Još malo o predsjedničkim izborima

Reakcija na tekstove o izborima pokazuje da se polako mobiliziramo za zajedničku akciju. Komentari su otišli vrlo široko, na mnogobrojna područja (koja su važna i zaslužuju da se njima bavimo), ali se trebamo usredotočiti na krajnji cilj - priprema za izbore koji će biti za 20 mjeseci.

Vezano uz to komentare možemo podijeliti u tri skupine. U jednoj skupini su oni koji kažu – odlično, naprijed naši! U drugoj su oni koji kažu dobro je, ali imaju drugačije prioritete i predlažu svoje načine rada. A u trećoj su oni koji kažu – članci su bazirani na krivim premisama. O svemu možemo imati različita mišljenja i u iskrenim diskusijama možemo doći do optimalnih rješenja. Ali osnovna premisa svih tih mojih tekstova (možda za nekoga pogrešna), a o kojoj nema potrebe diskutirati, je sljedeća:

"Izbore smo izgubili, 4% glasova je fijasko. U Hrvatskoj vladaju ljudi, na vlasti i u medijima, kojima do Hrvatske nije previše stalo, jer im je ulazak u Europu pod svaku cijenu osnovni cilj. Trebamo drastično promijeniti način rada i već sada se ozbiljno pripremati, organizirati i mobilizirati, ako na sljedećim izborima želimo pobijediti“.

Nažalost, naš kandidat povukao se u profesorski kabinet i vjerojatno čeka da ga neko Vijeće staraca i Vijeće mudraca pozove na pozornicu, odnosno zamoli da započne ozbiljan posao. To je u skladu s mišljenjem koje sam jednom pročitao na HKV portalu da predsjednički kandidat ne smije pokazivati želju da dođe na vlast, već svoj angažman treba shvatiti tek kao žrtvu za Domovinu, ako ga netko nagovori i zamoli. Ne znam je li to ikada funkcioniralo, ali danas, u 21. stoljeću, politički kandidat mora pokazivati strastvenu želju za uspjehom, treba pokazati svima da želi pobijediti i mora se boriti za svaki glas. Bez toga nema politike, a još manje uspjeha u politici. Politika je posao mnogo drugačiji od profesorskih zadataka i načina rada. Profesor Tuđman radi briljantne analize i svaka mu je riječ na mjestu. Ali za dobivanje glasova na izborima treba mnogo više. Političar treba biti stalno prisutan u jasnosti, trebaju ga ljudi znati.

U to isto vrijeme prof.dr. Davor Pavuna dolazi čak iz Švicarske, obilazi fakultete, drži predavanja mladim ljudima, sije optimizam i samopouzdanje, potiče akcije, osniva Mrežu za razvoj i kreativnost. Prošli tjedan tisuće studenata na FER-u, Ekonomiji i Politologiji slušali su ga s oduševljenjem i upijali svaku njegovi riječ. O njegovim predavanjima u medijima nije zabilježeno gotovo ništa, jer su već uočili „opasnost“ koja se širi Hrvatskom. Sada već mnogo ljudi o njemu priča, mnogo ljudi mu je slalo mail, do mnogo ljudi je doprla njegova poruka. Bio sam na sistematskom pregledu i jedan mladi liječnik mi je rekao da je i on pisao profesoru Pavuni. Davor Pavuna nije političar, ali ima strast i iskreno želi sudjelovati u obnovi Hrvatske. On govori suvremenim rječnikom i modernim temperamentom i pokazuje da ne treba koristiti rječnik Augusta Šenoe da bi bio domoljub i volio Hrvatsku. Nije se želio angažirati u predsjedničkoj kampanji, ali sam siguran da na njega možemo računati. I treba ga uključiti, a on će mobilizirati još mnogo drugih uglednih ljudi.

Drago mi je da su članke komentirali i mladi ljudi. To je jako važno, jer su oni najbrojniji dio biračkog tijela, na njih treba maksimalno računati i posebno ih mobilizirati. Ali njima se treba znati približiti. Spomenut je i dr. Nino Raspudić, mladi čovjek koji je u svojim nastupima ostavio jako dobar dojam. A osim toga napravio je odlične analize situacije u Hercegovini. Nakon njegovih napisa i intervjua meni je situacija u BIH mnogo jasnija. I on treba biti u timu.

