Stare metode uz nove balvane i zadnja velika bitka

U ponedjeljak je održana zanimljiva Tribina HKV-a s temom Nove agresije na hrvatski jezik. S mnogo stručnih podataka i znanstvenih raščlambi komentirana je knjiga Snježane Kordić o hrvatskom jeziku. U zadnjih dvadeset godina nismo mogli vjerovati da bi u slobodnoj hrvatskoj državi jedna takva knjiga bila moguća, ali još manje smo mogli vjerovati da će takvu knjigu sufinancirati Ministarstvo kulture. Naravno, mi smo uobičajeno naivni i uglavnom se svemu čudimo, „kak' se to moglo dogoditi i kak' netko može nešto takvo pisati".

I zbog toga se nisu uočila dva osnovna problema:

Ta knjiga je politički pamflet i politička provokacija, a ne znanstveno djelo.

Velika je grješka tu knjigu analizirati kao znanstveno djelo s kojim se ne slažemo i koristiti znanstvene argumente za obaranje pojedinih teza. Ta knjiga nije napisana zato da otvara ili potiče znanstvenu raspravu. Ta knjiga je politički pamflet i politička provokacija, a ne znanstveno djelo. Djelovanje te knjige i uloga u današnjem trenutku je ista kao i nedavni nastup Stanimirovića sa svojim pogledom o početku rata, pisanje srpskih Novosti o padu naših aviona, zahtjev Zorana Pusića o preimenovanju ulice Gojka Šuška i obnova spomenika u Srbu. Svi ti događaji pred deset godina ne bi bili mogući u ovakvom obliku. Ali sada je „netko" zaključio da je došao pravi trenutak za pokretanje koordiniranog niza provokacija koje testiraju koliko su Hrvati još uvijek spremni za obranu Hrvatske ili su konačno već na koljenima i spremni za neku novu Jugoslaviju ili Jugosferu.

Navedene provokacije iz 2010. su vrlo slične provokacijama s „kninskim balvanima" iz 1990. I u ono vrijeme Srbi su sigurno morali biti svjesni da su njihovi balvani samo provokacije koje same za sebe ne mogu učiti neku dugotrajnu štetu, ali su znali da iza njih dolaze jake snage koje su planirale pregaziti Hrvatsku. I testirali su reakciju hrvatske države na njihove provokacije. Sada imamo sličnu situaciju.

Takve provokacije su moguće samo zato što mi gubimo na izborima

Na knjigu Snježane Kordić, naravno, treba odgovoriti punom snagom kao što je to učinio HKV, te javno prozvati Ministarstvo kulture. Ali to cijelo događanje treba sagledati u širem političkom kontekstu i samokritički priznati da Snježana Kordić uopće nije važna, da je problem najprije u nama.

Sve te provokacije, od Snježane Kordić do Stanimirovića i Zorana Pusića ne bi bile moguće i mi bi im se smijali kao akcijama nekakvih ridikula da mi na izborima ne dobivamo samo 4%, da mi nismo izgubili sve izbore nakon što više nema dr. Franje Tuđmana.

Problem je u tome što na hrvatskim izborima pobjeđuju kandidati koji nas guraju u Jugoslaviju, koji se dive „kapi partizanki", koje ne zanimaju hrvatski nacionalni interesi i koji hrvatsko društvo oblikuju tako da knjiga Snježane Kordić i ostali provokatori samo pokazuje gdje smo i kamo idemo. I nije problem u Snježani Kordić i raznim zločestim marginalcima i slugama „velikih gospodara".

Problem je samo u nama i našoj nesposobnosti da mobiliziramo hrvatske birače, da pružimo Hrvatima nadu i rješenja za suvremene probleme. I da pobijedimo na izborima.

Zadnja velika bitka

Bez obzira na sve okolnosti, sve zle sile gospodara svijeta, Hrvatsku smo izgubili svojom krivicom, samo svojim greškama i svojom nesposobnošću. I zato se sada treba pripremiti za našu „Zadnju veliku bitku", jer ako na ovim izborima opet naši kandidati dobiju uobičajenih „slavnih i zadovoljavajućih 4.5 %" Hrvatske više neće biti.

Da bismo mogli ovu bitku dobiti, trebamo drastično promijeniti način izborne borbe. Državotvorna desnica poslije Predsjednika Tuđmana na svim izborima izlazila je kao gubitnik, nije znala osvojiti izbore. To znači da treba raditi na nov način. Ovo društvo, ovo vrijeme traži akciju, traži promjene, traži nova rješenja i nove ljude.

Prava akcija, jedan široki pokret može pokrenuti sve, a posebno onih 50% koji su bili do sada pasivni, jer nisu (s pravom) više vjerovali niti lijevim i desnima. Ova nedavna saborska rasprava o povjerenju Vladi bila je „fantastična", izvanredno korisna za dolazak Nove snage na političku scenu. Svi ljudi koji su imali strpljenja i „želuca" gledati tu raspravu bili su užasnuti prizemnom razinom diskusija koja je ogoljela svu mizernost, nesposobnost i bijedu glavnih političkih stranaka i u vlasti i u oporbi. Nikakve knjige, nikakva predavanja, nikakve tribine, nikakvi članci u novinama nisu mogli učiniti više od te saborske rasprave da se ljudima zgade sadašnje „političke elite".

