Lijevi, desni i malo psihijatrije

Zamislite si Zagreb u lijepo subotnje jutro. Ljudi sjede u Gradskoj kavani, piju kavu i opušteno razgovaraju. I tada najednom u kavanu nahrupi skupina huligana, započinju se derati, vrijeđati goste, pljuvati im u šalice s kavom, izbacivati ih sa stolaca, razbijati sve oko sebe, sjedati s nogama na stolu. I što biste učinili? Vjerojatno biste ogorčeno tražili pomoć policije koju ste vidjeli kako stoji ispred kavane. A što biste učinili da u šoku uočite da policija uopće ne reagira i zapravo sa simpatijom gleda na taj razbijački pohod? Mogli biste se dići i napustiti kavanu, jer se ne želite tući s divljacima. A huligani, svjesni „da im nitko ništa ne može" nastavili bi svoj razbijački pohod po drugim kavanama. A isto tako si možemo zamisliti da bi „jedan dio građana" koji se šeću ulicom kraj kavane, stao na strani huligana, jer su oni „pozitivan primjer kako moderni, progresivni, liberalni, možda malo temperamentniji članovi društva" obračunavaju s „konzervativnim, ognjištarskim, zatucanim budalama, koje je vrijeme pregazilo", jer pristojno sjede i piju kavu.

Naravno, na sreću to se nije dogodilo i možemo biti sigurni da bi naša policija vrlo brzo sredila te huligane i uspostavila civilizacijska pravila ponašanja. Ovako opisana situacija možda bi nas mogla podsjetiti na neka vremena iz početka i sredine prošlog stoljeća na početku vladavine dvaju najstrašnijih totalitarnih pokreta u Europi.

Huligani na medijskoj sceni

Ali ne treba nam baš previše bujna mašta da ovo huligansko razbijanje u mirno subotnje zagrebačko jutro preslikamo u naše društvo, na našu medijsku scenu u kojoj agresivna ljevica uz medijske talibane terorizira hrvatsko društvo. Između mnogo primjera, izabrati ćemo ono nedavno prepucavanje o „desnima i lijevima", koje je potaknuo odličan članak prof.dr.Nevena Sesardića. Ta tema je izrazito važna za razumijevanje pojava u našem društvu. Ali budući da kod nas više nema nikakve intelektualne, a niti znanstvene scene koja bi takve pojave dublje analizirala, sve se svelo na reakcije u medijima koji služe zato da podignu tiražu novinama ili gledanost televizije.

Najprije se sjetimo jedne emisije uz Dnevnik na HTV-u. Novinarka je pozvala dva novinara, jednog „desno" orijentiranog, Tihomira Dujmovića i jednog „lijevo" orijentiranog, zapravo perjanicu lijevog novinarstva, Denisa Kuljiša. Oni su predstavljali pravu sliku Hrvatske. Tihomir Dujmović je bio smiren, argumentiran, govorio o ljevici koja je tijekom komunizma u intelektualnom smislu likvidirala novinarsku profesija, protjerala ju ili joj je doživotno zabranila pisanje, a manje od deset posto novinara je dobilo novinarsku licenciju. Taj briljantan hrvatski novinar je na svojoj koži u nekoliko navrata, kroz gubitak posla u vrijeme demokratske hrvatske države osjetio što to znači biti desno orijentirani novinar u Hrvatskoj. Međutim, takav način argumentiranja i govora na prosječnog hrvatskog gledatelja televizije ne ostavlja dojam. Naši gledatelji su naučeni na agresivne, jednosložne poruke kod kojih ne trebaju mnogo misliti. Slušanje argumenata i malo dužih rečenica predstavlja intelektualni napor koji zamara prosječnog gledatelja.

