Oluja još uvijek pročišćava zle misli
Kako vrijeme odmiče od "Olujnog vjetra naše vojske", kako godine prolaze, sve više ogorčenih velikosrba prokazuje svoje aspiracije. Tako "Oluja", postaje sve veće zlo njima, provincijalnim žderačima istine. Kontinuirano "Oluju" doživljavaju kao najveće zlo i time zapravo pokazuju svoje stalne želje ovladavanjem naše zemlje. Kao da nisu popalili dovoljno crkava, kuća, naselja i života, pa sada jadikuju, što se hrvatski narod "Olujom " zaštitio od bolesnog maltretiranja srpstvom i nadasve zaštitio građane od bandita, kriminalaca i poremećenih generala.
Kada Savo Štrbac uporno laže nitko od naših političara ne reagira dovoljno snažno, kad srpski predsjednik Tadić uporno svake godine "Oluju " naziva udruženim zločinom, naša politička stvarnost šuti, pa se svi mi pitamo, kakvo je to pomirenje u tijeku? Režirano u akcijskom filmu našeg predsjednika, reformiranog titoističkog ideologa, koji nam je dao "bratstvo i jedinstvo" u nekoj zjenici oka, pa su naša bratska i jedinstvena braća to iskoristila za zvjersko vađenje zjenice nožem. I kad je hrvatski narod ustao u obranu svoga, postao je zločinac. Kome? Velikosrbima. Zato što svoj plan nisu ostvarili.
Problem je najveći, što to niti sada naši "političari " ne vide, kao što to nije vidio Tito koji je lažno izmislio bratstvo i jedinstvo kako bi primirio velikosrpske aspirante na najljepšu zemlju kontinenta, ali u konačnici njegova laž je otvorila zvjerska ubojstva u režiji, četništva. Istu veliku pogrešku radi Josipović jer pruža ruku srpskoj ruci, koja "Oluju" doživljava kao zlo, ne zato što su krajiški mučitelji morali otići, već zato što tu nije nastala još jedna od niza tzv. srpskih država u kojoj nema mjesta za nikoga tko velikosrpski ne razmišlja.
Opsjednutost srpskom zemljom u Hrvatskoj zadnji je iznio "fini" i "staloženi" Pupovac, nekakvom zajednicom općina-opština. Time je dokazao kako srpski pohodi na našu zemlju ne jenjavaju, jer zvijer nije nikada do kraja poražena, iako smo svi drugačije mislili. Tako da je svako mirenje Josipovića s ranjenom zvijeri i tragikomično i poražavajuće za one koje je ta zvjier spremila pod zemlju.
Čemu pozivati Tadića u Vukovar, možda da još više nadraži postojeće vukovarske četnike i ohrabri ih u prosrpskom djelovanju. I onda se neki Vukovarac može pitati - tko je toliko bezličan da ga tako podcjenjuje njegov predsjednik i vlada morajući moljakati pomoć, dozivajući nekog Tadića, kojeg uopće ne želi gledati. Baš kao i one priglupe i pokvarene EU čelnike, boreći se za egzistenciju svoje djece, kao i prije 19 godina .
Zato i danas, nakon svih ovih godina, "Oluja" je jedina istina, koja smeta svim mrziteljima naše države. Onima iz vrhunaravne Europe, koja svojom birokracijom mjeri zakrivljenost mrkve i krumpira i komšijama ufuranih u projekt "Republike Srpske", zemlje sa samo velikosrpskim građanstvom, zemlje kakvu bi Pupovac i u Hrvatskoj. Još kad izgradimo za takve kadrove stanove, da se "ugroženi velikosrbin" može sustavno vraćati i paliti naše šume, označavati zgrade srpskim logom, tko veseliji od Tadića i Pupovca, jer " ne sme niko da njih bije". A Josipović će postati lider Balkana, s predivnim pogledom na budućnost iz svojih dvora. Samo da nas ostale potrpaju po svim golim otocima i nitko sretniji od branitelja i udruga, pa za takvu su državu proljevali krv.
Dan godišnjice "Oluje" pada baš na dane kada nekakvo tužiteljstvo u Haagu predlaže ogromne kazne za branitelje i pobjednike u "Oluji", a nagrađuje krvnike Vukovara.
I što nam naposljetku govori oluja svih oluja; kako smo sposobni sami stvarati, kada nas svi tlače, kako smo sposobni oduprijeti se svjetskom zlu, jer je to i bila srpska okupacija, poduprijeta svjetskom hoštaplerskom logikom. Da smo narod zaštićen istinom, koliko god bili svi protiv istine. Oluja je put, kako se suprostaviti krvožednim susjedima, kako opstati i kakav nas čovjek, kroz takve oluje može voditi. Kada to usporedimo sa sadašnjim svjetonazorom i rukovodstvom shvatit ćemo koliko je "Oluja" bila volja jednog naroda i povjesnog trenutka. Trenutka našeg spasenja. U tom spasenju smo bili sami, kao i danas, ali ponosni na stvoreno, niti tada niti sada nismo želja Europe. I nama bi stoga konačno trebalo sjesti u glavu da ne hrlimo u Europu, bez prava i pravde. Ionako će se raspasti, jer su njeni korjeni gnjili od pohlepe.
Igor Drenjančević