Prvi koraci na putu do cilja

Drago mi je da je članak o našim izbornim porazima potaknuo oštru i korisnu raspravu. To mu je bio i cilj, jer trebamo biti svjesni jedne važne činjenice – novi izbori su za 21 mjesec (vjerojatno u studenom 2011) ili čak za 10 mjeseci (ako će biti izvanredni). A izgleda da još svi spavamo. Ti izbori će biti još važniji i još teži od ovih predsjedničkih, jer će se borba voditi za izvršnu vlast koja upravlja zemljom. Na predsjedničkim smo se borili za jednog kandidata, a na ovim treba pobijediti s nekoliko desetaka kandidata. To nije jednostavno, to je jedan ozbiljan i politički i organizacijski i medijski i financijski projekt. Ako ćemo raditi na dosadašnji, HIP-ovski način, sigurno ćemo ih opet izgubiti. Samo da podsjetimo, naš kandidat koji bi sigurno bio odličan predsjednik, dobio je 4.07% glasova, odnosno 80.372 glasa, manje od Vesne Pusić(!) koja je dobila gotovo duplo više, 143.084 ili 7.25% glasova. Sjetimo se da je mjesec dana prije izbora dr. Slaven Letica u jednoj analizi dosta podcjenjivački rekao da će državotvorni hrvatski kandidati dobiti oko 4 - 5% glasova, jer to je njihova (naša) realna snaga. I dobro je procijenio. A mi smo živjeli u oblacima i nerealnim, infantilnim iluzijama.

Znači, način rada treba promijeniti. S time smo se svi složili i mnogi su pitali: „Dobro, a što sada trebamo napraviti? Koji su prijedlozi i kakve akcije treba poduzeti?

Naravno da nema čarobne formule, ali treba započeti ozbiljan proces koji može voditi korak po korak prema uspjehu.

Prvi korak – pomiriti se, povezati i organizirati

Hrvati imaju jednu nevjerojatnu, samorazarajuću osobinu. Pravu strast za stvaranje podjela, za međusobne svađe, za jal i ljubomoru na tuđi uspjeh, za isticanje vlastitog ega i vlastite pameti. Koliko bi borba za Hrvatsku državu bila lakša i uz manje problema da su mnogi ugledni Hrvati Dražen Budiša, Vlado Gotovac, Savka Dapčević, Miko Tripalo, Marko Veselica i drugi uspjeli svladati svoj ego i surađivati s Predsjednikom Tuđmanom za dobrobit Hrvatske. Zato poslije nije bilo teško Mesiću i medijima uspješno razarati Hrvatsku i poticati i podgrijavati tu stalnu podjelu na ustaše o partizane, na fašiste i antifašiste, na hrvatske Hrvate i hercegovačke Hrvate, na ognjištarske i europske Hrvate, na sjever i jug, na urbanu i ruralnu Hrvatsku, na Dinamo i Hajduk, te ove i one. U Drugom svjetskom ratu hrvatski partizani su se jako malo borili protiv Nijemaca, ali su dali sve od sebe u borbi protiv hrvatske vojske, ustaša i domobrana, protiv svojih susjeda i sunarodnjaka. Veličina Predsjednika Tuđmana vidjela se i u njegovoj strategiji hrvatske pomirbe. On je u tu ideju iskreno vjerovao i realizirao ju. Pomirba je dala snagu i njemu svima nama u borbi i stvaranju Hrvatske države. Zato su se Goldsteini i njima slični odmah upravo histerično obrušili na ideju pomirbe. Oni su, za razliku od nekih Hrvata, odmah shvatili da je to temelj hrvatske snage. Kada smo zajedno, nepobjedivi smo.

Naše nejedinstvo i svadljivost dolazi do pravog izražaja na izborima. Dok se ljevičari organizirano i disciplinirano (vjerojatno po uputama iz inozemstva) svrstavaju uz jednog kandidata, desno biračko tijelo mora izabirati između velikog broja kandidata, i onih ozbiljnih i onih krajnje neozbiljnih. I tada se izborni glasovi rasprčkaju. Ako stavimo na stranu dr. Hebranga, kao HDZ-ovca, koji će uvijek ići sami, Vidoševića i Primorca koji su nečiji posebni projekti, tada su na ovim izborima pravi desni kandidati dr.Tuđman, dr.Jurčević i (recimo) Mikšić, zajedno s „nelijevim“ Vesnom Škare-Ožbolt i Dragom Vukšićem dobili 11,22 %, odnosno 221.511 glasova. Šansa za uspjeh ovog novog (nesvrstanog) bloka leži u 50% birača koji nisu izašli na izbore. To su oni koji ne žele glasati za „velike stranke“ i nadamo se da žele glasati za nekog drugog. Znači, tih 50% birača, oko 1.900.000 ljudi, je biračko tijelo za koje se treba pripremiti i uvjeriti ih da je naš kandidat i njihov. U tom, neaktivnom, nemotiviranom biračkom tijelu nisu ljevičari niti nekakvi liberali, jer takvi uvijek imaju svog medijski dobro pokrivenog kandidata. Unutar ta dva milijuna ljudi ima mnogo hrvatski orijentiranih birača koji više ne žele glasati za HDZ. Ali nisu htjeli glasati niti za prof. Miroslava Tuđmana, jer ih u to nismo znali uvjeriti.

