 13.000 zaposlenika provodila odlično plaćena, menadžerska ekipa sa znanjem i intelektualnom razinom onih koji na sajmištu na Hreljiću na svojim štandovima prodaju švercanu kinesku robu. Gotovo nitko nije rekao: „Jeste li vi normalni, pa vi nemate pojma što trebate napraviti, to će doživjeti katastrofu". I naravno da se ta poslovna katastrofa dogodila i nastali su gubici koji se mjere u stotinama milijuna kuna. Cijelom tom amaterskom, diletantskom i neodgovornom, (a da ne kažem još kakvom) poslu podršku su davali sveučilišni profesori i „ugledni vrhunski stručnjaci" te uobičajeno nezainteresirani građani.

A ti građani kao ovce i dalje strpljivo plaćaju sve takve promašaje. I naravno, ozbiljno po kafićima komentiraju sve dogodovštine u turskim sapunicama.

Menadžer ne treba biti stručnjak i društvo (ne)znanja

"Menadžeri"U Hrvatskoj je prihvaćen, stvarno idiotski stav, da menadžer (ili bilo kakav i bilo koji rukovoditelj) „ne treba biti stručnjak, jer ima stručnjake oko sebe"U Hrvatskoj je prihvaćen, stvarno idiotski stav, da menadžer (ili bilo kakav i bilo koji rukovoditelj) „ne treba biti stručnjak, jer ima stručnjake oko sebe". Danas, u Hrvatskoj, u tzv. kapitalizmu smatra se da, kao i u najgorim vremenima komunizma, direktor u državnim poduzećima i institucijama mora biti politička osoba. (Na kraju se i komunizam opametio i u 80-tim godinama prošlog stoljeća, u zadnjim godinama komunizma bilo je sve više direktora koji nisu bili u Partiji). A mi smo se sada vratili na način izbora direktora koji je, pored ostalog, uništio komunističko gospodarstvo. Posljedica toga je katastrofa na svim razinama, ali to i dalje svi zastupaju (a posebno političari – i lijevi i desni), jer im to omogućuje da „uhljebljuju" svoje partijske drugove koji će kroz to financirati svoju partiju. Isto tako se smatra da niti političar ne treba ništa znati. Zato intelektualnu razinu i razinu znanje što ju imaju političari od načelnika općine pa nadalje možete naći u svakom kafiću ili među gemišterima u birtiji. A to je i razlog što su Hrvati tako opsjednuti političarima pa im je komentiranje izjava političara najvažnija duhovna hrana.

Uvidjeli su da političari imaju veliku moć i privilegije, a potrebno znanje je takvo kakvo ima gotovo svaki prosječan Hrvat. Neće Hrvati valjda težiti da budu kirurzi li nuklearni fizičari, za što treba naporno i intenzivno učiti i raditi cijeli život. Vjerojatno u tomu leži i često iskazana mržnja prema liječnicima i potreba da ih se pokaže korumpiranim i ganja po sudovima. Prosječnom Hrvatu je potpuno normalno da jedan polupismeni šofer postane milijarder, da ljudi koji su uništili Plivu budu bogati i ugledni članovi društva, a da kirurg koji cijeli život uči da može operirati srce i „držati vaš život na svom dlanu" ima plaću 7.000 kuna.

«Društvo znanja»

ManipulacijeA sve je to rezultat usvojene „demokratske tehnologije provođenja izbora", podvaljene nam u paketu s „novim društvom" koja omogućuje da se na izborima ne pobjeđuje programima, vizijama, strategijama i mudrim rješenjima, domoljubljem i borbom za nacionalne interese, već najprizemnijim manipulacijama prostim pukomJoš nedavno su neki političari Hrvatima prodavali fraze o „društvu znanja", valjda kao još jedan element sveopće manipulacije narodom, ali još više da se sakrije činjenica da se društva totalno „poglupilo" i da je stvoreno društvo neznanja, površnog ili nikakvog znanja. U ovom našem društvu znanje se nimalo ne cijeni. A ljudi koji su nešto znali i zbog toga imali svoj stav eliminirani su iz javnosti, a zavladali su „mumbo-jumbo" stručnjaci i prodavači magle s voodoo znanjima. U trci za novcem dignitet znanja srozava se i u našim znanstvenim institucijama, o čemu govore afere Indeks i mnogo sličnih primjera. Znanstvenici kao „struka" marljivo pokrivaju odluke političara. Svaki naš Obrovac (najčuvenija promašena investicija u bivšoj državi) i nekada i danas ima iza sebe pokriće u hrpi elaborata i znanstvenih studija. Sada se može čuti priča „ako im se da dovoljno novaca, neki naši znanstvenici će napisati elaborat da je Zemlja ravna ploča, a ako ste baš zapeli i dobro platite možete dobiti znanstveni dokaz da vam je u predak u petom koljenu bio japanski car".

