Salonski, neiskreni domoljubi

Izgleda da se na Portalu HKV-a javljam uvijek kada se naljutim, a razloga za ljutnju ima stalno. Ima ih toliko da treba napraviti selekciju i izabirati one priče koje imaju širi značaj i koje daju dublju sliku patologije našeg društva i naših ljudi. Ali neki takvi povodi za ljutnu imaju često i dobru stranu. Još jednom i ponovno pokazuju veličinu našeg prvog Predsjednika. Kada vidim s kakvim je ljudima bio okružen i uspio u onim nevjerojatno neprijateljskim prilikama stvoriti državu i pobijediti u ratu, još više mu se divim i uviđam njegovu veličinu. Dolazim do jednog zaključka„ velik čovjek je velik i po tome što i od trećerazrednih ljudi može napraviti upotrebljive suradnike". Ali se nakon toga obično događa da „kada veliki čovjek otiđe, tada ovi mali, trećerazredni ljudi sebi umisle da su i oni bili veliki i počnu svoju veličinu graditi na kritiziranju velikog čovjeka".

Možda ima nešto i u činjenici da smo mali narod koji se teško borio za svoj opstanak pa taj narod nije naučen cijeniti i prepoznati svoje velike ljude. To izgleda jadno, a dežurni neprijatelji Hrvatske jako brzo i spretno uoče takve nekarakterne ljude i znaju ih iskoristiti u stalnom ratu protiv Hrvatske. Kada se stvarala Hrvatska i kada se vodila ogorčena i krvava borba, na površinu su u to vrijeme isplivali mnogi ljudi, od kojih mnogo nisu uopće bili dorasli povijesnom trenutku. Ali su uz velikog čovjeka koji je imao hrabrosti, znanja, mudrosti i jasno definirane ciljeve, mogli dati svoj doprinos stvaranju Hrvatske. I umjesto da budu ponosni na to vrijeme, da kao sudionici povijesti svjedoče kako je tada bilo, da se bore za istinu, da brane Predsjednika Tuđmana od napada vampira sa svih strana, mnogi od njih ili šute ili nastoje ponuditi svoju interpretaciju tog vremena, u kojem žele sebi dati posebnu ulogu.

Osim toga posebnu strast pokazuju nastojeći umanjiti ulogu Predsjednika Tuđmana, odnosno žele se „ulizivati" lijevim medijima opisujući navodne grješke koje je on učinio. A neki, samozvani„ veliki hrvatski „intelektualci" žele pokazati „da ih se tada slušalo sve bi bilo drugačije". Imamo poznatog hrvatskog intelektualca, čak „desne orijentacije" koji se ponosi činjenicom da ga je Predsjednik tužio sudu. A svi se sjećamo da je to bilo zbog krajnje neukusnog i podlog vrijeđanja koje se spustilo ispod osnovne civilizacijske granice pristojnosti, vrijeđanje kakvo si ne bi nitko dopustio.

Čak i oni koji su takozvani poštovatelji velikog Predsjednika, nikada ne propuste istaknuti da se s njim nisu uvijek slagali. U to ratno vrijeme, kada se država grčevito borila za slobodu svako malo je netko, obično „neko poznato ime", iz nekakvih infantilnih razloga dao pompoznu ostavku. Nakon toga je uživao u tapšanju po leđima kojima su ga u kafićima lijevi intelektualci i mediji hvalili i „divili mu se". A iza leđa su mu se rugali uživali u još jednoj svojoj pobjedi kojom su nanijeli štetu hrvatskoj državi. Vrhunac tog ružnog, tužnog i nezrelog ponašanja izveo je jedan veliki „državotvorni hrvatski domoljub" koji je Predsjednika Tuđmana napustio dok je Predsjednik bio na samrtnoj postelji.

Bijeda prvog Predsjednika Sabora

Uzrok moje ljutnje sada je nastup dr. Žarka Domljana, prvog predsjednika Hrvatskog sabora, 30. svibnja 2010. godine u emisiji Aleksandra Stankovića, „Nedjeljom u 2". Povod tom razgovoru bio je Dan Hrvatskoga sabora, ali i knjiga (od 600 stranica) koju je dr. Žarko Domljan napisao. Knjigu još nisam pročitao, ali bez želje da komentiram cijeli razgovor istaknuo bih nekoliko teza dr. Domljana koje su bile povod mojoj ljutnji. On je, kao bliski suradnik Predsjednika Tuđmana, i „autentičan svjedok povijesti" i „veliki hrvatski domoljubni intelektualac", rekao i objašnjavao:

1. Predsjednik Tuđman je imao reduciran pogled na povijesna zbivanja
2. Predsjednik Tuđman nije bio demokrat
3. Postojala je dvostruka linija zapovijedanja u ratu u BIH
4. Hrvatska je izvršila agresiju u Bosni.