Među njima ima jako mnogo mladih ljudi kojima treba pristupiti na potpuno nov način, ne tehnologijom 19.stoljeća. Znamo li uopće komunicirati s tom mladom internetskom generacijom?

Da bi se šansa koja još uvijek postoji iskoristila taj se treći, „nesvrstani“, blok treba ujediniti, pomiriti, opametiti, pripremiti, organizirati, „ušminkati“, medijski predstaviti. Trebamo mobilizirati i našu dijasporu koja je spremna, od prof.dr. Davora Pavune do svih drugih, uključiti se u borbu. I trebamo se prestati svađati. Da je bilo pameti, političke i intelektualne zrelosti to je trebalo napraviti prije ovih zadnjih izbora. Nije jednostavno ujediniti i pod zajedničku ideju staviti različite ljude od koji svaki ima svoje ambicije. Zato treba mnogo razgovarati, nagovarati, pregovarati, uvjeravati i komunicirati, s mnogo uvažavanja i poštovanja „protivnika“. To nije nitko znao, ali niti pokušao učiniti. Suvremeni političar koji želi osvojiti vlast mora biti u prvom redu dobar komunikator. (Netko će reći i dobar manipulator). Treba znati, htjeti i umjeti razgovarati s ljudima, s političarima, svojim protivnicima, pridobivati svakog čovjeka. To se ne radi u kabinetu, već s ljudima na cesti, na ulici i kroz medije. Tu je Bandić najbolji i od njega na tom području treba učiti. Međutim, vidi se da iz poraza nismo ništa naučili. I dalje se ne razgovara, ljudi se ne povezuju, ne stvaraju se savezi i podloge za suradnju, već se nastoji odbaciti one koji ne misle potpuno isto. Najbolji primjer je upravo nevjerojatna, netrpeljiva reakcija na hakave portalu na priopćenja HSP-a i na Ružu Tomašić. HSP je hrvatska stranka koja je prolazila kroz svoja lutanja i imala probleme kao i svaka druga stranka. Tko je od nas „bez grijeha da prvi baci kamen“ i da im sada s visoka solimo pamet. A gospođa Ruža Tomašić je hrabra i poštena žena koja se uhvatila u koštac s jednim od najvećih zala hrvatskog društva, s problemom droge. I to treba cijeniti. Koliko smo se mi svi iskazali u toj borbi da si sada dajemo pravo kritizirati političku zrelost gospođe Tomašić? Isto tako sada treba pružiti ruku profesoru Jurčeviću, jer on to kao osoba i intelektualac zavređuje. On je vjerojatno računao na „poučak Borisa Mikšića“ koji je jednom kao potpuno nepoznati kandidat bio nešto novo i dobio mnogo glasova. Ali Mikšić je tu svoju šansu upropastio i birači nisu više bili spremni za jedno novo, nepoznato lice. Zar ćemo mi sada s pozicije 4% dobivenih glasova odbacivati jednog vrijednog, poštenog i uglednog čovjeka? On mora biti uvaženi član posade na brodu u kojem svi moramo veslati prema jednom cilju.

Na tom novom bloku treba stvarati mostove suradnje, a ne još više poticati podjele. Treba definirati zajedničku platformu, osigurati konsenzus, izabrati teme oko kojih nema svađanja. S ljudima treba mnogo razgovarati, slušati ih, uvažavati i stvarati saveznike. Uz dobru organizaciju to je jedini put do izborne pobjede.

Trebamo znati i priznati si da smo imali državu i izgubili smo ju u prvom redu zbog svojih grešaka. Nitko, niti Soros niti MI6, niti Pusićka niti Goldstein niti Mesić niti antihrvatski mediji ne bi pobijedili da „naši“ nisu počeli iznutra razarati i pljačkati Hrvatsku.

Ako želimo Hrvatsku ponovno vratiti, trebamo se svi ujediniti i boriti na novi način. Nije dovoljno biti pošten, pametan, obrazovan i imati dobre političke stavove i ideje i voljeti Hrvatsku. Treba imati strast za politiku, iskrenu želju da se postigne cilj. Treba biti dobar motivator, komunikator, lider i znati razgovarati s ljudima, povesti ih za sobom.

Hoćemo li naći takve? Hoće li prof. Miroslav Tuđman u sebi pronaći i iskazati te osobine? Ako ih on nema i ako nećemo naći takve lidere, ostati ćemo i dalje zadnji „luzeri“.

Pajo Grkčević