Izgubili smo, što sad?

Izgubili smo izbore. Već prije smo izgubili državu. I trebamo se pitati zašto se to dogodilo i što možemo i moramo sada učiniti. Nismo izgubili izbore samo sada, gubimo ih već redovito deset godina od smrti Predsjednika Tuđmana, a da niti jednom nije nitko napravio iskrenu i poštenu analizu uzroka te naše gubitničke, „luzerske“ serije. I opet se na izbore išlo na isti način, predizborne kampanje se vode na isti, pogrešan način, stalno su isti ljudi na čelu državotvorne Hrvatske i rezultati su stalno isti. Poraz doživljava najprije HIP, a sada dr. Miroslav Tuđman, jer se radi na isti način. I tijekom svih tih deset godina nitko još nije rekao: „Dragi prijatelji, radimo na krivi način, ljudi koji vode Državotvornu Hrvatsku su dragi ljudi, pošteni hrvatski intelektualci, Veliki Hrvati, ali to se tako ne radi i taj način borbe za vlast treba promijeniti“.

Sada je 21. stoljeće i na vlast se ne dolazi intelektualnim i akademskim debatama i činjenicom kako smo mi u pravu i to još od „stoljeća sedmog“. Izbori se dobivaju brutalnom bitkom za svakog glasača uz jaku potporu medija. Ako nemamo svoje medije (a pitanje je zašto ih nismo u dvadeset godina stvorili), onda se moramo boriti na ulici, populistički kao što to radi Bandić. Profesor Miro Tuđman sigurno bi bio jako dobar predsjednik, sigurno najbolji od svih kandidata i ja sam glasao za njega, ali on je loš predsjednički kandidat s lošom političkom kampanjom. I za to je dobio mizernih oko 5% glasova. I to treba otvoreno reći. Bio sam u Sheratonu na Obljetnici smrti Predsjednika Tuđmana. I nakon toga sam bio ljut i ogorčen, jer sam shvatio da će se izbori izgubiti. Užasnula me činjenica da ti dragi ljudi koji su na svečanosti govorili i bili jako uvjereni u pobjedu nisu shvaćali da se tako ne vodi kampanja, da sav pljesak koji su dobivali u konačnici ne znači ništa. To se tako ne radi. Možda sam nepravedan prema tim divnim, dragim ljudima koji su govorili iskreno, ali činjenica je da smo izgubili. I za to nema opravdanja.

I što je još najgore, kao da se od svega nije izvukla baš nikakva pouka. Još si „tepamo“ kao smo dobro prošli, jer je 5% dobar rezultat. Pa za koga je to dobar rezultat? Iza našeg kandidata stajalo je karizmatično ime velikog Prvog predsjednika koje je u pravim rukama trebalo pomesti sve ostale trećerazredne kandidate. Međutim, hrvatskim biračima to nije značilo mnogo, jer ih se nije znalo uvjeriti. I zato treba zvoniti na uzbunu i pripremati se na drugi način. (Optimizam možemo naći u činjenici da 50% birača ne želi sudjelovati u ovakvim izmanipuliranim izborima).

Mi i dalje u svakoj prilici vidimo kako „naši ljudi“ gube svaku bitku - u svim situacijama ih tuku i pobjeđuju dobro izvježbani, agresivni, beskrupulozni liberalni ljevičari. (Stavimo sada na stranu činjenici da pojam desno i lijevo kod nas se potpuno izvitoperio). Zadnji slučaj imali smo u nedavnoj emisiji Otvoreno o kardinalu Stepincu. Goldstein i onaj hrvatski akademik bili su agresivni, bezobrazni, lagali su, manipulirali su činjenicama, stalno su napadali i brutalno su se borili za svoja uvjerenja. A kako su se „naši“ ponašali? Samo su se branili ili su šutjeli ili su se snebivali. Jednostavno se nisu borili, jer se ne znaju boriti. Nisu napadali protivnike, nisu znali razobličiti teze koje nam uporno i agresivno serviraju Goldsteini i slični. „Naši“ bi bili jaki u nekom svom tekstu, u svojoj kolumni u novinama ili svojoj knjizi, ali kada se treba na terenu, oči u oči, boriti za Hrvatsku, s protivnikom koji se tuče prljavo, oni žele biti pristojni i kulturni i samo se brane. To se redovito događa. Kome mi to želimo pokazati i dokazati svoju kulturu i finoću? I onda se čudimo da smo izgubili Hrvatsku.

U devedesetim je Hrvatska pobjeđivala na svim područjima, jer je imala na čelu čovjeka koji je bio vrhunski intelektualac, vizionar i domoljub, koji se znao boriti. I za sobom je povukao najbolji dio Hrvatske i izborili smo pobjedu i na izborima i u ratu. Sada možemo bolje razumjeti zašto je uz sebe angažirao i neke ljude koji su imali sumnjivu komunističku prošlost. Oni su mu pomogli organizirati sve te složene aktivnosti koje su mu bile potrebne za pobjedu na izborima. Ovi naši danas ne bi bili u stanju organizirati niti vatrogasnu zabavu.

Devedesetih godina smo bili pobjednici u svim bitkama na svim područjima, a sada smo „zadnji luzeri“. Državotvorne Hrvate i desnicu više nitko ne shvaća ozbiljno, već ih se u javnosti tretira na krajnje podcjenjivački način. Mi slušamo, bez ikakve naše reakcije, kako „veliki demokrata i humanista“ Puhovski kaže „biti desničar to znači biti glup“. S državotvornim Hrvatima se sprda već svaki novinarski balavac. I to se stalno ponavlja, a nitko ne želi naučiti lekciju. Obično smo puni objašnjenja o tome kako su sve drugi krivi, od medija do „neprijateljskih sila koje nas ne vole“. To je točno, ali što smo mi učinili da imamo svoje medije. Devedesetih smo iz ničega stvorili novce i financirali vojsku, stvorili smo državu, a sada se ne mogu sakupiti novci za jedan dnevni list i jednu TV. Osim toga je sve više prisutna svađa na desnici, tko je veći Hrvat, a ono što je najgroznije sada je počelo s kritiziranjem Crkve. Mi smo nesposobni dobiti izbore pa nam je sada Crkva kriva, što se nije uključila u kampanju i s propovjedaonice lobirala za jednog kandidata. Vrhunac gluposti i bezobrazluka na desnici iskazao je jedan „Veliki Hrvat“ koji je počeo pisati pisma Svetom ocu da smijeni kardinala Bozanića. Ima li granica za nečiju glupost ?

Međutim, ne smijemo se prepustiti očaju (iako bismo imali mnogo razloga), već trebamo dobro proučiti gdje smo pogriješili i to hitno ispraviti i promijeniti način rada. Potrebna je oštra, iskrena debata, iskreno jedinstvo i opća mobilizacija.

Jesmo li za to sposobni?

Pajo Grkčević