Ona poštena skupina znanstvenika i profesora zaključila je da ništa ne mogu napraviti i zatvorili su se u svoje laboratorije i predavaonice.

A sve je to rezultat usvojene „demokratske tehnologije provođenja izbora", podvaljene nam u paketu s „novim društvom" koja omogućuje da se na izborima ne pobjeđuje programima, vizijama, strategijama i mudrim rješenjima, domoljubljem i borbom za nacionalne interese, već najprizemnijim manipulacijama prostim pukom. I nakon toga se na sva mjesta postavljaju ljudi ne po kriterijima sposobnosti, već partijske, stranačke, plemenske i rođačke podobnosti. A cijelom tom izbornom predstavom upravljaju moćni režiseri iza pozornice. I to nam se onda prodaje kao veliki domet demokracije.

Možemo li biti zdravi u bolesnom društvu

Bolesno društvoKao posljedica svega toga, ovoga trenutka na desetine tisuća Hrvata žive po stresom, ne mogu spavati po noći, idu na posao s grčem u želucu, obolijevaju od ozbiljnih bolesti, dobivaju otkaze, mnoge žene svako malo na poslu moraju ići na WC da se isplaču, a sve zato jer mnoga poduzeća (i privatna i državna), mnoge odjele i mnoge institucije ove države vode prave ništarije, čudovišta, nesposobni ljudiKao posljedica svega toga, ovoga trenutka na desetine tisuća Hrvata žive po stresom, ne mogu spavati po noći, idu na posao s grčem u želucu, obolijevaju od ozbiljnih bolesti, dobivaju otkaze, mnoge žene svako malo na poslu moraju ići na WC da se isplaču, a sve zato jer mnoga poduzeća (i privatna i državna), mnoge odjele i mnoge institucije ove države vode prave ništarije, čudovišta, nesposobni ljudi koji svoju nesposobnost rješavaju na taj način da maltretiraju svoje zaposlenike. Stvoreno je bolesno i deformirano društvo i previše ljudi obolijeva i završava na grobljima kao posljedica stresa koji su proživjeli zbog svih tranzicijskih šokova, otkaza, gubitaka posla i gubitaka ušteđevina. Valjda bi nekome trebalo biti jasno da ljudi nisu od željeza da to ne mogu podnijeti i ostati zdravi u bolesnom društvu. Da bi se popunile i sagradile vile pod Sljemenom mnogo je ljudi svojom nesrećom to platilo. Zar u ovome bešćutnom društvu to nikoga ne zanima?

U Rusiji su kroz provedena znanstvena istraživanja utvrdili da je kao posljedica tranzicijskih šokova smrtnost značajno porasla, a životni vijek stanovništva, posebno muške populacije se značajno smanjio. Kod nas se ne provode takva istraživanja, jer to nikoga ne zanima. Političarima, a i mnogima koji su isplivali na površinu u ovom „novom društvu" i o kojima Hrvati gutaju članke u novinama, je predobro da bi se zbog toga brinuli. Žive u svom svijetu i ne znaju što se Hrvatskoj događa.

