Presudna pitanja: Internauti, potpišite pismo akadenika Pečarića

Potpisnik sam Pisma tek odnedavna, kada sam došao u prigodu, zahvaljujući ljubaznosti Portala s kojeg mi je dostavljena e-mail adresa akademika Pečarića. Ne treba reći da bih potpisao i s obje ruke, kada se radi o tom presudnom pitanju hrvatske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Treba li reći da sam ipak, potpisujući, osjetio gorčinu zbog timinga?

Ne, jer sam glede djelovanja tog ad hoc suda, svoje mišljenje iznio u kultnoj Vjesnikovoj rubrici «Stajališta» 2003.godine, ocijenivši ga farsičnim. Za DomovinuNikada nije prekasno za djelovanje za čast Domovine, po onoj poznatoj da se ne gleda na ono što se očekuje od Domovine nego na ono što se može učiniti za upravo tu DomovinuPonavljam ovo – kultna, kada pišem o toj rubrici, jer je to bilo doba naivne demokracije, na vlasti je bila Koalicija, kada se mislilo da u onom što se originalno naziva – demos kratein (vladavina naroda), mogu sudjelovati svi građanke i građani, a da im za to stoji na raspolaganju medij.

U Stajalištima su, podsjećam, svojim prilozima i člancima sudjelovali i neki akademici i sveučilišni profesori, koje spominje Akademik, pa i o Haaškom sudištu, ali nije bilo nikakve organizirane akcije. Vrijeme takve demokracije je dvije godine kasnije označeno nestankom te rubrike kao prošlost. Zamijenjena je novom, čini mi se da se zove tribina ili slično. Sudjelovanje i objavljivanje je u skladu sa sporazumom Vlade i ne/prijateljske zemlje, koju se ne spominje, glede popravka imidža EU i Engleske u medijima, o čeku je pisao pokojni Pukanić, u Nacionalu.

Sada, najmanje sedam godina kasnije, kada je aktivnost Haaškog sudišta gotovo završila, kada su, zasad još nepravomoćne presude, donesene, neposredno slanje Pisma Ujedinjenim narodima, točnije Vijeću sigurnosti, čini mi se, s obzirom na okolnostima u kojima se pokušavalo i pokušava djelovati, nedovoljno vidljivim i učinkovitim, usprkos poduzetim višegodišnjim naporima i djelovanjem u tom smjeru. No, nikada nije prekasno za djelovanje za čast Domovine, po onoj poznatoj da se ne gleda na ono što se očekuje od Domovine nego na ono što se može učiniti za upravo tu Domovinu.

Jer, činjenica je, već nas sada okružuje balon koji bi se moglo nazvati i haaškom Hrvatskom. Sreća je da svaki balon ima svoju sudbini i završi nekakvim čavlom, opuškom ili mu proizvodna mana s vremenom dođe na vidjelo, pa se ispuhne. Ne zaboravljajući i štetu koju je nanio. Haaška HrvatskaVeć nas sada okružuje balon koji bi se moglo nazvati i haaškom Hrvatskom. Sreća je da svaki balon ima svoju sudbini i završi nekakvim čavlom, opuškom ili mu proizvodna mana s vremenom dođe na vidjelo, pa se ispuhneI materijalnu, a još više nematerijalnu.

No što je, tu je, takvo kakvo je. Uza znanstvenu elitu – akademike, sveučilišne profesore i ostale odličnike, sada se, barem se meni tako čini, pruža prigoda širokim internetskim narodnim masama da Pismo podupru svojim potpisom, da se vidi, da nas ima (opet pjesma) puno više, od spominjane brojke od 1100 sadašnjih potpisnika. Stoga sam slobodan podsjetiti i u ovoj prigodi na internetsku adresu:

http://www.freecroatiangenerals.com/petitions.asp

pročitanu u jednom od komentara, na koju bi trebalo slati potpore, uz prijedlog da tu adresu što češće ponavlja uvaženi Portal.

Pisati Pisma jednom takvom mastodontu od organizacije, kao što su Ujedinjeni narodi, iako jedinoj organizaciji koja se može dičiti sintagmom - međunarodne zajednice, za razliku od ostalih mutant mucavih derivata iz aktualnog okružja, posao je, evo malo pozitivnog sarkazma, sličan ulaganju žalbe gradskom vodovodu, da podsjetimo na uobičajeni kolokvijalni zagrebački žargon. Premda bi velikom, masovnom skupu u Patačićkinoj, s odgovarajućim transparentima, pozornost poklonila svaka vlast, pa i kad se radi o Vijeću sigurnosti, pritom ne misleći na narode, nego na birokratiziran organizaciju i njihove ogromne ladice za adaktiranje raznih vrsta dokumentacije.

DRAN