„Puzajuća okupacija" Hrvatske već je pri kraju

Prije nego počnemo detaljno govoriti o tome što ćemo napraviti (još neke stvari moramo prije toga pripremiti) treba stalno pratiti što oni rade. Oni djeluju organizirano i napreduju korak po korak. Možda polako, ali uporno, „puzajući" na širokoj fronti, svakodnevnim djelovanjem pobjeđuju Hrvatsku. Dio su jednog organiziranog projekta koji je obilato financiran i dobro vođen. Imaju svoj jasan cilj kojem se približavaju, a Hrvati su se pokazali nedoraslim da se od toga obrane. Tijekom 20 godina sva mjesta u medijima, vodeća mjesta u politici i institucijama zauzeli su ljudi kojima do Hrvatske nije previše stalo, a neki ju i patološki mrze. A Hrvati se stalno čude, kao „nevina u ludnici", kako je moguće da mediji pišu to što pišu, a političari rade to što rade, kako je moguće ovo, te kako je moguće ono. Kao da sada nakon 20 godina sve karte nisu na stolu, kao da nije jasno tko smo mi, a tko su oni i tko što želi postići.

Oni su već sigurni da su pobijedili, a budući izbori po njima su samo formalnost. Vesna Pusić je smirila svoju dosadašnju histeričnu, iritantnu i provokativnu retoriku, jer vidi da joj to više ne treba. Sada želi biti pristojna da ju Hrvati prihvate i da nas lakše uvede Hrvatsku u jugosferu, kada pobijedi na izborima.

Izgleda da je Hrvatska jedan ispitni poligon, dio istraživačkog projekta „gospodara svijeta", na kojem se želi „znanstveno" utvrditi koliko vremena treba, što treba učiniti i koliko novaca potrošiti da bi se jedan hrabar i ponosan narod bacio na koljena, da ljudi počnu mrziti svoju državu za koju su nedavno ginuli. Rezultati tog istraživanja dobiveni na našem malom četrimilijunskom uzorku, biti će im korisni kod velikih zemalja kao što si Iran, Irak i slične.

Uloge su podijeljene

U neprijateljskom djelovanju protiv Hrvatske uloge su podijeljene i zadaci se izvršavaju brzo i učinkovito, pa su njihovi strani gazde, vjerujem, jako zadovoljni:

1. Zoran Pusić – ima zadatak provocirati i ispitivati granice do kojih se Hrvate može ponižavati. Nedavno je došao s idejom promjene Ustava koja bi omogućila ulazak u Jugoslaviju. Nakon toga je pokrenuo izbacivanje imena Gojka Šuška s imena ulice u Dubravi (nekadašnjoj utvrdi HDZ-a). Sada su već komunisti na Pešćenici odlučili izbaciti ime Brune Bušića. Pred nekoliko godina to je bilo nezamislivo i predlagači takvih ideja bili bi javno „linčovani". Sada su reakcije mlake i gotovo nikakve. Zaključak je - mogu ići dalje.

2. Davor Butković – kao jedan od lidera antihrvatskog djelovanja Hrvate sustavno i uporno uvjerava da su teme koje zagovaraju nacionalne interese „trećerazredne političke ideje" vrijedne ismijavanja.

3. Jedan drugi kolumnista Globusa – u svom nedavno objavljenom članku piše da se ne treba užasavati činjenice da ubrzo Hrvatske neće biti – pa i druge mnogo starije države su propale, nestale i nikom ništa. To će se, po njemu, dogoditi s Hrvatskom i na to se moramo pripremiti.

4. Goldsteini – su preko Jutarnjeg lista proturili hrvatski pravopis koji je na razini Novosadskog hrvatsko-srpskog pravopisa. Iako je djeci propisan za školu pravi Hrvatski pravopis oni poduzimaju sve da ljudi koriste jugo-pravopis. I imaju uspjeha. U svim medijima koristi se jezik kojim je nekada pisan komunistički Vjesnik. A u Zagrebu se gotovo više ne koristi „tisuća", već je sve više prisutna „hiljada", kao nekada. Tako govore već i oni koji su još jučer bili „Veliki Hrvati". Hrvatska gubi na svim poljima.

5. Jergovići, Tomići, Pavičići, Mandići, Kuljiši – kao vampiri izlaze iz duhovne kanalizacije koristeći takav rječnik mržnje kakav je u civiliziranom svijetu nezabilježen. A različite hrvatske institucije dodjeljuju im književne i ostale nagrade.

A takvih primjera ima bezbroj.

Klasična hrvatska šutnja

Ovakvo djelovanje je potpuno nezamislivo u bilo kojoj normalnoj zemlji. Nije moguće niti u jednoj zemlji u svijetu (osim Hrvatske) da medije zauzmu ljudi koji ne podnašaju zemlju u kojoj žive i zastupaju stavove onih protiv kojih je ta zemlja ratovala. To je kao da bi poslije II. Svjetskog rata u BBC-u i londonskim medijima sva mjesta zauzeli simpatizeri nacista. Naravno, to je u Engleskoj nemoguće, ali u Hrvatskoj je normalno. I na to nitko ne reagira. I, kako je napisao Tihomir Dujmović, intelektualci i sve institucije zapali su u klasičnu hrvatsku šutnju, dok političari misle samo na svoje interese, na interese Europe i krupnog kapitala.