S druge strane Denis Kuljiš je bio samouvjeren, elokventan, iz njega su tekli vodopadi rečenica, on sve zna, a one koji ne misle kao on vrijeđa, podcjenjuje i ismijava, čak pokušava biti duhovit. Njegovi članci su intrigantni, lako se čitaju, a „intelektualci" ih vole čitati. A prema predsjedniku Tuđmanu i svima koji su stvarali hrvatsku državu pokazuje patološku mržnju. U njegovim napisima ima čak poruka koje se mogu shvatiti kao rasističke prema određenim kategorijama hrvatskog društva i to bi bilo u normalnom društvu i kažnjivo. Ali kod njega se osjeća još nešto – nevjerojatna samouvjerenost koja proizlazi iz činjenice da „mu nitko ništa ne može", da za njega normalna pravila civiliziranog društva i pravne države ne vrijede. Možemo se sjetiti i onih priča o rušenju starog mosta u Mostaru. Kuljiš je bio jedan od najglasnijih koji je Hrvate, a posebno generala Praljka optuživao da su srušili most. Kada je general Praljak angažirao tim znanstvenika koji su stručnom analizom opovrgnuli tu izmišljenu tvrdnju, u jednoj TV emisiji kao odgovor na to Kuljiš je rekao: „Ja sam i dalje uvjeren da su Hrvati srušili most i tko mi što može". Iako za njega može vrijediti opis „čovjek koji ima manjak obrazovanja i višak zla u sebi", on je uvijek zaštićen, jer zna da uspješno odrađuje zadatak razaranja društva koji su mu „oni koji vladaju Hrvatskom" postavili. On čak kritizira i ljevičare i SDP, jer time pokazuje da zna da niti SDP niti HDZ ne vladaju Hrvatskom. On zna da su vladari Hrvatske oni moćnici iz sjene koji su postavili Mesića za predsjednika, (iako je na izborima za Sabor prije toga dobio manje od 5% glasova), koji financiraju medije i političare, koji stvaraju naše bogataše, oni koji su upravljali Hrvatskom SMS porukama Sanaderu s „Dragi Ivo" i Dragi Ivo je radio što su mu naredili, a poslije su i njega smijenili.

Gospodari „znaju znanje"

Ti „gospodari" su već u početku stvaranja hrvatske države „znali znanje" uvježbavano stoljećima vladanja svijetom. Njima je bio cilj nakon velebne pobjede u Domovinskom ratu Hrvatsku slomiti, baciti na koljena, ugurati u nekakvu novu Jugoslaviju, a prije toga Hrvati su trebali zaboraviti svoje pobjede i zamrziti Hrvatsku. Da bi to postigli izvukli su na površinu razne trećerazredne lijeve intelektualce, a iz „intelektualne kanalizacije" pravi ološ, alkoholičare, drogeraše, udbaške doušnike, trećerazredna potucala i nahuškali ih na Hrvatsku državu. I dali im „apsolutnu zaštitu", dobro ih platili i dali im naravno i obilne, jeftine kredite za kupnju kuća, stanova još mnogo toga. Takvi su mogli vrijeđati, pljuvati, ponižavati sve koje bi proglasili desničarima, odnosno ljude koji vole ovu državu. A uz to su mogli tući svoje žene, opijati se i drogirati. Uvijek su bili zaštićeni, jer su „bili na pravoj strani" i jer su odrađivali svoj prljavi posao za „velike gazde". I zastupali su ideologiju „nove ljevice". Naravno, taj pojam ljevice nema mnogo veze s normalnim pojmom ljevice u civiliziranom društvu. Kod nas su nazivi ljevičar ili antifašista samo kamuflaža i maska iza koje se u velikoj mjeri skrivaju razni jugoslaveni i „oni koji mrze ovu zemlju". (Dobru kategorizaciju suvremene ljevice i desnice kod nas dao je Nino Raspudić, u Večernjem listu.)

Novinari „nove ljevice" zauzeli su sve medije, tiskane i televiziju, međusobno se štite i štite svoje drugove. U duelima s našim desno orijentiranim intelektualcima „uvijek pobjeđuju" i ostavljaju pobjednički dojam kod prosječnog hrvatskog gledatelja televizije. Agresivnost, bezobrazluk, samouvjerenost i netolorencija uvijek ostavljaju jači dojam na „prosti puk" od ljudi koji teže argumentima i žele govoriti istinu.

Zato su ljevičarske intelektualne ikone, među ostalima, bili jedan perverzan, izopačeni pedofil, simpatizer terorista, Jean-Paul Sartre i filozof Herbert Marcuse, koji je poučavao ljevičarske naraštaje: "Oslobađajuća tolerancija označava netolerantnost prema pokretima s desnice, a tolerantnost prema pokretima s ljevice".

