Only zunzarije&vuvuzele

Penzićko pitanje – Komižani, a di vam je srdela?

Dok se hrvatska javnost pari i kuha na klimatski, ali i politički visokim temperaturama kukurikanja, kukulelejkanja, kukumavčenja i ubacivanja kamenja svake vrste i oblika u rupe, kao kamena temeljaca za pothvate, realizaciju kojih će penzići teško dočekati živi i preostaje im samo visoki pogled s Mirogoja i drugih groblja na ta ostvarenja, skupina umirovljenika, njih šezdesetak, koliko stane u jedan autobus, boravila je u Komiži od 27. kolovoza do 3. rujna. Zvuči zanimljivo da i penzićima treba odmor kada su oni umirovljenici, ali potreban im je iskorak iz monotonije svakidašnjice, ako su uštedjeli novaca.

«Ljeto umirovljenici»

Znaju to i turoperatori. Iako je koncentracija putničkih agencija, donedavno, tako nam se čini, bila na vabljenje penzića i pozivanje da koriste termine u posezoni i izvansezoni, kada su hoteli uobičajeno nepopunjeni, oglas agencije Mediaturist je uz moderni merkantilistički zov povoljnosti – akcija – ponudio: «Ljeto umirovljenici», uz opis akcije – 7 polupansiona s prijevozom do hotela. Odredište Komiža. I – plaćanje u ratama! Privlačno, jer se radilo o troškovima putovanja, smještaja, doručka i večere od 254,00 kune po osobi. U sezoni.

Privlačno da, ali uz dvojbe, jer je oglas objavljen, čini mi se krajem sedmog mjeseca ili početkom kolovoza, kada se na temelju usmene predaje, ali i učestale prakse, zna da se meteorološki ljetni uvjeti mijenjaju oko Velike Gospe, a taj faktor nije zanemariv, jer nije svejedno hoće li se sedam, za penziće ne jeftinih dana, provesti na suncu i u moru, i u ugodnoj dnevnoj i večernjoj šetnji uz obalu s pogledom na more i luku, ili «krmeljati» u hotelu i njegovim nusprostorima, zamotavati se u trenirke na buri, tramontani ili jugu, čeznutljivo gledajući u visine s upitom hoće li se iz tih oblaka pomoliti i malo sunca.

S tim i takvim mislima i onim – kak' bu, nek bu..., ali i Krležinim – nigdar ni bilo da nekak ni bilo..., da dalje ne elaboriramo kajkavizme, a želimo otići u ikavicu, fatalistički odlučismo: idemo.

Evo me, Komižo...

I evo nas u Komiži. Evo me, Komižo, nakon jedanaest godina, onda kada bijah službeno nazočio jednom od godišnjih ribarskih susreta Ceha ribara Hrvatske obrtničke komore. Isto tako krajem sezone i početkom posezone, otprilike kao i danas. A danas kao već prekaljeni penzić, s desetgodišnjim «stažom».

KomižaČini se da se ništa nije promijenilo, ali je sve uređenije, turistički uigranije, rutinirano tretiranje turista, nenametljivost, smiješak fureštima, smjena turističkih kadrova i sve mlađa lica u brojnim turističkim agencijama i buticima, suvenirnicamaČini se da se ništa nije promijenilo, ali je sve uređenije, turistički uigranije, rutinirano tretiranje turista, nenametljivost, smiješak fureštima, smjena turističkih kadrova i sve mlađa lica u brojnim turističkim agencijama i buticima, suvenirnicama. I neke, nekad ruševne zgrade danas obnovljene, što je poljepšalo panoramu. I mir. Bez galame i inače toliko poznate južnjačke raspojasanosti iz poznatih pažanskih, hvarskih i bračkih bučnih plesališta i drmališta mladih, da druga ne spominjemo, kao i iz kopnenog jadranskog dijela Lijepe Naše.

Da ne duljimo, pravo mjesto za obiteljski odmor, jer su na otok slobodno počeli dolaziti turisti tek od 1992. godine, kada je s Visa otišla JNA. Moguće da će se i ovdje dogoditi razvoj turizma s pratećom bukom i mogućom halabukom, ali ne vjerujemo jer je ovo ipak otok.

U ovom osvrtu ne ćemo se baviti uobičajenim okvirom za uspješan turistički boravak. Samo ćemo reći da smo imali, zahvaljujući Njemu, sedam dana sunca s više od trideset stupnjeva celziusa u hladu, te bistro, čisto, otočko more temperature ne ispod 26 stupnjeva.

Bavit ćemo se više sitnim «cakama», koje smo uspjeli zapaziti i upamtiti, a zanimljive mogu biti ostalim penzićima koji se odluče na tako dalek put – stotinjak kilometara nadomak Italije.

