Administrativcima su žrtve samo teret pri relativizaciji krivnje

Sjetimo se popularne kazališne predstave "Šovinistička farsa", koja za obrazloženje za pobijene Hrvate u Jugoslavenskoj skupštini nalazi da je to "bilo u afektu". Koliko je ta rečenica ružna prema žrtvama ne treba niti tumačiti. Što je žrtva u tom kazališnom komadu? Sprdnja. Ljudi su se u kazalištu zabavljali, smijali nečijoj tragediji, kao da je to sve u balkanskom ruglu normalno.

Mesić je u nekoj od svojih izjava pak iznio „briljantnu" tezu o Križnom putu. Po njoj su mnogi na tom stratištu uglavnom "bili krivi". Tako je bivši hrvatski predsjednik vrlo lako i usješno relativizirao organizirani masovni zločin. Mediji i javnost mu nisu to posebno zamjerili, čime je opet iskazana posvemašnja ignorancija prema žrtvi. Što to govori? Da iz usta današnjih političara konstantno izlaze riječi kojima se sa sprdnjom i ignorancijom podcjenjuje žrtva. Tako se nekim novim ubojicama daje poziv da sutra ponove isto. Relativizirani krivnja i žrtva svode se na puku brojku, za koju malo tko više mari.

Josip Broz Tito stil je svoga vladanja razradio do sitnih detalja, dajući narodu materijalno u zamjenu za kolektivnu amneziju. Kao posljedica, licemjerje je i danas osnova hrvatske političke scene. Kupovanje socijalnog mira zaduživanjem, samo kako bi se narod držao nezainteresiran za opće dobro, a opet na rubu egzistencije, uništilo je svaku solidarnost i dovelo ljude u položaj ovaca koje svatko može vodati gdje hoće.

Savjetnica predsjednika

Posjet srbijanskog predsjednika Vukovaru je samo nastavak licemjernog podcjenjivanja žrtve. Boris Tadić je osoba koja Gotovinu želi osuđenoga i Oluju zove zločinačkom akcijom. Dodamo li tome ponašanje opozicijskih Radikala u Srbiji, izbor našeg predsjednika za način pomirbe i posjeta Vukovaru zato je potpuno promašen. Što su zadnja zbivanja nego ignoriranje žrtve? Što je posjet čovjeka Vukovaru koji uopće ne vjeruje u riječi što ih je izgovorio, a sam kontekst zločina prepušta povjesničarima i pravnicima? Postavlja se i pitanje, pa zašto je Tadić onda uopće došao, kad ništa ne zna? I sve to od čovjeka koji zapravo itekako dobro zna što se događalo i koji i dalje štiti laži o suštini režima S. Miloševića.

Zašto nam se ponavlja zločin svakih pedesetak godina, upravo iz razloga što se iskreno, pravično zataji, jer pojedinci ne uviđaju razmjere tragedije i svojim površnim djelovanjem potiču nove tragedije. Samo zato što sustavno izbjegavaju istinu, ne rješavanjem problema, rudimentarne činjenice nestaju u njihovoj želji pojednostavljivanja sukoba. Tako se i ovaj puta događa u svezi srbijanskoga predsjednika i njegovoga posjeta stratištu. Uostalom, dokaz relativizaciji zločina je intervju vladinog koalicijskog partnera, Vojislava Stanimirovića, koji već za srpska glasila prodaje priču, "kako Srbi nisu započeli rat u Vukovaru, da su na Ovčari pobijeni vojnici, a ne civili, te da je Tuđman u Vukovar doveo neke čudne ljude u vlaku slobode". Sve to zorno govori kako je velikosrpska strana svoju ispriku pokrila unaprijed mnogim lažima, kako bi već sada umanjila strahotu Vukovara.

U zadnjoj emisiji Otvoreno savjetnica našeg trenutnoga predsjednika je u maniru potpunoga administrativnog aparatčika kolutala očima na briljantne opservacije gospođe Starešine o ulozi Srbije u Domovinskom ratu. Savjetnici je sam dogovor dvaju predsjednika u svezi posjete bio važniji i od istine prema javnosti, obitelji žrtva, kao i od stručnog mišljenja osoba iz područja sociologije i psihologije.

Mnogi tvrde da je zadnji posjet dvaju predsjednika Vukovaru bio poguran od administrativaca izvana. Svim tim administrativcima je zajedničko da su ljudi nebitni, a žrtve za koje se ne zna još gdje su zakopane samo teret u relativiziranju krivnje.

Baš kao i za zbivanja 1945 godine. Pobijeni 1945. godine su „ionako bili krivi". Stepinac je „pokrštavao", pa ga je trebalo ukloniti. Andrija Hebrang je „surađivao s ustašama" i zato je morao nestati. Proljećari su srušeni zbog ugrožavanja opstojnosti „bratstva i jedinstva", a zapravo se svodilo na bolesni politički ego, koji i sada projicira nove ratove.

Mir bez istine nije mir

Istina nije bitna. Bitno se sve zaboraviti i raditi po onoj Titovoj "snađi se druže". I zaista, već sada se s obje strane granice snašlo mnogo ljudi u ratu i poslije rata, za svoj osobni probitak. Tim istima, kako bi još brže zarađivali, sada treba bilo kakav privid mira. Privid da su odnosi između hrvatskoga i srpskoga naroda riješeni, makar i bez istine.

Narod kratke pameti je osuđen na ponovno porobljavanje, maltretiranje, sakaćenje i ubijanje. Ako hrvatski narod nije u stanju razlučiti krvavu prošlost i vlastite velike zablude iz te prošlosti, i na osnovu toga nešto naučiti onda će se opet priklanjati vanjskom gazdi. Bez naučenih lekcija iz prošlosti ne može se imati vjere u vlastite vladare, pa ih se onda dobiva izvana.

Igor Drenjančević

PRILOG

Emisija Otvoreno HRT-a, 4. studenoga 2010.
Tadić u Vukovaru - je li isprika dovoljna?