Kome zapravo Josipović pomaže u Bosni?

Naš predsjednik, u ovim teškim vremenima za našu državu, miri narode po susjednim zemljama. To je nekako najviše istaknuta činjenica. Vjerojatno na taj način želi dobiti presudni kredibilitet, kako bi se i u zemlji lakše suprotstavio političkim protivnicima. Vjerojatno ne uviđa složenost situacije, uloge predsjednika Republike Hrvatske u obrani sustava i kaotičnosti sustava.

Josipović ne uviđa bitnost, da jednostavno pomete prvo pred svojim pragom, inače ništa neće značiti hvalospjevi izvana, kada će ostati bez vlastitog praga. Poučen iskustvima Mesića, uzima vrlo sličan koncept djelovanja, koji nikako ne "remeti" poremećene odnose vodećih stranaka u našoj domovini. U zadnje vrijeme ponašanje predsjednika i vlade RH je na razini vrtića, stalno se svađaju, tko je kome uzeo igračku, efemerno postaje važno, a problemi ostaju problemi, pa je jasno da nije sazrio ni moment dogovora onih vladajućih, tako da i država uopće više ne funkcionira, ali se nalazi energije za mirenje bosanskih komplikacija.

Poveznica njegovog djelovanja ima i sponu s titoističkim pogledima, koji je lažno bratstvo i jedinstvo gurao kao zjenicu oka, pa evo do kuda je dogurao, da su mu građani poslije njegove smrti stajali u redu za deterdžent, benzin, a bratstvo su ubili ratom. Sve iz jednog jasnog razloga, Tito je svojim pokretom nesvrstanih pomagao drugim narodima i izgradnju svoje karizme, ali je zapostavljanjem privrede, lažiranjem stanja među narodima sukrivac stanja devedesetih. Sve iz razloga, jer nije "pomeo ispred svojih vrata", već je "mazao" oči kreditima i sudjelovao negdje drugdje.

Gdje je sličnost sa sadašnjom situacijom? Krenimo redom, oporba i vlast nikada nisu bili posvađaniji, zaduženost nikada veća, propadanje privrednih subjekata nikada izraženije, kolaps vrlo blizu, a predsjednik prvo daje ruku Tadiću, kad nam on najviše prijeti, a sada Dodiku daje legitimitet, da "poziva" Hrvate u genocidnu tvorevinu Srpsku, u kojoj će se osjećati "kao doma".

Koliko je dobro kod Dodika govore brojke povratnika. Koliko je dobro bilo stvaranje Republike Srpske govori današnja situacija u Bosni. Koliko je pobijeđen velikosrpski projekt, govore izjave vodećih ljudi Srbije i bosanskih Srba, te njihovih mutanata, a kad takvima pružaš ruku, oni te ne doživljavaju mudrim, već slabim. Velikosrpski projekt nije pobijeđen, već je trenutno reduciran, a njegovi pipci se svakodnevno šire, jer nikada nije poražen do kraja. Iz toga razloga približavanje takvom državničkom ponašanju je izuzetno opasno. Kada je to Tuđman činio zbog rata, nitko to od javnosti nije podržavao, iako je postajao objektivan razlog, pa ne vidim zašto sad ista ta javnost plješće Josipoviću, kraj Dodika. Opet se možemo pitati, tko svim tim ritualima dobiva? Srbi.

To je običan ceremonijalan ritual, jer Hrvatima u Republici Srpskoj i poslije toga posjeta situacija je grozna. Oni su zaboravljeni u jednoj neuređenoj državi, začetoj na genocidu, baš kao i NDH, koju toliko proklinju, a s tim u svezi je jasno, da ovakva ne može opstati i u ovakvom stanju. Ovim neutemeljenim pozivima Josipović može samo naštetiti povratnicima, stanje u srpskom dijelu je nesigurno i u slučaju povratka tim ljudima još uvijek je ugrožen život. Sve je jasnije i u govoru tih ljudi u srpskom entitetu, pa i Dodika, da se sve više govori ekavicom, tako da i svaka veza s prijašnjom Bosnom i bosanskim načinom života je odavno prekinuta i ove govorancije su više na račun poreznih obveznika, nego na prosperitete Hrvata u Bosni.

Možemo se pitati da li bi ovu novu kvislinšku tvorevinu Josipović podržao, da je ona u izolaciji inertne Europe? Teško. Ovako pokušavajući popraviti pogreške Mesića, koji je gotovo bio posvađan s Hrvatima u Bosni, radi medvjeđu uslugu Hrvatima u toj srpskoj državi, koja se ni po čemu ne zove Bosna.

Kako su naši političari sluge tuđih političkih stavova, oni provode taj naum, uopće ne vodeći brigu o gladnim ustima u svojoj zemlji, jer ako i pomisle na to neki će nas Carl optužiti za djeljenje Bosne, a nagrađivani novinar Stanković će to brže bolje pitati svakoga gosta, ne iznoseći istinu da su je zapravo svi dijelili i Srbi konačno podijelili.

Tu činjenicu nitko ne želi izreći, da ne bi uvrijedio Srbe.

Svako pomirenje bez istine, nije pomirenje, to je tek fitilj na potencijalne sukobe. Tako smo i došli u slijepu ulicu, jer su srpske laži bile bitnije od istine, "njihova ugroženost" je ugrozila naše živote, a naše dijeljenje Bosne je rezultiralo srpskom podjelom i u nazivu i jeziku i u teritoriju.

Opet, ako to vratimo u doba mladosti naših roditelja, srpska laž da je Stepinac bio ustaša je bila dugo mrlja u našim životima, da je Hebrang suradnik NDH i Staljina, opet je bila mrlja na našoj povijesti, Jasenovac se uvećavao na 700 000 žrtava i sve je to bilo zbog interesa srpske politike i pritiska na hrvatsku šutnju - sada je to podjela Bosne!

I dok se mi klanjamo žrtvama, Srbija je sve veća, naš teritorij sve uži, ispresijecan, nekopatibilan, narod isposvađan, vladari podijeljeni, kao da nismo naučili iz povijesti; svaki narod koji ne cijeni svoje žrtve kroz povijest, njihovu prolivenu krv za domovinu, završava bez države.

Igor Drenjančević