Pokopan živi branitelj

Internetski portali ove su srijede izbombardirali javnost svojom neinformiranošću. Pokopali su živog branitelja, što je na simboličkoj razini itekako točno, jer to rade zadnjih petnaestak godina. Zapravo je branitelj čekao "sporu hitnu pomoć", svega 40 do 60 min, zavisno od preciznosti novinara. Vlast nije briga što 50 m zračne linije branitelji doslovno polako umiru. Vladajući su ionako zauzeti otvaranjem menze za neke druge gladne. Postalo je normalno da netko gladuje, jer mu smeta neka "nova laž", ali se ljudi masovno skupljaju na štandovima udruge "Rekom", koja se silno brine za sve populacije ugroženih, ali ih nije briga za sirotinju što skapava u šatoru, jer njihova inicijativa je silino zabrinuta za psihičko stanje protjeranih Srba.

Ironija svakodnevnice

Kakvu smo to ironiju stvorili u svom okruženju? Inicijativa za žrtve ne uviđa na Ban Jelačić Placu, par metara od njih potencijalne žrtve, koje gladuju, jer možda ih baš te silne udruge rade budalama. Od kuda tim udrugama novac i kako to da ova država nema novaca za stvarne branitelje? Opet kad pogledamo HRT i koliko je minuta uzela ugroza braniteljskog života na Jelačić placu, jasno je koliko svaki dan prodajemo vrijednosti. Život.

Preoblikovanje silom

Hrvatska se posljednjih 100 godina preoblikuje silom. Sila je argument i u politici i u životu i u ekonomiji. Tu činjenicu stalno prešućujemo, jer se takozvane elite nasilnika smjenjuju i govore istinu, koja isključivo njih dotiče. Sjetimo se ubojstva Radića, jer je smetao velikosrpskoj politici, Drugog svjetskog rata i klaonice onih koji drugačije misle, Brozovu vladavinu, koja je poslije rata pobila stotine tisuća neistomišljenika, pokušaj velikosrba da i devedesetih zvjerstvima prokrče put, sjetimo se divljačke pljačke u privatizaciji i netom stanje zadnjih godina, gdje se trpa neistomišljenike u zatvor, ne zbog onog što se odavno znalo, već zbog smetnje.

Josipovićeva 'selektivna' pravda

Što je L. King rekao već odavno; "stvarni mir ne ogleda se u prestanku tenzija, već u prisustvu pravde". Samo ne one Josipovićeve selektivne pravde. Pravde, koja ne vidi odurnu situaciju postojanja Trga maršala Tita, čovjeka, koji je proglašen devetim zločincem svijeta. Može li narod biti zdrave političke pameti nesvjestan toga? Ne može! Jer tu nema pravde. Tko je Vesna Tešelič, od kuda joj sredstva i kako se baš sada pojavila? Prosječan građanin nema pojma. I taj se građanin čudi što se politika bavi njime, kad je on nezainteresiran politički. On nije zoon politikon, on je u statusu preživljavanja.

Pa tako svakojake udruge lako prodiru na naše potpuno umrlo političko tržište. Ne brine nikoga ulazak neke kradljive Ljubljanske banke na tržište, nekakvih srpskih banaka, njihovih veza, pa logično je da stavljaš novce u banku države koja 33 milijarde eura napravila štete u ratu ili države koja ti je napisala samo slovenski 'denar je plačalo', sve ostalo je za otpisivanje i stečaj. U banku ne možeš ući ako nisi podmirio dugovanja, ali mogu doći u tvoju državu banke, koje nisu podmirile dugovanja prema tebi. Nije li sve ovo predigra za vraćanje nekakvih krajina u našu prodanu i napaćenu državu? Zar je slučajno da Jovo Rašković slobodno osniva stranku SDS u Beogradu, baš sada i okuplja srpske izbjeglice oko sebe? Kome će politika ratnohuškačka donijeti stabilnost u regiji? Zbog čega visoki predstavnik u BiH daje još par dana Dodigu? Nije li to ona priča , kad lopovu daješ vremena da vrati novac? Ima li to veze sa zakonom? Ima li sve ovo zajedno veze sa sve gorim položajem Hrvatske? Naravno da ima.

Konstantno laganje

Naši se demokratični mediji iz čistog pijeteta prema umrlom predsjedniku natječu, kako ga bolje oblatiti, ime mu se spominje gotovo u svakoj drugoj rečenici, dok Miloševićevo vrlo rijetko. Tuđman je navodno politika prošlosti, ali Rašković, Stanimirović i Dodig nisu politika prošlosti, kod naših vrlih novinara. I do kojeg zaključka dođemo, nego li da je Miklenić hrabro rekao činjenice. Ovo nisu naši mediji, a kako mediji su dodvorica vlasti, nije ovo niti naša vlast. Jedna mala laž zatruje silno medijski teren, ali konstanto laganje skroz je zatomilo istinu.

Pokapamo žive, ne marimo za samoubojstva branitelja, ne tražimo uzroke, ne zanima nas čije su kosti vađene po Šestinama i po ostalim prigradskim naseljima, ne zanima nas da po glavnom trgu umiru ratnici, jer mi gledamo nove 'Gucci' cipele, potpisujemo svakakvim udrugama i garantiramo svojim potpisom, onima, koje uopće ne poznamo. Idiotizacija se ubrzano nastavlja, a svaka istina je progutana nekom uskom ljudskom pohlepom za prestižem i trenutnim materijalnim zbrinjavanjem.

Igor Drenjančević