Tijela od papira

Danima razmišljam o napisanim komentarima čitatelja, te njihovim idejama; da li se političar treba uključiti u neki protest protiv vlasti ili ne. Iako je to složena misao, istina je samo jedna i po meni ona takva nosi progres. Svako determiniranje nečega očitog uvijek dobije loše konotacije.

Politika ima u mogim prosvjedima svoje prste, iako se nazivaju "spontanima", a nekako nam je najveće mjerilo takve "spontanosti" unio Milošević s njegovim "događanjem naroda", pa sad svaki političar dobro osluškuje teren prije samog uključivanja u takve proteste i štrajkove.

Moj stav je upravo na tragu takvog razmišljanja, da se dobro ispita o čemu se uopće radi, prikupe relevantne činjenice, pa ako je stvar u manipulaciji neke "druge strane", ne ulaziti u takve projekte, ali je dužnost upoznati javnost sa samom pozadinom "protesta", kako ne bi stvar izmakla kontroli, a poslije je ionako kasno za kajanje. Isto tako smatram dužnošću političara da sudjeluju u nekim bitnim previranjima u društvu, kako bi progresivna ideja zaživjela i narodu oslobodila energiju potrebnu za daljnji razvoj. Tako da je moj stav već na ovim stranicama upisan, da se relevantni stručnjaci, politički aktivni, moraju uključiti u bitna društvena zbivanja i dati podršku narodu u ostvarivanju Ustavnih prava, time štititi dignitet države i stjecati povjerenje ljudi oko sebe.

Moj primjer je 1989. godina, pa i prije, kada smo lutali po jugoslavenskim političkim zbiljama, na način, bježanjem od konfrontacije s velikosrpskim šovinizmom, pa je ugroza bila više nego izvjesna. Vrlo mali broj političara iz tog vremena se suprotstavio jakom srpskom političkom lobiju i pitanje je kako bi se stvar odvijala, da je na čelo Hrvatske zasjela tzv. "Koalicija", koja je izbjegavala istinu nazvati svojim pravi imenom. Tada se pojavio intelektualac dovoljno jak da stane uz narod, uđe među ljude i prihvati njihovu ruku; Franjo Tuđman. On je svojom političkom prisutnošću pronašao koheziju i dijalog sa svim temeljnim djelovima društva i donio trajni pomak. To je bila njegova uloga tada, a sada političari isto moraju prepoznati trenutak, jer je korupcija preuzela moć nad zakonom.

Narod traži dijalog s "političkim elitama", svojim protestima, svojom aktivnom ulogom. Sve se zapravo svodi na činjenicu, kako je dosta nečinjenja i prazne govorancije, jer narod želi djela i konkretna rješenja. I to dobra rješenja. Zbog toga će i pravi političari s vizijom intuitivno i razumski prepoznati svoj trenutak, a to je sad, jasno se distancirajući od pljačke naroda kroz korumpirana poduzeća i pojedince, gdje se opća nesigurnost ogleda da baš ništa nije sveto. Pa i ukradena pšenica iz silosa, kao hraniteljica naroda, je simbolički bila znak za uzbunu osvješćenog naroda.

Tko sad u toj nesreći lovi u mutnom za svoje političke ciljeve isto tako treba biti prezren iz razloga što je sad trenutak solidarnosti svih segmenata društva i dijalog zajedništva, zbog opstojnosti društva. Po meni jednostavno nije vrijeme za držanje fige u džepu, jer će stvar otići predaleko, a kaos nikako nije rješenje. Tako da sve što ide na svađu oporbe i vlasti je najobičnije politikanstvo vezano za sjedanje na tronu, a progresivno je samo izlječenje države od najčešće bolesti, prenešene iz Jugoslavije - korupcije.

Ljudi ne žele biti tijela od papira, jednostavno brojevi, za nečije ciljeve, već stvaraoci boljeg sutra, jer su i zato rođeni i treba iznaći načina da frustrirana većina izađe na površinu za opće dobro, dajući im priliku stvaranja svoje budućnosti.

Igor Drenjančević
www.miroslav-tudjman.com