I sada je pravi trenutak. Dok se „ovi drugi" međusobno nabacuju blatom i pokazuju svoju nevjerojatnu nesposobnost i iskvarenost treba se na hrvatskoj političkoj sceni pojaviti nova snaga s novim ljudima, koji će donijeti novu nadu, novu vjeru u bolju Hrvatsku.

I koja će donijeti rješenja za ove probleme u kojima se nalazimo.

Ovi sadašnji, i lijevi i desni i vlast i oporba, nisu dorasli problemima našeg društva. To su trećerazredni ljudi koji nemaju osnovnog pojma što trebamo učiniti kako riješiti krizu, potaknuti rast i razvoj i usmjeriti Hrvatsku u budućnost. Znaju samo slušati strane gospodare i hrliti u EU „za koju nema alternative". A pored toga su ogrezli u korupciju i nemoralne aktivnosti.

Većina hrvatskih građana vapi za promjenom, za akcijom i novim ljudima kojima će vjerovati.

Ovakvo beznađe je užasavajuće i ne smije dugo trajati.

Što možemo iz dosadašnjih poraza zaključiti?

Trebamo ponovno istaknuti da se izbori u XXI. stoljeću ne dobivaju:

• dobrim programima – to nitko ne čita, to nikoga ne zanima

• isticanjem poštenja i čistih ruku– gospodin Tomislav Jelić, osvjedočeni borac protiv korupcije nije dobivao više od 1% glasova, a krajnje korumpirani političari dobivaju mnogo glasova i „obožavanje birača".

• samo domoljubljem - Vesna Pusić je dobivala više glasova od naših najboljih kandidata, a Mesić je dva puta postao predsjednik – to sve dovoljno znači.

• znanjem i poznavanjem povijesti – to je prosječnim biračima dosadno, većina ih gleda Šeherezadu

• intelektualnim debatama –prosječne birače zamaraju

To je možda „brutalno crna slika stvarnosti", ali nam iskustvo govori da je tako, jer iz uzastopnih poraza treba konačno nešto naučiti.

Izbori u XXI. stoljeću dobivaju se :

• dobro organiziranom kampanjom - u kojoj se biračima šalju jednostavne, snažne poruke

• stalnim kontaktima s biračima – treba se znati približiti biračima i govoriti im na placu, u kafiću, na Sljemenu, na vatrogasnoj zabavi. Fantastična prilika u Čavoglavama gdje je bilo 100.000 ljudi je propuštena, pa se sve svelo na koncert i „bacanje kamena s ramena", umjesto da se ljudima prenesu jasne poruke. To je neoprostivo i daje pravu sliku naših državotvornih političara.

• dobrim kandidatima - kojima se vjeruje i koji će širiti pozitivne poruke nade

Zato mislim da treba :

• kreirati jasne, kratke, efektne poruke koje će s par riječi ljudima dati jasno do znanja što se želi učiniti - te poruke staviti na WEB, sve promidžbene materijale, memorandum, koristiti u svim govorima i nastupima

• povezati sve „naše" portale u zajedničku mrežu kojom će se slati te poruke.

• aktivirati naše karikaturiste da svojim karikaturama vizualno predoče te poruke

• naći desetak uglednih novih ljudi koji će biti novi brand pokreta – u koje će birači imati povjerenje i koji će širiti pobjednički duh.

To moraju biti ljudi neokaljanog ugleda, koji su dosadašnjim radom pokazali kakvi su, što misle i kakva su im uvjerenja.

To ne smiju biti anonimci koje nitko ne pozna.

To ne smiju biti razni „otkačeni domoljubi i čudaci" koji raznim čudnim akcijama stvaraju zbrku u javnosti i samo štete zajedničkoj akciji.

Dosadašnji vođe državotvornog pokreta bi trebali pokazati da podržavaju te poruke i te ljude.

Trebamo potaknuti kreiranje političkih poruka.

Predlažem nekoliko poruka:

Promijenimo Zagreb

promijenimo Hrvatsku

Hoćete li glasati za one

kojima je Hrvatska plijen

ili za one

kojima je Hrvatska dom

Želite li da vaša djeca odrastaju

u ovakvom iskvarenom društvu?

Mi ne želimo.

Hoćemo li svi zajedno naše društvo promijeniti i učiniti boljim?

Kada ćemo, ako nećemo sada?

To je naša odgovornost i prema društvu i prema našoj djeci.

Za Hrvatsku nade

Za Hrvatsku ljubavi,

Za Hrvatsku rada

Za Hrvatsku rasta i razvoja

Pozovimo mlade, ujedinimo sve svoje kreativne i domoljubne snage u jedan veliki, zajednički hrvatski pokret.

Pred nama je Zadnja velika bitka.

Vjerojatno drugu šansu više nećemo dobiti.

Pajo Grkčević