VodaJedino se voda, kako su nam rekli, mora, zbog higijenskih razloga, kupiti u boci. Na pitanje, možemo li donijeti vlastitu vodu za bevandicu, konobarica uz smiješak reče: samo ako vas ja ne vidim. Budući nije preporučljivo donositi i manipulirati hladnom bocom «u gaćama», odlučismo piti bevandicu drugdje, ali je domišljata konobarica riješila problem tako da nam je uz vino, deci po 7 kuna, donijela i čašu ledenih kocki... Kocke leda da, voda ne!Najprije o hotelu Biševo uz koji je i plaža Gospa Gusarica, nazvana po lijepoj starinskoj crkvici, posvećenoj Majki Božjoj, u tom zaljevu. S pripadajućom pričom. Odličan hotel, odlična recepcija, odlične sobarice, odlična organizacija doručka na švedskom stolu, još bolja organizacija večere s obilnim obrokom i vlastitom pripravom salate, i otočkog maslinovog ulja koliko ti drago. Jedino se voda, kako su nam rekli, mora, zbog higijenskih razloga, kupiti u boci. Na pitanje, možemo li donijeti vlastitu vodu za bevandicu, konobarica uz smiješak reče: samo ako vas ja ne vidim. Budući nije preporučljivo donositi i manipulirati hladnom bocom «u gaćama», odlučismo piti bevandicu drugdje, ali je domišljata konobarica riješila problem tako da nam je uz vino, deci po 7 kuna, donijela i čašu ledenih kocki... Kocke leda da, voda ne! I to je to.

«Lift malo vozi, malo ne vozi..»

A ako se pojavi neki problem, to se rješava brzo. Zapamtili smo jednog dana na liftu, koji je relativno često bio u kvaru, što nije zanemarivo za penziće i pet katova, natpis: «Lift malo vozi, malo ne vozi», na hrvatskom, engleskom i talijanskom. I odmah zaboravili jer se promptno popravljalo, tako da smo svega dvaput stenjali pješice do sobe. Kad smo već kod soba, svaka soba ima hladionik, dušu dalo za penziće koji nemaju ručak pa mogu priručno spremiti ono najpotrebnije, kao i hladiti vodu. U sobama su i klimatizeri, ali se daljinski upravljač mora «kupiti» na recepciji za cijelo vrijeme boravka, po 30 kuna dnevno, tko voli. U sobi je i televizor.

LiftA ako se pojavi neki problem, to se rješava brzo. Zapamtili smo jednog dana na liftu, koji je relativno često bio u kvaru, što nije zanemarivo za penziće i pet katova, natpis: « Lift malo vozi, malo ne vozi», na hrvatskom, engleskom i talijanskom. I odmah zaboravili jer se promptno popravljalo, tako da smo svega dvaput stenjali pješice do sobeBudući smo na davnom Susretu ribara slušali ode i ditirambe srdeli, kao ribi na kojoj se Komiža razvila u lijepo turističko ljetovalište s brojnim ribarima, ribarskom zadrugom, ribljim industrijskim pogonima za proizvodnju sardina i soljene ribe, a drži vodu i priča o dvadesetak tisuća Komižana u San Pedru u Americi, koji su svoja znanja i umijeća prenijeli na Novi svijet kao uspješni ribari i poduzetnici, prvi zadatak bio nam je gurnuti nos, ne u čašu u kojoj se zlate ili crne/plave poznata viška vina vugava i plavac mali, nego u peškariju oliti ribarnicu. Nije bila na starom mjestu nego na novom, tri do četiri puta manja, i isto toliko puta praznija. I, barem, dom smo bili, nismo vidjeli srdelu, pa ni nagaženu na rivi. Uz lijepi izbor oborite ribe, ribari klimaju glavom da nema srdele. Jedan dan vidjesmo inćune, kilo 5 kuna, a kašeta 50. Neki iz naše skupine su bili počašćeni srdelom, na jednom od izleta, ispečenom na ražnju! Ne rade ni tvornice za preradu ribe i proizvodnju sardina. Zato je aktualno pitanje bilo :Komižani, a di je srdela?!

Izleti

Kada smo već kod izleta, nude ih svi. Od naše agencije nadalje. Zainteresiranima se preporučuje oprez. Nitko ništa ne nameće silom, ali treba obići sve male stoliće u luci i s pozornošću pročitati na plakatima ponude za posjet bliskom otoku Biševo s prirodnom atrakcijom prve vrste - Plavom spiljom, prilagoditi vlastite želje svojim mogućnostima i povoljno proći glede troška. Nudi se i obilazak otoka brodom uz pristajanje i kupanje na nekoj od pješčanih plaža. Cijena ovisi o uključenosti jela i pića uz ponudu. Zanimljiva je i ponuda obilaska kopnenog dijela otoka autobusom s posjetom glavnom gradu Visu, koju smo odabrali i kroz određeno vrijeme vožnjom s domaćim vodičem što je započelo ubrzanom hodnjom po Visu «štrajfanjem» rodne kuće pisca Ranka Marinkovića, Gradskog muzeja, crkvi, samostana, posjeta Batariji, tvrđavi s topovima, kada nam je postalo jasno da je tamo održan koncert ženskih klapa, što je bilo oglašeno u Komiži, ali nam nitko od konobara do turističkog ureda nije mogao reći gdje je ta Batarija.