Hrvati su poniženja prihvatili kao nešto normalno i svakodnevno

Nevjerojatno je, a i dodatno ponižavajuće, da ćemo o samopoštovanju i obrani svojih interesa još učiti od Srbije. Nedavno smo mogli pročitati da se njemački WAZ, jedan od suvlasnika Europapress holdinga, povlači iz Srbije, jer su iz vrha države dobili poruku da nisu poželjni u Srbiji. Ministar Mlađan Dinkić im je rekao da slobodno mogu napustiti Srbiju i da se više nikada ne vrate. Je li nešto takvo moguće u Hrvatskoj? Naravno da ne. EPH vlada Hrvatskom, Sanader se jako trudio da bude njihov igrač i da napravi sve što mu kažu. Jednom se EPH-ov glavni kolumnista hvalio da su mu, dok su bili ministri, Senader i Mate Granić bili glavni informatori. O slici naših političara govori i priča da je početkom 90-tih onaj opskurni novinar Marinko Božić u restorani Kod Drageca imao svoj stol, a razni hrvatski političari su mu donosili vijesti koje je im je on u kešu plaćao markama.

Kosovska policija je prošle godine uhvatila dva njemačka špijuna i odmah su ih „šupirali" u Njemačku. Za razliku od Kosovara naša vlast stranim špijunima sve hrvatske tajne dokumente fotokopira, spakira i vjerojatno još i nosi do auta.

Primjeri kako to mediji rade

Jedan od najglupljih poteza naše vlasti bila je prodaja Večernjaka. To je kao da za vrijeme rata neprijatelju prodate sve svoje tenkove. Večernjak je bio najtiražniji hrvatski medij nacionalne orijentacije, kvalitetan, čitan i utjecajan. Međutim, pod strašnim pritiskom „demokratskih, naprednih i zdravih snaga" pokrenuta je privatizacija. Najprije krajnje nespretno, a onda je 2000. list prodan Styrii, provincijskom austrijskom listu, na tako glup način da je to teško povjerovati. Ali još gore od svega je što je hrvatska država nakon gubitka HTV-a izgubila jedini jak mediji koji je mogao braniti hrvatske interese.

Medijska manipuliranja provode se na jedan vrlo spretan način tako da ih naivni ljudi uglavnom ne primijete i lako „gutaju udicu". Zato ih stalno treba razotkrivati. Možemo prikazati nekoliko „najfriškijih" primjera.

Pismo svjetske banke – nedavno smo nakon donošenja rebalansa u Saboru u svim medijima pratili izvješća o pismu u kojem Svjetska banka kritizira taj reablans. I to je iskoristila „svekolika hrvatska javnost" i lijeva i desna da napada rebalans i „nesposobnu" Vladu. TV Nova je čak u svom udarnom Dnevniku pokazala to pismo. I zanimljivo da nitko nije učio jedan zanimljiv detalj. Vjerojatno je u to vrijeme većina Hrvata kopala po frižideru ili dremuckala u foteljama. Oni koji su bili malo koncentriraniji mogli su uočiti da je pismo autoritativnog svjetskog financijskog policajca potpisao je nekakav Vanja iz Zagreba, s titulom junior assistant. Zamislite, jedan činovničić, nekakav „mali od kužine" daje packe Vladi Republike Hrvatske (valjda je za to nagovoren i plaćen) i o tome sa zlobnim užitkom bruje svi mediji i cijela hrvatska javnost.

Na isti način zagrebački uredi svakakvih svjetskih organizacija šalju (po narudžbi) izmišljene podatke na osnovi kojih se prave nekakve bezvezne Liste konkurentnosti i Liste korupcije, na kojima smo mi, naravno, na najgorim mjestima u svijetu. Pred par dana smo opet imali prilike slušati izjave nekakvih čudnih naših likova (to su uvažene javne zvijezde) kako mudro objašljavaju da je Hrvatska na ljestvici konkurentnosti iza Bocvane. I onda se drma cijela Hrvatska. A javnost zbog toga postaje sve depresivnija. (I sve više prezire Vladu i mrzi HDZ).

Stvarno ne treba previše truda da se manipulira Hrvatima.

