Only zunzarije&vuvuzele

Mentalitet haaški – haaška Hrvatska

U pravo vrijeme, u odličnom timingu, pred proslavu Dana Oluje pojavila se u prodaji knjiga Nenada Ivankovića pod naslovom: «Što smo mu učinili». Autor je odličan novinar, svojedobno dopisnik iz inozemstva, glavni urednik Vjesnika i voditelj intrigantne televizijske emisije. Danas nije u novinarstvu, iz razloga koje samo on zna, a ostali, koji ne znaju, mogu samo naslućivati i nagađati.

Usput, ovaj tekst se piše u vrijeme televizijskog prijenosa proslave Dana domovinske zahvalnosti u Kninu i svete mise.

U najavi knjige u Večernjaku, koji je i nakladnik pod imenom Večernji shop, zapažena je rečenica, koju ćemo ovom prigodom doslovno navesti. Ona glasi:

»U ovoj hrvatskoj priči nema posve nevinih. I zato ovaj tekst (misli se na knjigu, o. p.) želi ugledati svjetlo dana u trenucima kada će se sasvim sigurno ponoviti već toliko puta viđena licemjerna predstava: zgražavanje nad onim čemu smo sami kumovali».

Tko su "mi" iz naslova knjige

U ovom tekstu ne ćemo se pozabaviti sadržajem knjige, jer ju nismo kupili, a prodaje se po džaba cijeni od 39, 90 kuna, koliko se goriva u starijem autu potroši do Stubaka, već samo naslovom i citiranom rečenicom. Naslov je formuliran u pitalačkom obliku, ali bez upitnika na kraju, pa se može iščitati kao špotalački, predbacujući, opterećujući za sve koji ga pročitaju.

Zamislivši se nad sadržajem naslova, gruntajući introspektivno o mogućoj vlastitoj krivnji, prema vrlo poštovanom generalu, rezultat pretrage bio je ono poznato iz anglosaksonskih pravno/sudskih sapunica i haaške sudnice – not guilty, dakle, nisam kriv. Zašto ne osjećam krivnju koju mi naslov knjige pokušava nametnuti? Kao, uostalom i tekst o knjizi koji mi pokušava utrapiti kumovanje činjenici da je general Gotovina u haaškoj pritvorskoj tamnici, osuđen prvostupanjski na 24 godine prave tamnice.

Prije svega trebam reći u kojem društveno-političkom, okružju, rječnikom bivše države, živim. To nije lako ukratko opisati. Zato ću posegnuti za 'Zapovjednici'Kako ne vjerovati plemenitom europejcu, koji plemenitost mijenja gotovo iz dana u dan, od Ive van Europa do Ive od Remetinca. Ili, kako ne vjerovati pokojnom Ivici kada me je uvjeravao i uspio uvjeriti da već danas bolje živim, ali to još ne vidim i ne osjećam usporedbom s nazočenjem nekom prijamu. Moja društveno-politička obaveza, rječnikom bivše države iliti, po sadašnjem, ljudsko pravo, je dati svoj glas nekoj političkoj stranci na izborima. Ista je stvar s prijamom. Na poziv domaćina odazivam se i prihvaćam ponudu, bilo političku, ili najskromniju ugostiteljsku, a to su kanape sendviči. Na izbore izlazim upoznat sa stranačkim programima, uvjeravan i uvjeren stranačkom promidžbom i političkim obećanjima, a na prijamu su mi kanape sendviči raznih vrsta i ukusnih sadržaja ponuđeni na pladnjevima. I na jedan i na drugi događaj dolazim dobrovoljno, po pozivu domaćina ili predsjednika države, u dobroj vjeri da sam glede političkih opcija korektno informiran i da je politička ponuda korektna i vjerodostojna. A da su na prijamu ponuđeni kanapei izrađeni iz zdravih i nepokvarenih namirnica i sastojaka za uživanciju. Kako ja, koji sam i vizualno i sluhovno, i neposredno i medijski, uvjeravan da je to tako, mogu znati da je u igri prijevara i obmana, ili loša, otrovna hrana, i još biti kriv za tu prijevaru i da sam joj, štoviše kumovao!? Nikako.