Kako je sve počelo

Nikada nismo uložili dovoljno truda da razjasnimo što se to u gospodarstvu događalo početkom 90-tih. I još uvijek su saznanja o tom procesima na razini diskusija u nekoj seoskoj birtiji. Prosječnog Hrvata su uvjerili da je za sve probleme s privatizacijom i za svu privatizacijsku pljačku kriv prvi Predsjednik. I onda se više ne postavlja pitanje kako to da su se još gori i krvaviji privatizacijski procesi odvijali u svim tranzicijskim, postkomunističkim zemljama, gdje nisu imali dr. Tuđmana. A sve je počelo u vrijeme, kada smo bili naivni i ništa nismo znali pa su i nama i svim ostalim tranzicijskim zemljama Jeffry Sachs i ostali Friedmanovi „dečki iz Chicaga" prodavali teoriju „ubrzane privatizacije". (U Rusiji i nekim drugim zemljama su čak pisali zakone koji bi takvu privatizaciju omogućili). Dok se Predsjednik Tuđman borio za osamostaljenje države, stvarao institucije, vojsku i vodio obrambeni rat, iza njegovih leđa provodila se u praksi po receptima i planovima zapadnih gurua i moćnika ubrzana pretvorba socijalističkog u kapitalističko gospodarstvo. Zanemarujući kod toga osnovne elemente morala i pravednosti.

Samo treba čitati novine iz tog doba pa vidjeti kako su nas na agresivan način uvjeravali da sve treba ubrzano privatizirati, jer je to osnovni uvjet za razvoj gospodarstva, bez obzira što nitko nije za to imao novaca. To je značilo omogućiti najspretnijima, najpokvarenijim i najpohlepnijim da se obogate tako da bez novaca postanu vlasnici bivših državnih poduzeća. Uz to je bilo jako važno da nas uvjere da je „svaki novac novac i da je svaki novac dobar" pa nitko nije smio pitati za porijeklo novca. I počeo se slijevati novac dobiven na drogi, kriminalu, švercu i pljačkanjem tijekom rata u Bosni. Kada su ljudi vidjeli da je jedan polupismeni šofer postao milijarder, uz puno odobravanje hrvatske javnosti, tada su se svi počeli pitati: „Zar sam ja zadnja budala da ne iskoristim priliku i obogatim se". I tako je krenulo. Mnogi su navalili, od političara, znanstvenika do zadnjeg švercera i „kokošara" s Hreljića. Sve afere o kojima čitamo (a još više one o kojima se ne čuje) pa do najružnije afere „Indeks" na fakultetima posljedica su te otvorene „sezone lova" na novac i brzo bogaćenje.

Novo obogaćivanje

"Nova lova"To novo obogaćivanje i ta privatizacija i u Hrvatskoj i u Rusiji i Mađarskoj i svim ostalim postkomunističkim državama provodili su se jedino tako da se otimalo bogatstvo od naroda i države i prenosilo u privatne rukeTo novo obogaćivanje i ta privatizacija i u Hrvatskoj i u Rusiji i Mađarskoj i svim ostalim postkomunističkim državama provodili su se jedino tako da se otimalo bogatstvo od naroda i države i prenosilo u privatne ruke. U Rusiji su kod toga tekli potoci krvi s mnogo mrtvih, drugdje je to išlo više miroljubivo, ali rezultati su svugdje isti. Gospodarstva postkomunističkih država su uništena, uništene su im industrije, sve se svelo na uvoz strane robe, a novopečeni bogataši masovno su ogroman kapital prebacivali u londonske i američke banke. A cijelo to vrijeme su nas novi, „slobodni" mediji i „europsko i liberalno orijentirani" političari (sve bivši članovi komunističkih partija) uvjeravali da se sa svime moramo pomiriti, to tako mora biti, jer to „Europa traži od nas".

Valjda se sjećamo tih vremena u kojima su „napredni liberalni intelektualci" i svekoliko moderno novinstvo brutalno sasjekli i ismijali svakoga tko bi posumnjao u potrebu da se sve ubrzano privatizira.

