Monstrumi iz višegradske klaonice osuđeni doživotno i na 27 godina, a tzv. Republika Srpska ne gubi na legitimitetu

Milan i Sredoje Lukić su osuđeni u Haagu. Milan doživotno, a Sredoje je dobio kaznu 27 godina. Ova dva monstruma su tražili oslobađajuće presude, ali je ipak pravda donekle zadovoljena. Svaka kazna navedenom dvojcu bila bi premala za zvjerski učinjena zlodjela.

Milan za kojeg Bošnjaci govore kako se često družio sa njima, presudio je mnogima. U dvije kuće u Višegradu zatvoreno je više od 100 ljudi i živo zapaljeno. Prije toga zvjerskog čina svi su ti nesretni ljudi opljačkani, oduzet im je novac i zlato. Stradala su djeca i žene. Besćutnost se mogla vidjeti i danas kada je čitana presuda. Milan Lukić se idiotski cerekao, vrtio glavom i čudio svojim zlodjelima. Takvog je zlotvora Srbija čuvala godinama. Točnije do 2004. godine slobodno se kretao po Srbiji.

Nakon toga je pobjegao u Buenos Aires , pod lažnim imenom Goran Dukanović. Milan je sudjelovao u premlaćivanju , ubijanju i pljački stotinu ljudi. Iz jednog autobusa je oteo 16 Bošnjaka i ubio. Osuđen je u Beogradu za to zlodjelo. Sada je dobio doživotni zatvor za spaljivanje nevinih ljudi, a posebno su tu odurnost nadopunila izgorjela tijela djece.
Dok je pratio obrazloženje jezovitih ubojstava nije djelovao nimalo zabrinuto, zabavljao se kolutanjem očiju. Sredoje Lukić je dobio tri godine manju kaznu, jer je ustanovljeno, kako su ova dvojica ubila, žive zapalile 53 osobe, a ne 59 osoba u Pionirskoj ulici.

Reporteri koji su danas bili u Višegradu začuđeni su kako stanovnici grada nisu zainteresirani za ova zlodjela i samu presudu. Većina brine brigu kad će biti popravljen čuven most Mehmed Paše Sokolovića?! Presuda ih ne zanima. Većinom su stanovnici Višegrada danas Srbi, nakon etničkog čišćenja. Dvije izgorjele kuće u kojima su stradali nesretni Bošnjaci i danas izgledaju isto, čak ni spomen obilježje ne postoji. Srbi i danas mogu živjeti sa tim zločinom i bez katarze. Zidine tih kuća i još izgorjeli dijelovi zjape stravično, između životnih kuća.

Smrtna atmosfera

Kako ti "komšije" žive uz tu kuću smrti neće mi nikada biti jasno. Osjete li oni u nekoj tihoj noći vrisak žena i djece? Milan Lukić djeluje kao da se to nikada nije dogodilo. Stanovnici grada istom logikom krate svoje laži. Grad i danas djeluje više smrtno, nego životno. Vjerojatno njegovi stanovnici ne razumiju, da nisu samo Lukići dio bestijalnog zla. Oni koji danas to niječu ili govore kako se njih zločin ne tiče stvaraju grad smrti. Oblaci nad Všegradom još ispiru krv zvjerski ubijenih žrtava. Bošnjaci su danas minorna manjina. Lukić su uspjeli uz ove osude ipak u naumu, Bošnjaci su svedeni na jedan manjinski udio u stanovništvu. Zato su i uživali u zaštiti države Srbije.

Činili su ono što su Karadžič i Mladić napravili u drugim dijelovima zemlje Bosne. Republiku etnički čistu Srpsku. Oni će biti žrtvovani, ali Srpska Republika postaje realnost. O njenoj neosporivosti ne govori nitko. Bošnjaci i Hrvati nemaju svog Štrbca.

Štrbac je imao plan tzv. zločinačkog pothvata progurati u Hrvatskoj, ali ovaj očiti zločin i još očitiji zločinački pothvat u Republici Srpskoj; ne utječe na postojanje fašističke države usred Europe. Po njegovoj logici nakon presuda protiv svih tih srpskih zločinaca, treba preispitati postojanje Republike Srpske.

Za takvo što treba postojati zrelost hrvatske političke elite, koja više skija, nego što misli svojom glavom.

Igor Drenjančević