Jako je važno da se uključe mladi ljudi. Skupovi hrvatske desnice izgledaju kao sastanci Stranke umirovljenika. Jedan moj kolega, nakon skupa u Sheratonu, razočarano je rekao. „Bilo bi bolje da se skup održao u Domu umirovljenika, bilo bi jeftinije, a većina ne bi trebala daleko hodati“. Nisam ni ja u „cvijetu mladosti“, zato se treba približiti i porukama i načinom rada mladima, koji predstavljaju većinu od onih 50% neaktivnih birača. Moramo biti svjesni da su poruke koje šalju ljevičari preko svojih medija od Radija 101, televizija, do Jutarnjeg lista, mladima mnogo atraktivnije. A pogotovo što u HDZ-u nalaze jedan loš primjer hrvatske desnice. Sva sreća da je cijela ljevica od SDP-a do HNS-a krajnje nesposobna, pa još ne uspijevaju doći na vlast. Ali novi izbori nose veliku opasnost. Vesna Pusić je upravo izjavila: „Pred nama je 20 mjeseci u kojima se trebamo pripremiti za vođenje Hrvatske“. A za što se mi pripremamo?

Normalno da ljudi imaju različiti mišljenja, ali prije nego što krenemo na operativnu razinu i predložimo program rada, potrebno je usuglasiti teme o kojima jednostavno ne smije doći do uobičajenih nesuglasica i različitih interpretacija.

Predsjednik Tuđman – Vjerujem da svi koji prate ovaj portal cijene veličinu Predsjednika Tuđmana i njegov veliki doprinos stvaranju slobodne Hrvatske. Međutim, čak i kod onih koji su veliki poštovatelji njegovog djela gotovo uvijek se čuje uobičajena formulacija. „I pored grešaka koje je napravio, ….“ Kao da se žele nekome ispričati (valjda ljevičarima, Pusićki?) što cijene Tuđmana. I kao da se boje kritike da nisu dovoljno demokratični, ako ne počnu pričati o njegovim greškama. O kojim to greškama treba pričati? Kako vrijeme prolazi sve više se vidi da je u onim strašno teškim povijesnim trenucima Predsjednik u svemu bio u pravu i nije napravio niti jednu stratešku grešku. (O privatizaciji ćemo poslije, jer ni to nije išlo onako kako se uobičajeno želi prikazati). Mnogi se čak hvale kako su dali ostavku na funkciju koju su kod njega imali. Da ne pričamo o dr.Slavenu Letici, prvom savjetniku Predsjednika Tuđmana, koji se redoviti hvali da je jedini koga je Predsjednik tužio na sudu. Nakon toga očekuje, vjerojatno, veliki pljesak „liberalne ljevice“. Neki to rade i nenamjerno. U TV emisijama kod dr. Zdravka Tomca, akademik Davorin Rudolf je dva puta izbjegao direktan odgovor na pitanje „Kakav je bio predsjednik Tuđman“. I umjesto da, kao njegov bliski suradnik mnogima koji su to već zaboravili, da detaljniji opis osobe Predsjednika, on odgovara s nekakvim čudnim anegdotama o Dinamu i Hajduku. I ostavlja dojam da se izvlači i ne želi reći ništa dobro. Što mu to treba?

Crkva – Bez obzira što, vjerujem većina, smatra da su dobri vjernici, postalo je nekako popularno kritizirati Crkvu. Izgleda da mnogi (tzv. „veliki“ katolici) vjeru shvaćaju samo kao neki plemenski ritual, koji ih povezuje u zajednicu i ništa više. Ako se Crkva „usudi“ kritizirati njihovo ponašanje, tada su prema Crkvi i grubi. Sjećamo se političara koji su grubo napali našeg velikog kardinala Kuharića, jer je kritizirao ponašanje nekih Hrvata u ratu. Rijetko se tko od ljevičara usuđuje tako napadati Crkvu i kardinala Bozanića kao što to čini desni (odličan) novinar Milan Ivkošić. Čini mi se da bi on najradije davao upute Crkvi kako se treba ponašati. Zanimljivo je da nitko nije reagirao na jedan intervju „velikog“ Hrvata Zvonimira Bobana u kojem je predlagao odvajanje Crkve u Hrvatskoj od Vatikana.

Ljevičari mogu mirno stajati sa strane i zlurado uživati kako desničari napadaju Crkvu.

Odnos prema nepoštenju – Izgleda da tu ne bi trebalo biti nesporazuma, ali ih ima, i to jako velikih. Naime, neki Hrvati smatraju da, „ako se neki kriminalac omota hrvatskom zastavom ili nosi svijeću u procesiji, više nije kriminalac, jer je 'naš'“. To je strašno, pa taj je još veći kriminalac i s tim nema kompromisa. Mnogi „veliki“ Hrvati i katolici kao poslodavci ne plaćaju porez državi, jer smatraju da je normalno da se vara svoja država. A isto tako zakidaju svoje zaposlenike u plaći, ne plaćaju im doprinose. I misle da i pored toga mogu biti „veliki“ Hrvati, ići u Crkvu i smatrati se katolicima.

Bojim se da će oko toga biti najmanje konsenzusa.

Pajo Grkčević