Zašto se smiju desničarima

O stanju u Hrvatskoj, o tome što se događa u našem društvu i zašto se to događa, nažalost, vrlo malo zna i tzv. državotvorna desnica koja na sva usta govori kako se bori za Hrvatsku. Ta desnica je svoje aktivnosti svela na jako jednostavne crno-bijele odnose Srbi-Hrvati, komunisti-antikomunisti, ustaše-partizani, EU da i EU ne i slično i o tome vode žustre rasprave među sobom. Okrenuta je problemima iz „stoljeća sedmog" i razmišlja kroz mentalni sklop XIX. stoljeća. Ti intelektualci koji se često javljaju na „desnim portalima" znaju sve o Dušanovom zakoniku, znaju sve o tome kada su nas u povijesti Srbi i komunisti maltretirali, varali, kako smo uvijek bili žrtve i sve to, ali o današnjem društvo znaju jako malo ili na razini uobičajenih fraza koje pročitaju u Večernjaku. Na svaki članak o tome kak' nas Srbi vrijeđaju tijekom zadnjih pedeset godina ili ne znam što još na tu temu, bit će „mali milion" žučnih komentara na portalima. Ali ako napišete o tome da bi Zagreb trebalo ponovno industrijalizirati, jer nema drugog načina da se smanji brojka od 45.000 nezaposlenih, neće biti nikakvih komentara. Jer taj članak naša vrla desnica, sve intelektualac do intelektualca, neće ni pročitati.

DesnicaJedan naš ugledni desni intelektualac i profesor jednom mi se hvalio kako on teme iz gospodarstva jednostavno preskače. Njega ne zanimaju teme o kojima ovisi zapošljavanje naše djece, o tome hoćemo li biti u dužničkom ropstvu, kako ćemo povećati izvoz. I onda se čudimo da ta desnica dobiva 2.5% glasova na izborimaJedan naš ugledni desni intelektualac i profesor jednom mi se hvalio kako on teme iz gospodarstva jednostavno preskače. Njega ne zanimaju teme o kojima ovisi zapošljavanje naše djece, o tome hoćemo li biti u dužničkom ropstvu, kako ćemo povećati izvoz. I onda se čudimo da ta desnica dobiva 2.5% glasova na izborima. I uporno i tvrdoglavo ne mijenja ništa u načinu djelovanja. Bojim se da će nas ponovno isti ljudi kao i svaki put do sada (nakon odlaska Predsjednika Tuđmana) uvjeravati kako je 2.5% glasova zapravo veliki uspjeh i kako smo mi opet nekakve žrtve, ne znam koga i ne znam čega.

I opet će nam pričati senilne nebuloze o tome kako pravi političar u biti ne smije pokazivati želju da se bavi politikom, već ga trebaju nagovarati, onda bi se on trebao nećkati i na kraju ipak pristati. Čovjek ne može vjerovati da se ovakve bedastoće mogu „prodavati" u 21. stoljeću, prije svakih izbora.

I zato se desničarima smiju i Puhovski i Letica i ostala ljevičarska ili slična bratija.

Zar ponovno stvaramo bolne iluzije

Svaki čovjek koji se bavi politikom, a pogotovo oni koji žele promijeniti stanje u kojem živimo, morao bi razumjeti svu složenost našeg društva, sve deformacije koje su nastale i uzroke koji su do toga doveli, sve geostrateške, geopolitičke i financijske utjecaje koji utječu na naše društvo, sve procese koji djeluju u gospodarstvu i sve putove kojima bi se povećao dohodak, zapošljavanje, povećao broj poduzetnika i izvoz i još mnogo toga. Mora znati voditi jedan projekt (politička stranka je politički projekt), mora znati komunicirati s ljudima, motivirati ih za svoje ideje i s puno strasti boriti se da osvoji vlast ( a ne zato što ga je netko nagovori).

Nažalost, naši političari o svemu tome vrlo malo znaju, a još manje što bi trebalo poduzeti da naše društvo doživi pozitivan pomak, rast i razvoj. O tome još manje zna naša državotvorna desnica koja želi „spasiti Hrvatsku" i koja svoj ego hrani kroz pedesetak malih beznačajnih strančica.

Ljudi u postojećim, tzv. parlamentarni strankama nisu ništa bolji, ali imaju organizaciju, imaju infrastrukturu i imaju novac. A naši današnji desničari bi trebali biti sposobni sve to stvarati od nule. Nažalost, oni to jednostavno ne znaju. Jedino se znaju svađati, izazivati nekakve udare i smjene vlasti u svojim minijaturnim strankama (kao u Hrastu). Nije čudno što je predsjednik Tuđman u onim vremenima morao angažirati Manolića, Boljkovca i Perkovića i slične da mu pomognu organizirati državu, jer ova naša desnica ne bi znala organizirati niti vatrogasnu zabavu.

