Zašto nas uvijek tuku u polemikama

Ovaj tekst sam trebao napisati prošli tjedan, ali sam počekao da me ljutnja malo prođe pa da budem manje ljut, a više razborit. U četvrtak, 15. travnja 2010., nakon onog sramotnog nastupa predsjednika Josipovića u Sarajevu, na HTV-u, u emisiji Hrvatska uživo, upriličen je razgovor o toj temi. Sudjelovali su prof. dr. Josip Jurčević, sveprisutni lijevi političar Damir Kajin, jedan profesor iz Mostara i novinar iz Sarajeva. Ako ju malo analiziramo, ta relativno kratka emisija mogla nam je dati odgovore na pitanja zašto gubimo na izborima, zašto državotvorne stranke dobivaju oko 4-5 % glasova i, uostalom, zašto smo izgubili državu. Naši predstavnici, naše javne ličnosti koje «zastupaju nacionalne boje» u gotovo svim medijskim sučeljavanjima u pravilu gube. Oni ne znaju udariti, oni ne znaju napadati, oni se samo brane.

Rušenje Starog mosta

Profesor Jurčević govorio je smireno, pristojno, argumentirano, pošteno, a oslanjao se na istraživanja koja je provodio i koja je objavio u nekoliko svojih knjiga. S druge strane Kajin je govorio povišenim tonom, bijesno je sipao mržnju prema predsjedniku Tuđmanu i 90-tim godinama u kojima smo bili u ratu, samo što mu pjena nije išla na usta. Zato ga novinari stalno pozivaju u emisije, jer su mu nastupi agresivni, iritantni, nisu dosadni, to novinari vole, a na gledatelje se na taj način uspješno može utjecati. Kajin je jedna od udarnih „pesnica" fašistoidne, agresivne, male skupine ljudi koji pod firmom antifašizma drmaju Hrvatskom. On otvoreno govori neistine, on laže u oči, a naši mu ne znaju parirati, jer su „pristojni i fino odgojeni". Najbolje se to vidjelo kada je pored ostalih „zločina" Hrvata u Bosni spomenuo i rušenje Starog mosta u Mostaru. To je tema koju su političari kao on, Vesna Pusić i ostali, te „bardovi lijevog novinarstva" godinama koristili kada je trebalo „pljuvati po hrvatskom angažmanu u Bosni". Malo su zašutjeli tek kada je konačno general Slobodan Praljak pokrenuo znanstveno istraživanje koje je nepobitno dokazalo da Hrvati nisu srušili most.

U polemici s Kajinom prof. Jurčević je to morao iskoristiti da ga „zgazi", da mu „začepi gubec", da svima pokaže kakve metode koristi Kajin, kako laže, a usput da malo proanalizira psihijatrijski profil takve vrste ljudi kao što su Kajin. Međutim, profesor Jurčević je bio osupnut razinom diskusije tog izvježbanog ljevičara i rekao je da su te Kajinove tvrdnje „jako upitne". Teških li riječi. Siguran sam da većina gledatelja nije uopće razumjela tu nijansu u govoru. A budući da je Kajin govorio glasno i temperamentno, pokazivao je da vjeruje u tu laž, da se samo po sebi razumije da su Hrvati srušili most, gledateljima je vjerojatno to ostalo u pamćenju.

Agresivci i profesori

Naravno, profesor Jurčević se ne želi spuštati na razinu polemike koju vodi Kajin i njemu slični. Ali ako ne zna udariti i grubo i uvjerljivo uzvratiti Kajinu i sličnima, onda neka se ne bavi politikom. On nas zastupa u borbi za Hrvatsku i on mora Kajina pobijediti uvjerljivo, uočljivo i mora ga još pritom i poniziti. Profesor Jurčević je, kao znanstvenik, mislio da su argumenti i istina dovoljni da se utvrdi tko je u krivu, a tko je u pravu. On živi u svijetu činjenica, podataka, znanstvene istine u kojem je 2+2 jednako 4 i u kojem argumentima i dokazima možeš izboriti da si u pravu. On nije shvatio da istina i argumenti nikoga ne zanimaju, da većini idu na živce.

Politika ne traži akademske rasprave, ne traži argumente za koje su potrebna znanstvena istraživanja i stručne knjige. Ova sadašnja politika, politika u 21. stoljeću traži borce koji su izvježbani u uličnim tučnjavama, u tučnjavama u „ultime fight kavezu", bez pravila i u kojima se udara i „ispod pojasa". Većina gledatelja uopće ne razumiju argumente i nijanse u tim polemikama. Oni razumiju jednostavne, ne predugačke rečenici, izgovorene glasno i uvjerljivo, naravno uz podršku voditelja emisije. Nakon gledanja takvih emisija uvijek mi ostane grč u želucu i uvjerenje „opet su nas istukli" ( a, zamislite, bili smo u pravu).

Ti lijevi agresivci su u biti kukavice, naučeni da ih uvijek netko štiti, nekada Partija, milicija, Udba, itd., a sada sorosovci i liberalna medijska mašinerija. I to im daje veliku sigurnost, samouvjerenost, snagu i agresivnost. Ali kada ih netko jače „udari", kada je netko prema njima oštriji, oni ne znaju uzvratiti. Ostaju šokirani i ponašaju se kao bijedne kukavice i uvrijeđene „frajle". Sjetimo se kako je ne tako dugo novinar Milan Ivkošić u jednom sučeljavanju bio oštar i dvorski Sanaderov kolumnista Davor Gjenero se uvrijeđeno digao i otišao iz studija. Gjenero je svoju karijeru izgradio na patološkoj mržnji prema Predsjedniku Tuđmanu, podržavan od medijske lijeve (a i Sanaderove) političke mašinerije. On nije mogao doći k sebi da netko može prema njemu biti malo oštriji.

Medijske bojišnice

Ne bori se za Domovinu samo na frontu. I medijske bitke su bojišnice presudne za stanje u nekoj zemlji. Polemike, ali i javni nastupi su bitke u kojima se pred očima javnosti bori za određene vrijednosti i određena načela. Zato je odgovornost onih koji ulaze u te bitke veoma velika. I moraju se dobro pripremiti. Biti na strani «istine i pravde» stvarno nije dovoljno. Treba se znati boriti i izboriti.

Trebamo se podsjetiti jednog događaja iz dosta davnih dana. Početkom demokratskih promjena održavale su se mnogobrojne političke tribine po Hrvatskoj. Na jednoj tribini u Istri, na kojoj je govorio Vlado Gotovac, neki gnjevan čovjek napao ga je na pozornici. Zaštitari su odmah intervenirali i zapravo se nije ništa ozbiljno dogodilo, ali je ta scena bila predmet raznih komentara, a najviše kao „primjer napada na demokraciju". Međutim, meni se najviše svidio jedan drugačiji komentar (više se ne sjećam od koga) koji je rekao: „Da se to dogodilo dr. Franji Tuđmanu, da je netko njega tako napao na pozornici, on bi tom čovjeku najprije opalio zaušnicu, a onda ga sam bacio s pozornice".

Zato je Predsjednik Tuđman bio pobjednik i u politici, ratu i u diplomaciji, a naši predstavnici danas dobivaju po 4% glasova na izborima.

Pajo Grčević