Daimler Benz – To je sigurno jedna od najvećih korupcionaških afera kod nas. I, zanimljivo, o tome se ništa ne piše. Zna se koliko je novaca u prljavoj igri i zna se da je u tu kriminalnu radnju bila uključena Vlada Ivice Račana. I za dva dana bi se moglo otkriti tko je novce dobio, tko je bio korumpiran i koga treba strpati u zatvor. Sve je vrlo jednostavno. Potpisnici ugovora su tri Račanova ministra. Oni kažu da nisu dobili lovu, jer su samo potpisali dokumente koje je netko pripremio. (Recimo da im vjerujemo). Potpisivalo se na posebnoj sjednici Vlade. Ministrima je dokumente pripremilo „stručno" Povjerenstvo i nagovorilo ih da potpišu. Treba samo pogledati sastav povjerenstva koje obično ima oko pet članova te utvrditi tko je bio Predsjednik povjerenstva. I lopov je tu. Da je bio Polančec u pitanju znalo bi se kakvom je olovkom potpisano i kakvu je kravatu tada nosio. Trebalo bi malo „čačkati" i po kupnji basnoslovno skupog i nepotrebno nagibnog vlaka u vrijeme Linića i Račana. Ali niti o tome se ne piše. Nitko ne želi kopati niti po nevjerojatno škandaloznoj prenamjeni zemljišta u Gradu Zagrebu u kojem je učestvovao HNS, a Vesna Pusić je došla jedini put u Zagrebačku skupštinu da brani svoju momčad ogrezlu u taj kriminal. A takvih primjera ima bezbroj.

Svi mediji su se dogovorili da ne pišu ništa što bi sada prije izbora naštetilo očekivanoj i već pripremljenoj pobjedi SDP-a. I što bi poremetilo usvojenu sliku HDZ-a kao „pljačkaške organizacije". U pretprošlom članku sam objašnjavao sustav „ubrzane privatizacije" koji se provodio po receptima „zapadnih gurua" u svim tranzicisjkim zemljama bez obzira tko je na vlasti. A SDP-ovci su u tome uključeni kao i HDZ. Međutim, njihovi mediji o tome ne pišu. I „desni" Hrvati su stavove lijevih medija prihvatili kao jedinu istinu i ogorčeni pišu o tome kako su HDZ-ovi domoljubi upropastili Hrvatsku (kao da SDP-ovci nisu).

Varšavska i Čavoglave – U „cirkusima" oko Varšavske sudjelovalo je maksimalno 200 ljudi i mediji su iz toga napravili nevjerojatne spektakle. Cilj je ovaj put bilo rušenje Bandića, iako su oni koji ga sada žele rušiti, za projekt „zaslužni" isto kao i Bandić. U cijelom tom cirkusu nitko nije postavio ključno pitanje koje otkriva tko stoji iza svega, odnosno nitko nije htio provjeriti tijek novca. Treba samo otkriti „tko je financirao onog velikog konja i ogroman kamion, labudicu kojom su ga dovezli preko pješačke zone", pa bi se odmah saznalo tko iza svega toga stoji i upravlja demonstracijama. Ali se vješto manipuliralo Zagrepčanima koji su opet bili uvjereni da se preko Varšavske bore za demokraciju. Naravno, takvu koju vode tvrdi Jugoslaveni Vili Matula i Urša Raukar. (Opravdanost ili neopravdanost Horvatinčićeva projekta u svemu tome je u drugom planu)

S druge strane veličanstven skup u Čavoglavama na kojem je bilo 100.000 ljudi mediji su potpuno minorizirali i prikazali na najgori način, kod čega su im organizatori skupa puno pomogli. Novinari su maksimalno iskoristili glupe provokacije nekolicine budala i njihovim slikama potpuno zasjenili divan, domoljubljem ispunjen skup. U diskusiji o zbivanjima na proslavi u Čavoglavama neki se brane da to nije bio politički skup, a osim toga da je bilo nemoguće kontrolirati 100.000 ljudi i pronaći onih 8 budala koji su imali nekakva ustaška oboljeja. Međutim, svaki skup u kojem sudjeluje više od 3 čovjeka treba iskoristiti kao politički skup i prenositi političke poruke. (Ako nećemo mi, vidjeti ćete da oni hoće sigurno). Ne iskoristiti tu ogromnu masu ljudi i ne prenijeti određene političke poruke, sada prije izbora to je primjer političkog dilentatizma. A onih osam provokatora moglo se jako lako odstraniti ili nagovoriti da ne provociraju. Samo da su organizatori htjeli. Ali to njih nije zanimalo, a najmanje ih je zanimala šteta koja je iz toga proizašla.

Neprijateljskim djelovanjem napada se na jako širokoj liniji, na mnogo segmenata, od širenja dezinformacija i laž, stalnih ponižavanja, mijenjanja naziva ulica, mijenjanja pravopisa, do policijskih proganjanja ljudi koji se žele tome suprostaviti. Došlo je vrijeme koje nas sve podsjeća na olovne godine komunizma.

Hrvatsku nitko ne štiti. Ljudi šute i gledaju meksičke (a sada i turske) sapunice, institucije, od Matice Hrvatske do HAZU-a, šute, intelektualci šute, državotvorni Hrvati se svađaju i nadmudruju čija je koncepcija borbe za Hrvatsku bolja, a cijela Hrvatska već po navici preuzima ulogu žrtve „opet su nas prevarili, a mi smo tako dobri, pravedni i pošteni".

Ulazi li Hrvatska ponovno u „dugu, mračnu noć"?

Ipak, u većini ljudi sve više kuha pritajeni bijes „mirnih ljudi".

Svi čekaju hoće li doći netko da taj bijes pretvori u pozitivnu energiju koja će stvoriti „Bolju Hrvatsku".

Pajo Grkčević