NesposobnostLjudi koji u životu nisu vodili niti neki običan sastanak htjeli bi voditi državu, ljudi koji ne znaju napisati suvislu pozivnicu, sastaviti dnevni red, sastaviti izvješće i zaključke nekog sastanka, naravno da nisu u stanju organizirati niti neku stranku, a još manje bi bili sposobni organizirati državuLjudi koji u životu nisu vodili niti neki običan sastanak htjeli bi voditi državu, ljudi koji ne znaju napisati suvislu pozivnicu, sastaviti dnevni red, sastaviti izvješće i zaključke nekog sastanka, naravno da nisu u stanju organizirati niti neku stranku, a još manje bi bili sposobni organizirati državu i državne institucije. Ljudi koji nisu nikada vodili nikakav ozbiljni projekt, nikada rukovodili ljudima na profesionalan način, nikada nisu donosili važne odluke i za njih snosili posljedice, uvjereni su da bi mogli biti predsjednici Vlade i upravljati državom. Svi oni misle da je dovoljno imati dobre i plemenite namjere i da će ljudi odmah glasati za njih. A nakon toga će se uvaljati u Sabor, dobiti saborsku plaću i saborsku mirovinu i zadovoljiti svoje osobne ambicije.

I što je najstrašnije u svemu tome, vara se ponovno narod, opet se bude iluzije i nada kod ljudi da će se valjda konačno nešto ipak dobro dogoditi. Veliki dio birača jedva čeka da se konačno pojavi jedna prava hrvatska biračka opcija za koju bi mogli glasati. I onda se ta iluzija na grub način rasprsne, kada se vidi da se ti naši desni političari i oni koji bi to htjeli biti znaju samo svađati, boriti za vlast, jedni protiv drugih, međusobno se optuživati. Hrast je samo jedan slučaj koji je mnogo obećavao, a onda se dogodilo ono što se često događa. Slučaj Hrasta veoma jasno i detaljno objašnjava tragičnu činjenicu zašto desnica ne uspijeva na izborima. Ali o tome ćemo detaljnije poslije izbora, jer sada bi svaka kritična analiza mogla štetiti i smanjivati ionako slabe šanse desnoj političkoj opciji.

Ima li koga na desnici koji može istovremeno hodati ravno i žvakati kaugumu

Briljantan (domoljubni) novinar Tihomir Dujmović je u kolumni od 27. kolovoza 2011. u Večernjem listu napisao je jedan od najokrutnijih, ali i najtočnijih komentara o hrvatskoj desnici. Napisao je - Kad su htjeli reći da predsjednik Johnson nije osobito bistar i inteligentan, Amerikanci su izbacili vic da je do te mjere ograničen da ne može u isto vrijeme hodati ravno po cesti i žvakati kaugumu.

izboriZa uspjeh na ovim izborima trebamo „one koji mogu skočiti 2.20 u vis", a naši državotvorni predstavnici mogu skočiti najviše pola metra, koliko god mi željeli da pobijede i koliko god mi navijaliIma li koga na našoj desnici koji može u isto vrijeme hodati ravno cestom i žvakati kaugumu, ima li nekoga da shvati da ovako idu ravno u poraz?

Kada bi to rekli Puhovski ili Letica, to bi bilo zlonamjerno i uvredljivo. Ali Dujmović ne želi vrijeđati, već iz njega izlazi bol i nezadovoljstvo zbog nesposobnosti desnice. I tom gorkom istinom želi probuditi ove naše nacionalne veličine.

Bojim se da u tome neće imati uspjeha.

Za uspjeh na ovim izborima trebamo „one koji mogu skočiti 2.20 u vis", a naši državotvorni predstavnici mogu skočiti najviše pola metra, koliko god mi željeli da pobijede i koliko god mi navijali.

I to je naša gorka istina.

A čovjeka koji je pobjeđivao na izborima i u ratu i iskreno volio Hrvate više nego što to Hrvati zaslužuju, još uvijek ne znamo cijeniti koliko to on zaslužuje.

Pajo Grkčević