Trebamo davati (verbalne) zaušnice

Sada uz zamišljenu scenu iz uvoda dodamo još jedan drugačiji nastavak. Zamislimo si da neki gost koji je do sada mirno pio kavanu i pristojno razgovarao s prijateljima ustane i prvom huliganu opali vruću zaušnicu. Možemo biti sigurni da bi huligani bili u šoku i tražili pomoć policije, a ako policije u blizini ne bi bilo, kukavički bi pobjegli.

S takvima bezobraznim ljevičarima može se boriti samo na jedan isto tako agresivan način. I kada im se suprotstavi netko tko im zna parirati, tko im zna vratiti, oni pokazuju svoju slabost i kukavičluk. Trebamo se sjetiti jedne emisije Nedjeljom u 2 iz davnih dana, kada je Kuljiš bio zajedno s Pašalićem. I Pašalić ga je tako „gazio" da je Kuljiš bio manji od makovog zrna. Zato ti ljevičari ne vole oštre protivnike i duele „licem u lice". Više vole napadati u svojim kolumnama, gdje se napadnuti ne može braniti. Oni kod sučeljavanja najradije pobjegnu kao što je Davor Gjenero pobjegao iz studija kada ga je Ivkošić oštrije nagazio, a Vesna Pusić je htjela afektirano isto tako izaći iz studija, kada joj Šuker nije dozvolio neargumentiranu agresivnost. Kao i u komunizmu oni znaju da „su na vlasti" i ne mogu vjerovati da netko ima hrabrosti biti oštriji prema njima.

Psihijatri gdje ste, pomozite

Ali u toj analizi lijevih i desnih treba uzeti u obzir jedan važan aspekt te priče za koji mnogi od nas nisu dovoljno pripremljeni. Naime, ponašanje „naših ljevičara" u velikoj mjeri ulazi u domenu psihijatrije. I čudim se što rade dr.sc.Vladimir Gruden i njegovi kolege da ne pomažu u razumijevanju svijeta u kojem živimo. Što bismo rekli da nam netko u ljetno popodne, kada sunce opasno žeže, tvrdi da je noć. Rekli bi da s njim nešto nije u redu. U takvoj smo situaciji kada, pored ostalog, slušamo kako „naši ljevičari" ocjenjuju neke od važnih događaja iz povijesti. Za čovjeka (Tita) koji je denuncijacijama skrivio smrt 800 svojih komunističkih drugova, a među njima je bila i njegova žena, mi kažemo da je on zločinac i negativna ličnost. Za ljevičare njegovi zločini nisu važni i za njih je on veoma pozitivna ličnost. Doktore Gruden pomozite.

Za čovjeka koji je dao naredbu da se poslije rata bez suda pobije na desetke tisuća ljudi, da tisuće ljudi ide na robiju, mi smatramo (a i veliki dio zapadnih povjesničara) da je zločinac. Za naše ljevičare to sve nije važno, jer „takva su bila vremena" i on je velika i pozitivna povijesna ličnost. (Onda bi se i Hitlera moglo opravdati, jer „takva su bila vremena) Doktore Gruden, gdje ste?

Za čovjeka koji lažno optužuje svoju zemlju (kojoj je bio i predsjednik) koji danas govori jedno, a sutra drugo, koji šteti svojoj zemlju, koji jedini u Europi brani komunističke zločine, mi kažemo da je negativna ličnost. (A tako bi bio ocijenjen svugdje u svijetu). Za ljevičare je on veoma pozitivna ličnost za koju nikakva civilizacijska pravila ne vrijede. Psihijatri, dajte se konačno prihvatite posla.

Mi smo potpuno nemoćni u diskusiji s ljudima koji zastupaju takva suluda stajališta. Zato trebamo tražiti pomoć psihijatara, dr. Grudena i njegovih kolega. A ta pomoć nam treba da možemo razumjeti ovo naše deformirano društvo s potpuno deformiranim povijesnim sudovima, vrijednostima i odnosima. Da se znamo boriti s političkim protivnicima. Ali i da konačno pobijedimo na izborima.

Pajo Grkčević