Kako ne vjerovati plemenitom europejcu, koji plemenitost mijenja gotovo iz dana u dan, od Ive van Europa, Ive of Misiksa, Ive di Ravena, Ive von Salzburg, Ive od Remetinca do Ive pl. Našijenca, kada na Splitskoj rivi danas grmi jedno, a sutra ili prekosutra nešto sasvim obrnuto. Ili, kako ne vjerovati pokojnom Ivici kada me je uvjeravao i uspio uvjeriti da već danas bolje živim, ali to još ne vidim i ne osjećam, itd. U čemu sam ja to kriv i čemu sam ja to kumovao, jer sam u grupi, a to smo svi, koja je u navedenoj knjizi za to okrivljena. I to upravo u vrijeme kada sam se već privikao na ono što me uporno privikavaju svi koji na mene i moj život imaju utjecaja kroz političko ( i društveno) djelovanje, koje bi se moglo okarakterizirati zbirnom imenicom kao zunzarije, te medije, koji me poput južnoafričkih vuvuzela gromoglasno zaglušuju s kioska i zaslona svojom prodornom kakofonijom, da živim u haaškoj Hrvatskoj.

Zapovjedna odgovornost u Hrvatskoj

I baš Haag i njegovo sudište, famozni ICTY natjerao me da shvatim i prihvatim, nešto posve suprotno od Ivankovića i Večernjaka, i da to postane dio mog mentaliteta. Krivi su oni, po Haagu, koji zapovijedaju. Sudište sudi i presuđuje, formulirajući, kada to odgovara, zapovjednu odgovornost. To je moj odgovor na pokušaj Ivankovića i Večernjaka, ali i drugih, koji mantraju da smo svi krivi. Mogli bi biti krivi, ako imamo slobodu i mogućnost djelovati. Ali, nemamo.

Osobno sam, dok se to još demokratski moglo, u vrijeme vladavine koalicije, 2003. godine, dakle prije osam godina, u Vjesnikovoj rubrici «Stajališta» napisao, dok su vuvuzelizirani mediji jednoglasno trubili da je general Gotovina zločinac, da nitko po Ustavu nije zločinac dok mu nije pravomoćno presuđeno. A kao odgovorHrvatska zbiljaKod nas je to drugačije i reže se demokratski po kratkom postupku – 'ko šljivi pojedinca, važni su oni koji odlučuju. Vladajući. Po instaliranom haaškom mentalitetu i odgovorni autoritativnim engleskim lordovima koji su mantrali da će Hrvatska ući u EU tek kada Gotovina bude uhićen, predložio sam da se mjerodavni obrate Ujedinjenim narodima, glede djelovanja Haaškog sudišta, na temelju poznate pravne klauzule – clausula rebus sic stantibus. I još. Ne samo haaško sudište, nego i političari oglušuju se na stavove da se u obrani države od agresije ne mogu činiti ratni zločini. Dijelim to mišljenje, temeljeći svoje na institutu i odredbama kaznenog prava o nužnoj obrani, ali ne samo njegovih odredbi, nego i drugih društvenih i pravnih akata o nužnoj obrani. Kao i o prekoračenju nužne obrane

Eto, to je bilo u mojoj moći, to sam uradio i čime sam se uklopio u često parafraziran, pa i ovaj puta, stav jednog američkog predsjednika o tomu da Ameri ne trebaju gledati na to što očekuju ili su dobili od Amerike, nego što je svatko od njih učinio za Ameriku, misleći pritom, naravno, i na generala Gotovinu i na Hrvatsku. Kod nas je to drugačije i reže se demokratski po kratkom postupku – 'ko šljivi pojedinca, važni su oni koji odlučuju. Vladajući. Po instaliranom haaškom mentalitetu i odgovorni.

Rekoh svoje –not guilty sada, kao što je vrlo poštovani general Gotovina rekao svoje pred haaškim sudištem. Moje će završiti, ako Bog da, na zaslonu, a on čami u haaškoj tamnici, dok čamdžije slave njegovu Oluju. Jedino što može očekivati je da mu se u prvostupanjskoj presudi izrečena dužina kazne, u nastavku, nakon žalbenog postupka smanji na, recimo devetnaest godina. I to je to.

DRAN