Predsjednik Tuđman je „imao reducirani pogled na svjetska zbivanja"

To znači da s druge strane dr. Domljan nije imao tako reducirani, uzak, pogled već je gledao je na zbivanja u Hrvatskoj širokim sveobuhvatnim pogledom svjetskog intelektualnog velikana. I naravno, velika je povijesna grješka Predsjednika Tuđmana što dr. Domljana nije stalno pitao za savjet da mu on razjasni što se to u svijetu događa. To je stvarno nevjerojatno. Je li to stvar bolesnog ega, gluposti i ograničenosti da netko nije u stanju vidjeti stvarnost. Predsjednik Tuđman je stalno donosio odgovorne povijesne odluke. Kod toga je trebao uzeti u obzir nevjerojatan broj raznih utjecaja i interesa velikih sila, realno stanje u kojem se Hrvatska našla, povijesna saznanja i iskustva, trenutačni odnos snaga, situaciju koja se mijenjala iz dana u da i realnu snagu hrvatske vojske. Činjenica da je u tim nevjerojatno teškim uvjetima stvorio državu i vodio ju do pobjede u ratu svakom bi trebala dati do znanja da su mu prosudbe bile ispravne i da je uzeo u obzir sve moguće opcije i da niti jednog trenutka nije imao reducirani pogled na svijet. Njegov pogled na svijet bio je naravno „reduciran" i usmjeren na ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa.

Predsjednik Tuđman „nije bio demokrat"

Država je bila u ratu, u prijelomnim povijesnim zbivanjima i trebalo je donositi odluke i preuzimati odgovornost. Takve se odluke nikada i nigdje, niti u jednoj zemlji u ratu ne donose na osnovi raznih dugotrajnih parlamentarnih debata i uobičajene „demokratske" političke trgovine. Je li Predsjednik američkog Kongresa za vrijeme bilo kojeg rata prigovarao Američkom predsjedniku što je u ratu donosio odluke i da te odluke nije prepustio Kongresu? Je li u Drugom svjetskom ratu odluke za Veliku Britaniju donosio predsjednik parlamenta ili ratni premijer? Zašto povijest bilježi velikane koji su usmjeravali povijesna zbivanja, a vrlo rijetko bilježi da su te odluke donosili neki parlamenti? To su glupa pitanja, jer je svima jasno. Jedino to nije jasno Predsjedniku Hrvatskog sabora u ratu. Jer je njegov ego bio povrijeđen. A zašto Domljan govori o Tuđmanovu podcjenjivanju Sabora? Pa zato da uzdigne sebe kao prvoga predsjednika Sabora i kao demokrata koji ima pravo koriti "nedemokratskog" Tuđmana.

Predsjedniku koji je u najtežim vremenima donosio povijesne odluke prigovara čovjek koji je cijeli život živio u udobnoj komociji državne institucije i intelektualnih debata i kojem su vjerojatno najteže odluke u životu bile „na kom mjestu prijeći ulicu".

Postojala je dvostruka linija zapovijedanja

Čovjek, na drugoj po važnosti poziciji u državi, tvrdi da je za vrijeme rata postojala dvostruka linija zapovijedanja, što je uobičajena optužnica onih koji žele hrvatske generale strpati u zatvor. Naravno, kao i u svakoj državi u ratu i kod nas u Domovinskom ratu su donosilo se mnogo odluka koje se nisu objavljivale u medijima i koje baš i nisu trebale znati neprijateljske snage. U drugim zemljama, od Amerike, Rusije do Britanije, sada nakon pedesetak godina otvaraju se tajni arhivi i doznaju se tajne koje su nacionalnim interesima bile dugo sakrivene od javnosti. I to je drugdje normalno. Ali kod nas to je zločin zbog kojeg Predsjednika Tuđmana optužuje, u ono vrijeme, drugi čovjek u državi.

Hrvatska je izvršila agresiju u Bosni

Sada je ponovno aktualna priča o hrvatskoj agresiji na Bosnu. I Predsjednik Republike se stalno ispričava za zlo koje je Hrvatska, navodno, učinila u Bosni. I to potvrđuje sada nakon petnaest godina tadašnji predsjednik Sabora. Zašto? Jer ga Predsjednik Tuđman nije pitao za dopuštenje da obrani Hrvatsku i hrvatski narod u Bosni. A nitko ne govori da je Bosna vršila neprestano agresiju na Hrvatsku, jer je Slavonski brod bombardiran iz Bosne, a ne iz Japana, a dalmatinski gradovi su isto tako bombardirani iz Bosne. Zašto ne spominje da smo u to vrijeme hranili, liječili i naoružavali narod na koji smo navodno, prema riječima dr. Žarka Domjana, izvršili agresiju.

Sve je to potpuno nenormalno i takva patologija razmišljanja, a i ponašanja nisu mogući vjerojatno niti u jednoj zemlji na svijetu.

Zanimljivo je da osim gospodina Milana Ivkošića u Večernjaku na te izjave nije gotovo nitko reagirao. A voditelj Stanković, kao i mnogi vodeći medijski kolumnisti su iz „prve ruke" dobili opravdanje za svoje uvjerenje da je stvaranje hrvatske države bilo pogrješno i da zato Hrvate treba kazniti.

Dok se takve stvari događaju, hrvatska državotvorna desnica ozbiljno se priprema za nadolazeće izbore masovno mobilizirajući penzionersku biračku populaciju da na sljedećim izborima ponovno dobije ponosnih 4,5 % glasova.

Pajo Grkčević