Posjećeno je i jedno seosko gospodarstvo, gdje nam je kao specijalitet ponuđena viška pogača s «punjenjem» od slanih srdela i luka, obilno zauljena maslinovim uljem, kao odlična podloga za degustaciju vlastitih vina Roky's, koja su nam za degustaciju prezentirana na dosta privlačan, gotovo someljerski način, a mogli su nam pokazati i podrum s bačvama, ali nisu. «Štrajfali» smo u prolazu pistu danas ne postojećeg aerodroma, za koji postoje poticaji i volja da bude obnovljen, kuću gdje je potpisan sudbinski sporazum Tito – Šubašić, također kuću gdje je osnovana Telegrafska agencija Nova Jugoslavija, poznati Tanjug, a za posjet Titovoj pećini nije bilo interesa, jer se nikom iz skupine u 14 sati nije penjalo uz dvjesto stuba, ali smo se zato popeli na Hum, najviši vrh Visa, koji je vodič nazivao vojničkim slangom – najviša viška kota. S kojeg smo vidjeli i Brač i Hvar i Paklene otoke, a kako je bilo vruće bez vjetra, nije se vidjelo dalje. S vrha je vrlo lijep pogled na Komižu kao lijep jadranski otočki dragulj, na dlanu.

A di je srdela?

I za kraj ponavljamo još jednom pitanje Komižanima: a di vam je srdela, da ne moramo u hotelu jesti zubatca po izgledu, bez ukusa po toj plemenitoj ribi i karakterističnog bijelog tečnog mesa, lignje «na kolutiće» s ukusom kombinacije pluta i kožnog žniranca, a dalje ribu iz hotelskog hladnjaka nismo degustirali, nego smo prešli na klasiku. Na Visu, u Komiži, s ribljom tradicijom par exellence!? Ako već i nije bilo vrijeme, a misli se na mjesečeve mijene, za ribolov na srdele, postoje ledene komore u kojima smrznuta riba ne gubi svojstva duže vremena. Kada smo to pitanje postavili vodiču u autobusu malo nas je pogrešno procijenio pričajući da je prije misec dana bilo srdele besplatno na rivi, na nekoj fešti koliko moš' poist. To je bio prvi i jedini trenutak, natruha glede penzića i njihovih platežnih mogućnosti, ali moguće smo preosjetljivi.

ProspektiTako nam je do ruku došao vrlo atraktivan prospekt o Visu, koji smo, zalegnuti, počeli čitati u sobi. Nakon prve dvije rečenice činilo nam se da je netko bistro hrabar došao na sjajnu zamisao izraditi prospekt i na viškom dijalektu. Međutim, pokazalo se da ju to "slovenščina"Nismo pitali radi besplatnosti, nego mogućnosti degustiranja, ali i marendanja, i da ne odemo iz Komiže bez da smo ih kušali. Pravi Dalmatinci znaju znanje, isto tako kao i Slavonci kada kažu – nema tice do prasice, a Dalmatinci – nima ribe do srdele. Kada je friška, iz mora! Da ne kažemo da u Komiži nismo ni na jednom restoranu vidjeli ponudu srdele. Jastoga, gofa, tune, šanpjera oliti kovača da. Zato još jednom: Višani, Komižani, a di vam je srdela?!. Jer ne možemo doći baš onda kada je vama fešta. Učinite nama, fureštima i vašim gostima feštu svaki dan. Tim više što smo znali da nismo doma, ali smo se u Komiži osjećali kao da smo - doma. Samo što nije bilo ni karakteristične arome, ni Mimice iz Jurišićeve...

Prospekti na slovenskom

A sad ozbiljno i kulturno. Na naše traženje, na recepciji su nam dali sve prospekte o Visu i Komiži, koje su imali. Tako nam je do ruku došao vrlo atraktivan prospekt o Visu, koji smo, zalegnuti, počeli čitati u sobi. Nakon prve dvije rečenice činilo nam se da je netko bistro hrabar došao na sjajnu zamisao izraditi prospekt i na viškom dijalektu. Međutim, pokazalo se da ju to "slovenščina". Ali, kao, svojedobno, profesionalci glede pisanja i uporabe prospekata nemamo običaj prospekte čitati, nego samo u njima tražiti i naći podatke koji nas zanimaju. Ovaj smo, suprotno pravilu, kao izuzetak, zaboravivši da je na slovenskom, pročitali, u jednom dahu, do kraja. A na kraju je pisalo ime Autora (namjerno pišemo veliko A) – Jakša Fiamengo. Pametnom dovoljno. Zamisao da bi prospekt trebalo napisati i na viškom dijalektu ostaje.

DRAN